Boris Jovanović Kastel – Esej o knjizi ”Sto soneta o ljubavi” (Pablo Neruda)

ŽIŽAK LJUBAVI

Po istorijskim izvorima, prvu antologiju ljubavne poezije napisao je Meleagar iz Gadare u I vijeku stare ere, 200 godina kasnije na taj čin odvažio se Filip iz Soluna da bi tek u X stoljeću Kefalas sačinio značajniji izbor. Uprkos činjenici da je biblijski biser, Solomonova “Pjesma nad pjesmama”, po duhovnosti i posvećenju ljepoti, prevazišla sve sporadične pokušaje poetizacije ljubavnih osjećanja, postoji niz pjesnika čiji stihovi predstavljaju doprinos svjetskom sonetu. Jedan od njih, sklon stradanjima, prognanik, osuđenik na smrt, ilegalac i politički disident, je čileanski nobelovac Pablo Neruda /1904- 1973/.

OVE NOĆI

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Napisati na primjer: “Noć je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini”.
Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.
U noćima, kao ova, držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Voljela me je, a katkada sam i ja nju volIo.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči.
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.
Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.
Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije uz mene.
I to je sve. U daljini neko pjeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti moj je pogled traži.
Moje srce je traži, a ona nije uz mene.
Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav.
Jer sam je u noćima, kao ova, držao u svom naručju,
moja je duša nespokojna što ju je izgubila.
Iako je ovo poslednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi poslednji koje za nju pišem.

Prvu zbirku “Pjesme o sumraku” objavljuje 1923. Studirao je na Pedagoškom institutu u Santjagu, radio u diplomatiji ali zbog liberalnih stavova odlazi u emigraciju od 1946. do 1953. Objavljena u svega 300 primjeraka, njegova knjiga “Sto soneta o ljubavi” doživjela je kasnije izdavačku ekspanziju prevođenjem na velike jezike. Imanentni aleksandrincu, lišeni rime i čvrstog metra, ovi dionizijski strastveni versi, isključujući tradicionalnu praksu Dantea ili Šekspira, prepoznaju se po katrenima i tercetima raspoređenim u 14 stihova, pa ovu osobenu formu autor imenuje kao “slabo nazvani”.



 
                          Poruka

Dopadaš mi se kada ćutiš jer kao da si odsutna,
iz daljine me čuješ i glas te moj ne dodiruje.
Kao da su ti oči nekud odletele
i poljubac jedan sklopio usne.
I pošto su sve stvari pune moje duše,
izranjaš iz njih njome ispunjena.
Leptiru sna, na moju dušu ličiš
i ličiš na reč melanholija.Dopadaš mi se kada ćutiš i kad si kao odsutna.
I kao da se žališ , leptirice zaljubljena.
Iz daljine me čuješ i glas me tvoj ne dodiruje.
Dozvoli mi da ćutim zajedno s ćutanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim takođe ćutanjem tvojim,
svetlim kao svetiljka, jednostavnim kao prsten.
Slična si noći, zaćutala i zvezdana.
Ćutanje ti je od zvezda, tako daleko i čisto.

Dopadaš mi se kada ćutiš jer kao da si odsutna.
Daleka i bolna kao da si preminula.
Samo reč, tada, jedan osmeh je dosta.
I radostan sam, radostan što istina to nije.

Uvodna pjesma posvećena oboženoj ženi Matildi pokazuje da su stotinu soneta u funkciji iskazivanja emocija, strasti i uspomena njenom biću prepunom čari, ljepote i žudnje. Stoga, neponovljiva melanholija i poetska rezultanta ljubavi tvore put izbavljenja iz mraka otuđenosti, uz garanciju da samo s njom pod ruku, u postelji ili snovima možemo dostići duhovni zenit, kao i cjelishodnost u pustinji života. Nerudini gracilni stihovi sadrže med, so i minerale kako platonskih osjećanja tako i hedonističkog jedinjenja naslijeđenog iz antičke, dakle, naše mediteranske baštine, bez ikakve računice. Njihova čudesna metaforička gimnastika, poput spletenih udova zaljubljenih u moru, odzvanja jače od nježne himne voljenoj ženi, bilo da je ona božica, razvratnica ili ujediniteljka poroka i vrlina.


LJUBAVI

Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreža vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noć klasa.
Kuda prođosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleža,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom placa.
U svim republikama razvijao je vjetar
svoju neporočnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvijet svome cvjetanju.
Ali jesen u nama nikada nije ovapnela.
U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.

Alhemijom simbola i molitvi, od stotinu bisera složen je najljepši mozaik ženi izvajanoj od smole, Nerudine intime, znoja i pasije. Prefinjeni lirski tokovi, poput magme, pokazuju psihofizičku homogenost, rajsko dvojenje pretočeno u jednost ljubavi i pupčanu sponu muškarca i žene, istovremeno ukazujući kako hodočašće ljubavi, slično činu rođenja i smrti, predstavlja posljednju liniju odbrane od apsurdnog bitisanja. Prevazilazeći konstante vremena, uprkos pasažima destrukcije, diskolije i antropomorfizmima, ljubav ispisuje kalendar našeg sopstva, oličava integraciju nespojivog i rezbari pehar u kojem suze, dah i krv tvore napitak uživanja i melem iscjeljenja od bezdušja savremenog svijeta.

NE BUDI DALEKO OD MENE

Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekaću te na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu valovi.
Nemoj otići ni samo jedan čas, jer tada,
u tom času, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim sto traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.

Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjeđe u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

Pjesnikova erotska stremljenja destilovana su kroz najraskošniji prirodni element – more, pomamljeno i virovito kao ljubav, ali ih nalazimo i u slikama šuma, unutrašnjeg svemira i osame. Ljubav se seli iz duše u dušu, njen ciklus konkretizuje vječnost a ruševine su posljedica brisanja razlika između Nerude i ovog čitaoca umjesto kojeg stihovi govore da “ne biti znači biti” bez tebe. Priznajući pokornost, svjestan hamletovske suštine ljubavi, pjesnik voljenoj upućuje stihove od drveta što zvone poput kanonada da bi je vješto otvorenim alegorijama, na rubu hipnoze, uveo u prostor predaje gdje prefinjene filozofeme ekspresionističkog šarma imaju primat.

Kad umrem

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svijetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moji sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju

Iako sanjiv, istražen njenim očima i osvojen poljupcima, poeta odbacuje ulogu Bahusovog vjernika i radije postaje rob gladan ljubavi. To manifestuje sjajnim stihovima – “ti si od hljeba, od hljeba koji je ljubila vatra”. Ako u opskurnom postoji smisao oprečna visokoparnom diskursu, onda je ona dočarana rimama koje lebde između “sjene i duše”, u svoj nagosti punoj sunca. Južnjačka vizura erosa obogaćena drevnim prikazima tjelesne ljepote jedna je od čudesnih karika ove poezije, tim prije što figurativnost prelazi u sferu hermeneutike koja sa misaonim kontrastima čini jedinstvenu odu ženi siromašnog juga.


SRCE MOJE

Srce moje, kraljice naćave i celera
leopardu mali i konca i luka
rado gledam gdje blista tvoje malo carstvo,
oružje od voska, od vina i ulja,
od česnjaka i zemlje otvorene tvojim rukama,
od modre tvari upaljene u tvojim rukama,
i seoba i seljenja od snova do salate,
reptila savijenog poput gumenog crijeva.
Ti podižeš miris svojom kosilicom,
ti sto rukuješ sapunima u pjeni,
ti koja se uspinješ mojim ludim stubištem,
ti koja se služiš znakom mog rukopisa
i nalaziš u pijesku moje bilježnice
izgubljena slova što traže tvoja usta..

Počujmo zato antologijske i čežnjom prožete stihove – “Ružna moja, gdje su se skrivale tvoje grudi?/Majušne su kao dvije mjerice žita./Volio bih na njedrima vidjeti dva mjeseca,/goleme tornjeve tvoje suverenosti”. Interakcija čulnog i spiritualnog omogućava ljubavi da bude pokretačka snaga i aksiološki parametar, kruženje i srčani časovnik kojim mjerimo svrhu svega. Istovremeno, njome potvrđujemo identitet tako što ga, paradoksalno, brišemo i poklanjamo najdražoj. Česte elegične sekvence Nerudinog pisma sa egzilom u patnji sadrže impulse osame koji doprinose što dubljoj i senzibilnijoj opservaciji čina ljubavi upisanog u poetski leksikon svetih pojmova al i bluda.

100 soneta o ljubavi

Matildi Urrutia

Gospo moja ljubljena, mnogo patnje
osjetih pišući za te ove pjesme koje nazvah
sonetima, mnogo sam trpio, ali
radost poklona veća je nego livada.
Znao sam dobro i u početku
da su po vlastitom izboru i radi otmjenosti
pjesnici svih vremena
odabirali rime što su zvonile poput srebra,
kristala ili kanonada. Ja, s mnogo poniznosti,
sagradih ove sonete od drveta, dadoh im zvuk
te opore i čiste tvari i takvi treba da stignu
do tvog sluha. Ti i ja, hodajući šumom
i pješčanom obalom, pored izgubljenih jezera,
pepeljastim prostranstvima, skupili smo komade
čistog drveta, grede izložene ljuljanju
vode i nevremena. Od takva najnježnijeg iverja
sazdao sam sjekirom, nožem, perorezom
ovu drvenariju ljubavi i podigao male kuće
od četrnaest dasaka, da bi u njima živjele
tvoje oči koje obožavam i pjevam. Tako utvrdivši
svoje razloge ljubavi predajem ti ovaj centurion:
sonete od drveta što su se uzdigli samo zato
jer si im ti darovala život.

Iako pjesnik Edena, Neruda ignoriše epikurejsku doktrinu tako što galeriju slikovitih stihova oplemenjuje lirizmom slobode ljubavi, tog božanskog žara neophodnog čak i u trenucima predsmrtne hladnoće. Ne tvrdeći da tajnom ljubavi pobjeđujemo agoniju, ova pjesnička ispovijest sugestivnih pejzaža patnje i virtuoznih kontemplacija žudnjivog karaktera, ipak dovodi u iskušenje i relativizuje konačnost jer ljubav je “dok nas život progoni,/naprosto visoki val iznad valova”. Iznad svega. Da tanana požuda krasi sve segmente drhtavih monologa prepunih intimne ucviljenosti i putene slasti svjedoče, u moru jednako provokativnih, stihovi – “Izgladnjeo sam za tvojim smijehom što klizi,/za tvojim rukama boje bijesne žitnice,/gladan sam blijedog kamena tvojih noktiju,/želim ti jesti kožu od netaknuta badema”.

100 soneta o ljubavi

99.

Doći će drugi dani, razumjeće se

tišina bilja i planeta

i koliko će se čistih stvari desiti!

Violine će imati miris mjeseca!

Hleb će tada biti kao ti što jesi:

imaće tvoj glas, tvoje žitno porijeklo

i druge će stvari tvojim glasom govoriti:

izgubljeni konji Jeseni.

I ako ne bude kako je suđeno

ljubav će ispuniti velike bačve

kao da je drevni med pastira,

a ti u prahu mog srca

(gdje će biti beskrajna skladišta)

ići ćeš i vraćati se među lubenice.

U velikoj vavilonskoj biblioteci Nerudina poezija ne pripada ni prijapskom niti puritanskom krugu, ona je prefinjeni prometejski rukopis ljubavnih čari i sjećanja upaljenih na pepelu trajanja kao žižak pod kožom. Nakon čitanja ovih soneta ogledalo nije odražavalo moj lik. Od sebe, u odori sveštenika Venere uranije, ne može se pobjeći. A još od nje, Matilde, bjesnila zarobljenog vina u njoj!

NOĆU

Noću, ljubljena, veži svoje srce za moje
I neka zajedno u snu razbiju tmine
Kao dvostruki bubanj, boreći se u šumi
Protiv gustog zida okupanog lisca.
Prolazu noćni, crna zeravo sna
Što hvataš niti zemaljskog grožđa
Tačnošću nekog neredovnog voza
Što sene i kamenje hladno za sobom vuče neprestano.
Zato me ljubavi, veži za čisti pokret,
Za postojanost što kuca u tvojim grudima
Krilima nekog labuda ispod vode,
Da bi na zvjezdana pitanja ovog neba
Naš san odgovorio jednim jedinim ključem
I samo jednim vratima koje zatvori tama.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *