Endre Adi – Najznačajniji mađarski književnik 20 vijeka

Endre Adi (мађ. Ady András Endre 22. novembar 1877, Ermindsent, danas Adifalva, Rumunija27. januar 1919, BudimpeštaTerezvaroš), pravnik, novinar, najznačajniji i najslobodniji lik modernog mađarskog pjesništva. Njegova poezija je obuhvatala glavne segmente ljudskog postojanja. Bio je veliki patriota, volio je kako svoju zemlju, tako i cijelu Evropu. Svoje pjesme je posvetio osnovnim izrazima ljudskog postojanja, slobodi, jednakosti, vjeri, kao i prolaznim aspektima pisanja pjesama.

Biografija

Adi je potomak stare erdeljske plemićke porodice. Buntovnički temperament ga vuče iz malograđanske letargije, i 1904. odlazi u Pariz, gdje ga novi život mijenja, preobražava, izgrađuje njegov pjesnički dar.

Bodrenje na ljubav

Ljubljena, ljubav je mučna:
katkad joj zamru čar i zanos,
al’, veruj mi, to je jedino
naše dobro: stvarnost.

Čovek sve tako zaboravi:
živeti, lagati, mreti, dati,
al’ zeđ za poljupcima
i u grob nas prati.

Ljubljena, godine i dani,
neće nikad bolje doneti
ljudi će i sutra i zauvek:
ljubiti, rađati, mreti.

I nekako, nekako to bi
trebalo zaboraviti danas:
ovaj mali, maleni zaborav
jedina je sreća za nas.

ljubljena, mi znamo za zaborav?
Ljubljena, dana i godina breme
neće srušiti naše zanose?
Nas neće pokvariti vreme?

Svejedno je kako volimo,
svejedno je šta poljubac krije;
smrt je blizu, a tako je lepo
pobediti je.

Uj Versek (Nove pjesme), štampane 1905, izazivaju uzbunu u mađarskoj javnosti. Odišu revolucionarnim duhom i radikalnim političkim shvatanjem velike borbe. Potom je svaka njegova pjesma i svako njegovo novo djelo – događaj!

Juda i Isus

Ritam svog srca bez dobrote
Uklesaću u Bazat Golgote:
Hriste, svetošću nagizdan,
Tebe ću da izdam.

Voleo sam tvoj san, tvoj lik,
Bio sam tvoj vojnik, tvoj dvojnik,
Na glavu sam ti venac stavio,
Voleo te, slavio.

Gospodaru, prodao sam te,
Jer za životom oči mi plamte,
Jer i moji snovi su nebesni:
Pesnik sam, pesnik.

Ne slušam tvoje zlatouste psalme
Nisu mi potrebne rajske palme:
Svilu i novac iste žena neka
I čeka me, čeka.

Gad sam? Ali i život žicari,
I zašto slovo nema više čari?
Zašto me mame bez kraja i konca
Čari, draži novca?

Baciću u more kamen ispovesti,
zemlja će se vekovima tresti.
I nekih grešnih očiju plam
Shvatiće me, znam.

Od svih mađarskih pisaca najviše spominjan i najviše napadan. Pobijedila je ipak spoznaja njegove vrijednosti i Ady postaje najznačajniji pjesnik modernog mađarskog pjesništva. Najviše efekta imaju političke pjesme pune tragičnih vizija mađarskog naroda, koji pred mrakom svoje epohe srlja u bunu i u njoj propada.

Krv i zlato

Jednako mi je, mojim ušima,
kad strast dašće, il jad ječi,
kane krv, il’ zlato zveči.

Znam, tvrdim: to je Sve. Ostalo
beskorisno je, nepriznato.
Krv i zlato, krv i zlato.

Sve umire i prolazno je sve,
pjesma i čast, sve biva strv,
al živi zlato, živi krv.

Narodi mru i opet uskrsnu.
Svet je tek hrabri, kom je dato
priznati ko ja: krv i zlato.

Napadao je posebnom snagom političara Ištvana Tisu i njegovu politiku.

Refren njegovog cjelokupnog pjesništva su čežnja, patnja i misao o smrti.

Leš u žitu

Zaboraviše ga na snežnom polju,
Na grobu mu cvetati neće
Karanfil, božur, božje cveće.

Zemlja ga tiho uvija, sita,
Kroz telo mu klija
Seme pobedničkog žita.

Letos će ležati raspadnut
Ko strašilo za ptice
U zlanom moru pšenice.

Sudbina mu pobegla kroz raži,
Iz njega i nad njim buja
život pun nade i laži.

U poslednjoj knjizi A halottak elen (Na čelu povorke mrtvih), 1918, otkriva divlje dubine i govori u dubokoj rezignaciji o mrtvačkom pokrovu i sjeni rata, koja prijeti njegovom narodu.

Poljupci zatvorenih očiju

Da uvek zajedno poljupce sanjamo
to znam, i to kada u plač brizne.
Da li je ona na koju mislim?
Uvek osećam
kad joj noću pokrivač sklizne.

Mi se možda nikada nećemo sresti,
tužni putnici, nas dvoje.
Al’ sam kraj nje kad god zaželi
I Ona uvek dođe kroz ljubav tuđinke ma koje.

Možda joj je bujna i crna kosa,
takvu kosu želim.
Jaoj, njenu tešku, crnu kosu
koliko puta su donele
plave devojčice u noćima vrelim.

Još ću jednom tako zatvoriti oči
Pod poljupcem druge žene:
Kad i ona tako nekog bude ljubila
zatvorenih očiju
jer više neće moći čekati na mene.

Imao je ogroman uticaj na mađarsku javnost, a njegovi su stihovi postali jednom od osnova novog mađarskog shvatanja života. 12 knjiga pjesama daju mađarskom čovjeku širok i jedinstven pogled na svijet i borbu ljudske snage sa životom za nove ideale.

Rođak smrti

Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.

Volim bolesne ruže,
Žene kad od čežnje venu,
Volim sumornu, tmurnu
Maglu jesenju.

Volim kucanje tužnih satova,
Njihov smrtni, preteći krik:
Velike Smrti, svete Smrti
Nestalni lik.

Volim one koji putuju,
Koji plaču i bude se bez volje,
U hladnoj zori, pod injem
Sleđeno polje.

Volim umorno odricanje,
Plač bez suza, mir i odmorišta,
Mudraca pesnika i bolesnika
Utočišta

Volim onog ko se obmanuo,
Ko je posrnuo, pao i kleo,
Koji ne veruje, koji je tužan:
Svet ovaj ceo.

Sutra

”Stani!” Urla za mnom u noći
Sa gomilom u dronjcima juče.
”Stani!” A ja idem, idem.
”Stani” Udaram kroz gusto šiblje,
Mesec, pakao i oblake
I tako sam, i tako sam.

Čeka me, čeka: jurim pred Sutra.
Oce, majko, pesnici, popovi,
Niste mi potrebni, niste mi potrebni

Preci, senke, jučerašnji momci,
Braćo moja u krvi i čaši:
Odvratno Juče, ostanite.

Idem tužnom veličanstvenom Mraku,
”Stani!” Ne. Preda mnom je Sutra.
Mene čeka, mene. Jurim.

Riječi su mu sugestivne, jezik mu zvuči duboko i lično, misli izvorne i pune žara.

Uzdah u zoru

O, rujem okupani
Divni svete,
Odmorenih tela
Blaga, lomna strasti,
Tajanstveni, svetli
S tisuć mekih gnezda
Divotni grade.
O, sveti žamore zore:
Simfonijo života;
Lepo bi bilo živeti
Taj čudesni život.
Kolike radosti zvonke
I sve su tuđe,
Koliko zlata zveči
I sve je tuđe,
Kolike se sile bore
I sve su tuđe,
Koliko žena ima
I sve su tuđe,
Koliko naslada novih
I sve su tuđe,
Koliko smelih težnji
I sve su tuđe,
Koliko svega ima,
Koliko svega lepog,
Koliko svega svetog,
I sve je tuđe.

Smatra se da osim Šandora Petefija nema premca u mađarskoj književnosti. Adi je ne samo najkrupnija pojava mađarske književnosti 20. vijeka, već i jedan od velikana u modernom svjetskom pjesništvu.

Volio bih da me vole

Ni potomak, ni sretan roditelj,
ni rođak čak, ni znanac, prijatelj,
nisam ja ničiji,
nisam ja ničiji.

Jesam, ko svaki čovjek: Veličanstvo,
sjeverni pol, neotkrito tajanstvo,
daleke more sjaj,
daleke more sjaj.

Al, vaj, neću više ovako bazati,
volio bih sebe svima pokazati,
da me jasno vide,
da me jasno vide.

Stoga mučim sebe, stog pjesme bole,
ta volio bih da mene vole
i da sam nečiji,
da sam nečiji…

Prevodili su ga Danilo Kiš i Miroslav Krleža.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *