Antun Branko Šimić – ,,Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda”

Antun Branko Šimić (Drinovci kod Gruda, 18. novembra 1898.Zagreb, 2. maja 1925.), je bio hrvatski pjesnik, esejista, kritičar i prevodilac.

Životopis

Pučku školu pohađa u rodnim Drinovcima. Tri razreda franjevačke klasične gimnazije završava u Širokom Brijegu. Nakon Širokoga Brijega, upisao je četvrti razred gimnazije u Vinkovcima. Školovanje je nastavio u zagrebačkoj Donjogradskoj klasičnoj gimnaziji. U osmom razredu, 1917. godine, napušta školovanje zbog izdavanja književnog časopisa Vijavica u Zagrebu, a književni časopis Juriš pokreće 1919. godine pod uticajem ekspresionističkog lista Der Sturm. Godine 1923. pokreće i treći časopis, Književnik.

Nakon teške upale pluća 1924. godine obolio je od tuberkuloze i pokušao se liječiti u Dubrovniku i Cavtatu, a 1925. godine se vratio u Zagreb.

Umro je od tuberkuloze pluća, u dvadeset i sedmoj godini, u Zagrebu 2. maja 1925. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.

Književno stvaralaštvo

Šimić je bio pjesnik izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejista i kritičar: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata, te započeo roman Dvostruko lice. Posmrtno su mu objavljena izabrana djela, sabrana djela, proza i poezija.

Prvu pjesmu Zimska pjesma objavio je 1913. godine u časopisu Luč kao petnaestogodišnjak, a u Vinkovcima je napisao zbirku pjesama Cibaliana. Rane pjesme od 1913. do 1917. godine u velikoj mjeri slijede Matošev pjesnički program. Posrijedi je pejzažna lirska stroga forma i impresionistički uhvaćene pojedinosti iz zavičajnog okruženja. Katkad neposredna impresija sinestetski nadilazi uobičajene okvire čulnih podražaja (“Bolesnica”) pa neki stihovi anticipiraju autorovu iduću poetsku koncepciju.

Započeo je pjesmama koje oponašaju A. G. Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut ekspresionističkim časopisom Der Sturm, pa je slijedio i njegov program s uporištem u posvemašnjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze izmedu književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje. Nakon upoznavanja s njemačkim ekspresionističkim pjesništvom putom časopisa Der Sturm 1917. godine došlo je do temeljnog zaokreta u Šimićevu shvaćanju poezije i umjetnosti, pa je iste godine pokrenuo svoj prvi časopis Vijavica.

U skladu s novim programom, pjesme koje su nastale od 1917. do 1919. godine pisane su slobodnim stihom i označavaju se kao Šimićeva ekspresionistička („anarhična“) faza. Prožete su nemirom ili očajem lirskog subjekta i bilježe impulse koje ekstatični subjekt „hvata“ u brzu tempu gradskog življenja („Pjesma“, „Grad“, „Ples“, „Pjesma pjesnika“). Šimić katkad koristi i tzv. telegrafski stil, omiljeno sredstvo futurističke i ekspresionističke poezije, izostavlja gramatičke veze i interpunkcijske oznake ili ih maksimalno pojednostavnjuje kako bi se dočarala simultanistička percepcija okolnih fenomena, odnosno, naglasila brzina ili intenzitet proživljenog iskustva („O svijet i ja u svijetu i svijet u meni“; “Grad noći žene zvijezde“; “Ples radost vrisak bog“; “Ja pjevam“) koje teži prvobitnoj senzaciji, „očišćenoj“ od naslaga „istrošene“ civilizacije.

U kasnijim fazama uglavnom je napustio takve kompozicijske postupke. Vijavica je izlazila do 1918. godine, a nakon toga Šimić je, 1919. godine, zajedno sa saosnivačima i saurednicima Nikom Milićevićem i Gustavom Krklecom, izdavao časopis Juriš, koji se iste godine ugasio. Sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u (ekspresionističkom) uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažovana u službi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli, jer su ih već zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada kod Hrvata nije bio poznat.

MOJA DRAGA, PRIJATELJ I JA

Na tijelu moje moje drage
tvoj pogled
stoji
skliže se i pada
kao crna mrtva tica

Oko tijela moje drage
laju, laju tvoje požude

Tvoj pogled i moj pogled.
Sudar mržnje
škripi
prašti
boli, boli

Kroz prostor
crven mlaz
moje krvi
prska

Srce jede gladna Smrt

Godine 1920. objavio je svoju jedinu kratku zbirku pjesama „Preobraženja“ posvećenu svojoj djevojci Tatjani Marinić. Upravo time daje najveći doprinos novoj hrvatskoj književnosti, posebno pjesništvu. Sastoji se od 48, uglavnom kratkih pjesama. Neke su objavljene prethodnih godina, ali ih je Šimić preradio pa se „Preobraženja“ smatraju zasebnom („kanonskom“) fazom. Pjesme u knjizi odlikuju se posebnim grafičkim aranžmanom (tzv. središnja os), što ga je Šimić preuzeo od njemačkog pjesnika A. Holza (Phantasus, 1898.-1899.), a i u ostalim slojevima zbirke simetrija je temeljno organizaciono načelo.

LJUBAV

Zgasnuli smo žutu lampu
Plavi plast je pao oko tvoga tijela
Vani šume oblaci i stabla
Vani lete bijela teška krila
Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu
Moje ruke svijaju se žude mole
Draga, neka tvoje teške kose
kroz noć zavijore, zavijore
Kroz noć,
kose moje drage duboko šumore
kao more

Uvodeći velike teme kao što su „Bog“, „ljubav“, „smrt“ (tijelo) i „poezija“ (umjetnost), Šimić ih koncentrisanim i pomno dotjeranim diskursom uklapa u sliku svijeta koji prolazi bezbrojna preobražavanja u različitim tipskim personama (bolesnik, zavodnik, zavedena, mjesečar, mučenik) ili pojavama, da bi se pokraj vremena i prostora sve životne forme na kraju vratile panteistički zamišljenu apsolutnu („Otkupljenje“, „Budući“).

Depatetizirani izlaz, stilizovana (nemimetička) upotreba kolorita, vizuelnost pjesničkog znaka, dubinska eufonija i funkcionalno upošljavanje praznine (bjeline) samo su neke od inovacija koje su postale trajnijim nasljeđem hrvatske moderne lirike. Poezija nakon „Preobraženja“ označava novi zaokret u smjeru „neoklasičnog“ izraza, pa slobodni stih katkad ustupa mjesto obnovljenoj strofičkoj formi i vezanom stihu. U okviru kasne Šimićeve poezije daju se uočiti i tekstovi koji u Baudelaireovu duhu osciliraju između odsutne transendencije i unutrašnjeg ideala („Prazno nebo“ i „Nađeni bog“), a u pjesmi „Smrt i ja“ („Smrt nije izvan mene. Ona je u meni/od najprvog početka: sa mnom raste/u svakome času“) Šimić se poput R. M. Rilkea, približava shvatanjima o nerazlučivom jedinstvu života i smrti. Približivši se i poetici „nove stvarnosti“ (Neue Sachlichkeit), spjevao je cijenjeni ciklus Siromasi.

SIROMASI

Siromasi nestalno lebde
između života i smrti
i svaki čas može da pretegne
nevidljivi uteg smrti.

Svaki čas mogu da prijeđu
među i odmah budu
u smrti: najbližoj blizini.

U tekstovima: „Namjesto svih programa“, „Anarhija u umjetnosti“, „O muzici forma“ ispovijedao je nova modernistička načela, ali je ostao na stajalištu čistoće umjetnosti.

Donadini je uzvikivao “dolje estetike i dolje ukus”, a Šimić, kao da nastavlja na te uzvike, zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on kaže, i odijelo sa sebe, i “kragne, manšete, kravate, šalove i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika i ‘lepota’, to će reći sve ono što je suvišno – i da govorimo istinu”. Iako je polemički intoniranom, matoševski britkom i neumoljivom kritikom znatno uticao na književna zbivanja i uopšte na razmišljanja o književnosti, najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je kod Hrvata, posle kratkotrajnog početništva, načelno otklonio vezani stih i rimu pa progovorio pregnantnim, često i grafički simetričnim slobodnim stihom, te stvorio uzor poezije kreirane “iznutra”, kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta. Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred ključnim pitanjima života i svemira nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. Reskošću svog stiha prodirao je kao oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i često svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem.

Nakratko je (od marta do novembrra) 1923. godine s Milanom Begovićem uređivao Savremenik a 1924. godine pokrenuo je i svoj treći časopis Književnik. U zaoštrenim manifestima iz Juriša („Usamljenost duha“ i „Juriš“) protestovao je protiv zatečenog stanja u društvu i kulturi, zahtijevao rušenje dotadašnjih vrijednosti i postavio utopijskih projekt „duhovnoga carstva u zemlji“.

U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni punu deceniju, prešavši put od matoševsko-wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog a formalno stiješnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednog skorog dana posve ispuniti – i prerasti. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje njegov časopis Književnik.

Metamorfoze koje je Šimićevo pjesništvo prošlo u kratkom vremenskom razmaku govore o brzom sazrijevanju i skokovitom razvoju autora, a kritički i feljtonistički spisi to zorno ilustriraju. Mnogobrojni članci u savremenim književnim pojavama i piscima pokazuju da je Šimić intenzivno pratio evropska umjetnička zbivanja i da je promptno reagirao na one događaje koji su odgovarali njegovom senzibilitetu i trenutnim umjetničkim interesima („Tri zapisa o pjesništvu“). Kao kritičar, o domaćim je, pa i etabliranim autorima (Vladimir Nazor), pisao vrlo oštro („Naš najproduktivniji pjesnik“; „Prazna retorika Miroslava Krleže“, 1917.) često ulazeći u polemike („Pravdanje o Vidriću“, 1922.).

Osim o hrvatskim i srpskim piscima, pisao je o gotovo svim važnijim njemačkim i austrijskim pjesnicima ekspresionističkog naraštaja, a bio je dobro upućen i u francusku, pa čak i u skandinavsku književnost. Preveo je 1923. godine roman Blagoslov zemlje Knuta Hamsuna, ali taj prevod štampan tek 1983. godine. Osim toga romana preveo je i jednu dramu izvedenu u HNK, te četiri kraća prozna stavka André Gidea, Marcela Prousta, Rose Luxemburg i Alfreda Ehrensteina).

Posmrtno

Veliki dio Šimićeva opusa ostao je neobjavljen do 1950-ih i 1960-ih, među ostalim i nekoliko dramskih fragmenata te započeti roman Dvostruko lice. Sabrana djela koje je uredio njegov brat Stanislav Šimić objavljena su 1960. godine.

Šimić je uz Tina Ujevića i Miroslava Krležu najistaknutiji hrvatski pjesnik modernizma, zaslužan za popularizaciju slobodnog stiha i novih kompozicijskih načela („Tehnika pjesme“, 1923. godine) kao i za definitivnu integraciju hrvatskog pjesništva u evropske književne tokove. Sve bogatija recepcija njegovog pjesničkoga djela, u zamahu od 1960-ih, potvrđuje takav status, a kritički sudovi Preobraženja svrstavaju u vrh novije hrvatske lirike.

Visoko cijenjen u užem krugu, uprkos Krležinom neprijateljskom odnosu, Antun Branko Šimić postaje poznatim i u širokoj javnosti nakon pokretanja književno-kulturne manifestacije ŠIMIĆEVI SUSRETI njemu u čast, održane prvi put godine 1970., u subotu i nedjelju 30. i 31.maja, u Grudama i Drinovcima, zavičaju ne samo pjesnika Šimića, nego i poznatog hajdučkog harambaše Andrije Šimića.

Djela
  • knjiga pjesama Preobraženja, Zagreb, 1920. Naziva se kamenom temeljacem modernog hrvatskog pjesništva.

Pjesma “Preobraženja” pisana je stihom desetercem. Približava se svakodnevnom govoru, jednostavan izraz bez ukrasa. Slobodan stih (nema rime), interpunkcija je zanemarena (nije u skladu s pravopisnim pravilima nego prema vlastitom nahođenju).

Boje:

  1. plava (nebeska boja izražava hladnoću, pomirenje)
  2. žuta (zemaljska, topla boja)
  3. crna i bijela u kontrastu (zatvaraju krug preobrazbe u svjetlosti)
Pjesme
  • “Pjesnici” (lirska minijatura)
PJESNICI

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho
na ćutanje sto ih okružuje i muci
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

Grafički izgled pjesme (monostih, distih i tercih). Govori o odnosu pjesnika i svijeta i stvarnosti. Preobražava svijet u poeziji, novu stvarnost. Motiv čuđenja (velike/nijeme oči), sugerira time čuđenje očiju koje rastu. U zadnjim stihovima pjesme takođe prepoznajemo pjesnikov odnos prema svijetu. Osluškuju „ćutanje“, oni su „vječno treptanje“-duša su svijeta, osluškuju i ono što se ne čuje.

  • “Opomena”
  • OPOMENA

    Čovječe pazi
    da ne ideš malen
    ispod zvijezda!

    Pusti
    da cijelog tebe prođe
    blaga svjetlost zvijezda!

    Da ni za čim ne žališ
    kad se budeš zadnjim pogledima
    rastajo od zvijezda!

    Na svom koncu
    mjesto u prah
    prijeđi sav u zvijezde!

U pjesmi koja se sastoji od 4 opomene i 4 strofe pjesnik govori o čovjeku i njegovim djelima, onome čemu teži, ne biti malen, znači biti velik svojim djelima. Obzirom da svaka od četiri opomene završava „zvijezda“, pjesnik time oslikava čovjekovu potrebu, približiti se toj ljepoti i dosegnuti zvijezde.

  • “Moja preobraženja”
MOJA PREOBRAŽENJA

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem
O Bože daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetu nepromjenljivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika.

 

– Preobraženje (kad su učenici u Isusu prepoznali Spasitelja).

U ovoj pjesmi pjesnik shvata život tako težak, kao prokletstvo. Umoran je od mijena (kada je Mjesec okrenut Zemlji svojom neosvijetljenom stranom). Teži (čezne) za smrti. Riječ „zvijezda“ ima razna značenja. Svako nebesko tijelo koje se na nebu vidi kao svijetla tačka, visoke temperature s vlastitim izvorom energije. Osoba koja se u nekim oblicima javnosti izuzetno ističe (film, sport, muzika), na engleskom jeziku zvijezda je kazano riječju „star“ (simbol nacrtana zvijezda).

„Ja pjevam sebe koji umirem na dan…“ – taj stih stvara dojam kritika i napetosti.

A.B.Šimić ne doživljava smrt kao kraj (kao u vrijednoj njegovoj pjesmi), već kaže da će s dalekog neba noću sjati.

Pojavljuju se boje i personifikacije:

  1. crne bezdane i mučne noći,
  2. blijedo meko lice u kristalno jutro, (polja, livada i voda)
  3. umorna od mijena,
  4. svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu,
  5. neba noću sjati,
  6. crne muke noćnih očajnika.
  • “Hercegovina”

Pjesnik je inspirisan zavičajem. Doživljaj iz noćne (kuće, stabla, dvorište, njive). Vizuelna stvarnost preobražava se u svijet ekspresija, vizija i slutnji (slutnja smrti).

Ekspresionistički pejzaž:

Crna i bijela boja u kontrastu.

  1. Crna (težak život ljudi)
  2. Bijela (rijetki sretni trenutci u životu ljudi)
  • “Smrt i ja”ene. Moj svrsetak
    njen je pravi pocetak:
    kad kraljuje dalje sama

Interpunkcija je u ovoj pjesmi zanemarena.

Tema smrti u ovoj pjesmi ostvarena je na poseban način, ona je sastavni dio bića, čovjekovog života, živi od trenutaka kad se čovjek rodi, čovjek zastane, a ona nastane „kraljevati“. Zadnji stih ostaje otvoren, što sugeriše taj novi početak smrti koja prerasta.

Posmrtno
  • Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 1933. Priredio Ivo Hergešić.
  • Izabrane pjesme, Zora, Zagreb, 1950. Priredio Dragutin Tadijanović.
  • Sabrana djela, Znanje, Zagreb, 1960. U tri sveska, priredio Stanislav Šimić.
  • Pjesme i proza, Matica hrvatska: Zora , Zagreb, 1963. Priredio Jure Kaštelan. Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 99.
  • Pjesme i eseji, Matica hrvatska, Zagreb, 1964. Priredila i pogovor napisala Vesna Krmpotić.
  • Stihovi i proza, Svjetlost: Naprijed, Sarajevo, 1967. Srpski i hrvatski pisci XX veka. Kolo 3, Antun Branko Šimić, sv. 24.
  • Pjesme i kritike, Mladost, Zagreb, 1973.
  • Prazno nebo: odabrane pjesme, Prva književna komuna, Mostar, 1973. Izbor pjesama Ivan Kordić.
  • Sabrana djela, August Cesarec, Zagreb – Svjetlost, Sarajevo, 1988. U dva sveska, priredili Nedjeljko Mihanović (I. svezak) i Dubravko Jelčić (II. svezak). Drugo izdanje u nakladi Dom i svijet, 1998., urednici Mile Pešorda i Božidar Petrač.
  • Izabrane pjesme, Erasmus naklada, Zagreb, 1996. Priredio i predgovor napisao Mile Pešorda.
  • Tijelo i mi: izbor iz djela, Riječ, Vinkovci, 1999. Priredio Delimir Rešicki.
  • Preobraženja i izabrane druge pjesme, Profil International, Zagreb, 2005. Priredio Vlado Pandžić.
  • Preobrazbe – Preobraženja, slovensko-hrvatsko izdanje, prevela Ines Cergol, pogovor Mile Pešorda, Koper-Zagreb,2006.
  • Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 2008. Priredio Ante Stamać.
  • Pjesme, Matica hrvatska u Sarajevu, Sarajevo, 2009. Priredio Vlado Pandžić.
  • Proza I, Matica hrvatska u Sarajevu, Sarajevo, 2009. Priredio Vlado Pandžić.
  • Proza II, Matica hrvatska u Sarajevu, Sarajevo, 2009. Priredio Vlado Pandžić.
  • Rane pjesme, Redak, Split, 2011. Priredila Mila Pandžić.
  • Izabrane pjesme, Biblioteka Stoljeća hrvatske književnosti, knj. br. 113, uredio Ante Stamać, Matica hrvatska, Zagreb, 2012.
Priznanja, počasti i spomen
  • A. B. Šimiću u čast pokrenuta je na poticaj hrvatskoga pjesnika i studenta romanistike Mile Pešorde, kulturna manifestacija Šimićevi susreti, prvi put održana 30. i 31. maja 1970. godine, u Grudama i Drinovcima (“Kršni zavičaj”, Drinovci, 1970., “Vjesnik”, Zagreb, 16. juna 1970.).
  • Matica hrvatska u Mostaru postavila je spomenik Antunu Branku Šimiću ispred svoje zgrade 2005. godine. Autor spomenika je hrvatski kipar Josip Ivanović.
  • Spomenik Antunu Branku Šimiću postavljen je 2005. godine u Aleji hrvatskih književnih velikana u Kijevu. Autor je hrvatski kipar Nikola Pepić. Replika tog spomenika otkrivena je 26. februara 2010. godine u srednjoj školi u Grudama.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *