Aleksandar Leso Ivanović – pjesnik ljubimac generacija

Aleksandar Leso Ivanović je rođen 21. novembra 1911. godine na Cetinju.

Otac mu je bio državni činovnik, a majka domaćica. Gimnaziju je završio na Cetinju. Posle završena četiri razreda gimnazije stupio je u državnu službu (činovnik). U literaturi se prvi put javio kao šesnaestogodišnjak. Kako kaže Niko S. Martinović to su bili “stihovani đački akvareli” rađeni na odbljescima narodne pjesme i Šantića. Godine 1929. se desetak puta oglasio u beogradskom “Vencu” Jeremije Živanovića i to je značilo priznavanje i relativnu afirmaciju jednog novog pjesničkog imena. Od 1931. do rata je radio u Ministarstvu zdravlja, Ministarstvu prosvete i u “Narodnoj knjizi” na Cetinju. Do 1935. godine u onovremenim crnogorskim publikacijama: u podgoričkom almanahu “Srž”, u cetinjskom “Pregledu”, “Zapisima”, “Odjeku”, i “Zetskom glasniku” štampao je još nekoliko pjesama. Sljedećih desetak godina nije ništa objavljivao.

Pred sam drugi svetski rat se oženio. Jedan od njegovih sinova je poznati crnogorski šahovski velemajstor Božidar Ivanović.

Posle 1945. godine povremeno sarađuje sa “Pobjedom”, “Susretima” i “Stvaranjem”. Godine 1950. cetinjska “Narodna knjiga” izdala mu je prvu zbirku pesama “Stihovi”, a deset godina kasnije titogradski “Grafički zavod” štampao mu je drugu knjigu poezije “Čapur u kršu”. Poslednjih desetak godina života je radio kao lektor u “Pobjedi”. Umro je 13. oktobra 1965. godine.

Najpoznatije pjesme su: “Kari Šabanovi”, “Pohodi na Crnu Goru”, “Ljudi sjenke”, “Slomljenom oknu”…

 

ALEKSANDAR IVANOVIĆ LESO O SEBI

Ja sam bio mnogo više ravnodušan prema datumu rođenja nego prema činjenici što sam uopšte rođen… No, dok se to prvo nasilje (rođenje) vrši nad nama u i času kada smo još sasvim nesvjesni, kasnije — u staroj Jugoslaviji i za vrijeme okupacije — zapazio sam da su se nasilja nad ljudima vršila baš onda kada su oni bili najviše svjesni.

 

KARI ŠABANOVI

Sjećanje iz djetinjstva
Sjećanje me lakom tugom ovi:
… veče slazi i miriše lipa.
Kroz sumrak se čuje kolska škripa,
— s puta idu kari Šabanovi.
Mi u susret otrčimo k njima,
a kari nas vrate srećne kući
i sivom nas džadom truckajući
o pređenim šapću drumovima.
Mili dani, moji sni nestali,
kao da ste svi u jutro neko
na kare se kradom ukrcali
i otišli od mene daleko.
Zalud uho sad zvukove lovi,
zalud oko daljinama pipa:
davno više ne čuje se škripa,
niti idu kari Šabanovi…

 

Potičem iz činovničke porodice, a smatram za svoju osnovnu grešku što sam i lično produžio tu tradiciju. (Ako poživim, sinovi mi sigurno neće biti činovnici!). Dok mi je otac bio viši državni činovnik, majka mi se, kao prosta, patrijahalna Crnogorka, zadovoljila i pozivom domaćice. U svoje vrijeme imali su nešto nepokretnine, ali su je — usljed čestih bolesti i smrtnih slučajeva u porodici — morali prodati. Otac je već davno mrtav (zajedno sa osam sinova i dvije kćeri), a majka, kao penzionerka, još živa.

 

LJUDI-SJENKE

Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
što kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a naše oči nikada ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.
Ima ćutljivih patnika na svijetu
što se samo umorno i gorko nasmiješe
na ljude kad se o njih teško ogriješe
i suminu ih nevini, nalik cvijetu.
I ima ljudi usamljenih i bonih,
sa obrazima upalim i žutim,
što ne čuje im se ni smijeha ni plača,
što žive kao samotna i divlja drača,
ali sa bodljama unutra okrenutim,
da nijedna nikoga ne ogrebe
i da nijednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rođeno srce i sebe.
Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,
kad tiho prođu u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta.
I žive oni tako, nečujni i neveseli,
i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,
i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama živjeli.

 

Poslije završena četiri razreda gimnazije stupio sam u državnu službu, primoran na to slabim materijalnim prilikama. Ova nesrećna prekretnica u mom životu materijalno mi nije ništa koristila, ali me zato intelektualno gotovo sasvim upropastila. Već u to vrijeme osjećao sam dispoziciju za književni rad, ali pseći život ondašnjeg državnog dnevničarčića i mnoge nesreće koje su se srušavale na našu porodicu, uveliko su me kočile i konačno odvele u kavanu, u neuredan život, u kocku… Pred sam drugi svjetski rat oženio sam se i time valjda potpuno zapečatio svoju sudbinu kao “književnika”.

 

POHODI NA CRNU GORU

Kakvo li tražiše blago u tebi, najmilija,
s vojskama silnim i flotama ratnih lađa,
kad je sloboda bila jedino što kam tvoj rađa
a junaštvo tvoja jedina industrija?
O, mogla si pred svima noću-danju
džepove da istreseš, da svi se zgranu ljuto:
pred njih bi palo samo izgužvano i žuto
uvjerenje o siromašnom stanju.
Pa što nasrtahu bijesni na tvoja vrata
kao da kriješ u sebi sva blaga svjetska
i sve rudnike suha zlata,
ti — siromašice moja slovenska!

 

Za vrijeme okupacije, pod utiscima sopstvene promašenosti, bio sam pasivan, antipatičan. Ipak, bio bih nepravedan prema samom sebi kad bih rekao da sam ikad u duši bio neprijatelj progresa, ali je tačno da se za vrijeme ove krvave borbe, najviše iz sentimentalnih obzira prema porodici, kod mene svodilo sve na pasivno, gotovansko priželjkivanje ove pobjede.

 

SLOMLJENOM OKNU

Slomljeno okno sa pola stakla,
ko li te razbi, šta ti je bilo?
Je li te ruka kamenom takla,
il dok si odsjaj daljine pilo
zalupi vjetar prozorsko krilo?
Ko li ti uze odbljeske dana,
nebo i kuću u granju skritu?
Ko li ti ubi u letu pticu
i slomi grane jablanu vitu?
Da neko ko te po sudbi svoji
skrhano tvoje komađe spoji,
da li bi sliku još krila staru
ta sitna parčad na trotoaru?
Slomljeno okno iz tankog rama,
u tebi vidim, dok slazi tama,
krajičak puta i golo polje.
A kad se malo zagledam bolje,
da li to vidim i sebe sama?

 

Tek poslije oslobođenja Cetinja bio sam nešto više od godine dana u Jugoslovenskoj armiji, stigavši u nju sa mnogim drugim koji su zakasnili.

 

ŽALBA MRTVOM DRUGU

(Dragoj sjeni knjizevnika
Nikole-Punje Lopichica)
1.
Pišem ti mrtvom iz našeg mjesta,
dok jablan drhti od noći stravljen.
A niko ne zna ni koja cesta
do tebe vodi na grob zatravljen.
Zahuje kroz noć kao da kore
vjetrovi s juga ko fijuk biča:
o tebi s tužnim prizvukom zbore
mećave zimske iz tvojih priča.
2.
Usamljen rodnim prolazim gradom,
u sjenci kuća, kraj niskog žbunja,
i samo mi se pridruže kradom
umukli tvoji koraci, Punja.
Sa mnom druguje jedino munja,
vjetar i kiša i magla siva.
Zaboravili su davno, Punja,
i tebe mrtva i mene živa.

 

Poslije demobilizacije (7. decembra 1945. godine) opet sam postao državni činovnik, naravno, pod kudikamo boljim okolnostima nego ranije. Pomalo pokazujem znake i književnog oživljavanja…

Predgovor zbirci pjesama “Stihovi”.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *