Adnan Pandur – Wonder/Čudo

Wonder/Čudo

REDITELJ: Stephen Chbosky  |  ŽANR: drama
ULOGE: Julia Roberts, Owen Wilson, Jacob Tremblay
TRAJANJE FILMA: 113 minuta  |  GODINA: 2017  |  DRŽAVA: SAD

Wonder/Čudo je porodična drama o destogodišnjem dječaku Augustu sa deformisanim licem koji je posljedica genetskog poremećaja. Zbog toga on nije bio u stanju normalno pohađati školu, ali je ipak došlo vrijeme da se August suoči sa tim i prihvati to da će uvijek biti drugačiji od drugih. Proces da ga okolina i društvo prihvate kao takvog dugotrajan je i bolan, sa brojnim usponima i padovima, ali uvijek postoji slamka spasa u porodici kao i kod onih koji se ušetaju u život i iza deformisanog lica vide suštinu koja je divna, inteligentna i ima široko srce.

Stephen Chbosky ekranizacijom vlastite knjige „Čarlijev Svijet“ postao je jedna od uvaženijih osoba i u filmskom svijetu. Čarlijev svijet se doticao svakodnevnih tema i problema sa kojima se suočavamo tokom odrastanja. Tu našu intimu i borbu prikazao je to na jedan prilično otvoren način kako je struka i publika često naglašavala da je „realnost“ izvirala iz likova u toj knjizi. Pošto knjigu nisam čitao (vjerovatno je odlična jer filmsku čaroliju nisam osjetio, ali se zato osjeti dobar književni predložak) za mene je „Čarlijev svijet“ pretenciozna melodrama koja mi djeluje kao da se pomalo nadovezuje na stilsku komponentu Salingerovog Lovca u Žitu.

Chbonsky očito ne posjeduje tu filmsku čaroliju jer nas bezuspješno kao loš hipnotizer pokušava prebaciti u film i da bukvalno ne osjetimo ništa drugo, da se skroz povežemo sa pokretnim slikama velikog ekrana iz kojeg zjape životni likovi koji bi nas trebali gađati po tačno usklađenim notama. Iako sam imao dobar osjećaj za njegov „Wonder“, izgleda da u ovakva ”čuda” prestajem da vjerujem, jednako kao što sam davno prestao vjerovati da postoji Djed Mraz.

Trailer je prilično obećavao, kada sam ga prvi put pogledao, iako nisam znao ko je režiser, vukla me je ogromna želja da odem u kino da potvrdim sopstvenu intuiciju. Željan sam bio i Julie Roberts u ovakvim ulogama na ekranu. Taj predivan široki osmjeh uvijek mi je popravljao raspoloženje. Međutim, Wonder je samo korektan film, predugačak, što je nekako postalo i pravilo svakoga filma i ne mogu se oteti dojmu da je to sada ukorijenjeni pravilnik kako da se radi film. Osjeti se iskrena namjera da se igra na emociju, da se jednim lijepim jezikom postiče ljubav i dobrota, da se osjetimo divno poslije odjavne špice. Vjerovatno i hoćete, ali sigurno testirajući strpljenje – isčekujući kraj i sa kasnijim rezervisanim komentarima o filmu.

Film nije literarno djelo, iako su često film i knjiga povezani. I Chbosky to zna, ali ne razmišlja kao filmski režiser. Djeluje kao da se slabo sporazumijeva filmskim jezikom i kao pisac unosi puno toga što bi vjerovatno trebalo izbaciti iz scenarija kako bi se postigla dinamika radnje. U svemu tome pomalo se osjećam kao mazohista, jer Chbonsky sigurno neće prestati režirati, filmovi su mu gledani, hvaljeni, a mene će opet privući neki trailer određene drame na koju ću sasvim slučajno nabasati. Koju ću htjeti pogledati zbog te tople priče, zbog moje lične preferencije prema dramama i gotovo sigurno neću znati da je iza kamere čovjek koji očito fantastično piše, razumije likove, raspolaže sa ogromnim znanjem društvenih nauka, a za režiju mu očito treba jedan tutor, usmjerivač ideja, tumač koji će mu stalno naglašavati da kad režira – razmišlja manje literarno a više vizualno.

Iz svega ovoga proizilazi da film ne treba gledati, što bi bilo kontra produktivno od onoga što mislim. Ne mrzim ga, ustvari, očekivao sam previše, a kad od nečega očekujem „brda i planine“ onda imam i ”oštrije pero”. Čudo je solidan film. Vjerovatno će izmamiti pokoju suzicu i iskreni osmjeh posebno kad su u sceni „tata“ Owen Wilson i Mandy Patikin u vrlo efektnoj ulozi direktora škole „Beecher“. Lijepo su razrađene i pojedinačne priče, kao poglavlja knjige (od Augustovog prvog dana u školi) koje su nas pobliže upoznale sa ostalim važnim likovima djece i njegove sestre Olivije, koju veoma dobro tumači talentovana Izabela Vidović „naše gore list“. U „inicijaciji muškosti“ i razrednog ujedinjenja u sceni u šumi osjetimo režiserovu posvetu jednom od najboljih filmova o dječijem prijateljstvu i odrastanju „Stand By Me“ iz 1986.

Istina je da je ovo „Čudo“ slatko i emotivno, ali daleko od toga da je čudo od filma.

 

Adnan Pandur

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *