Branko Cerovac – Emporio Drangularijum (Postavka Jusufa Hadžifejzovića)

TERMIN „DRANGULARIJA“ u normalnoj govornoj upotrebi obično se koristi da bi se vrijednosno ponizilo, ismijalo ili čak potpuno obezvrijedilo određene artefakte poput lažnog nakita, bižuterije beznačajne tržišne cijene i ništavne estetske kakvoće – u kontrapoziciji prema pretpostavljenim dragocjenim produktima umjetničkog obrta i djelima iz domene „visoke“ odnosno elitne umjetnosti.

Množina istrošenih, propalih „ljudskih, isuviše ljudskih“ (Nietzsche) stvari iz Historije i našeg društvenog svagdana može nekoga šokirati i odvesti u radikalni nihilizam, ali, s druge strane, nema toliko bezvrijedne i apsurdne „drangulije“ koja ne bi za nekoga (drugoga) mogla postati predmetom sakupljačke strasti, posvećenim fetišem, dijelom skupocjene kolekcije (stare kutije, igračke, marke, novac, značke, svekolika heraldika, rublje, odjeća, instrumenti, fotografije bilo „običnih“ smrtnika bilo marketinški patentiranih, obrađenih i na tržište plasiranih „selebritija“: ikone s kodiranim „imidžem“ Isusa, Madone, Tita, Che-a, filmskih zvijezda, estradnih zvijezda, slavnih nogometaša, modnih dizajnera, manekenki, Art – manekena, živih ili mrtvih).

Također, sa stanovišta rezigniranog filozofa ili askete, pustinjaka, neme tog umjetničkog „remek“ djela, „masterpiece-a“ koje se ne bi smjelo smatrati i nazvati „drangulijom“! Istodobno, brojni nekoć sasvim neugledni i prezreni artefakti tokom povijesti dosegnu status izuzetne vrednote, arheološkog nalaza, antikviteta, rariteta, unikatne dragocjenosti, divljenja i štovanja dostojne Art – kreacije. To je raspon širenja Imperiuma Drangularium i globalni okvir konceptualnog ispitivanja značaja „drangulije“ – u – Artu. Mnogi od sudionika na ovoj izložbi u golemom kompleksu sarajevske Skenderije, punom raznih poduzeća i dućana luksuzne ili manje luksuzne i „fancy“ robe, upravo su opsjednuti od strane moćnih demona sakupljanja i proizvodnje svakojakih drangulija (ready – mades, instalacije, brikolaži, cijeli dugogodišnji projekti u više faza i segmenata poput Hadžifejzovićevih „Depografija“ ili „Svjetlokradica“ hrvatske umjetnice Aliete Monas Plejić ili pak ciklusi „Mikrobovih“ slikarskih i ne-slikarskih uradaka).

     

JUSUF HADŽIFEJZOVIĆ, ideator i voditelj cijelog projekta, te autor – potpisnik likovnog postava (u kojemu i sam sudjeluje s vlastitim radovima) otvoreno gaji bezgraničnu ljubav prema „prezrenom roblju“, pravom proletarijatu iz carstva Drangularium, te odvažno saziva i okuplja drangulijsku „Internacionalu“ na smionom zadatku preobrazbe neutralne galerijske prostorije i sporednih sub-prostora u impresivno, „ludo“ i opasno poprište gerilske (Che-ovske!) borbe Art – drangulija za vlastito pravo na postojanje, prisutnost i slobodu govora / izraza. Napokon, Drangularium je predradnja, početak višefazne Work – in – progress inauguracije stanovite „dranguljarske“ prakse ravnopravnog uključivanja CEKA „Charlame“ u surovu ekonomsku utakmicu (baš uoči galopirajuće predbožićno – prednovogodišnje Šoping – manije 2010), te u razvoj obostrano korisne kreativne komunikacije / kolaboracije s komercijalnijim, profitabilnijim, „neumjetničkim“ miljeom unutar kompleksa Skenderije i Sarajeva. Leader Drangulariuma u tu svrhu na svoja iskusna, veteranska, gladijatorska pleća meće težak teret zauzimanja uloge Art – Spartaka i  Che-a / Fidela za „pobunjene drangulije“ koje su skupljene iz raznih krajeva zemlje, s cijelog Ex-Yu teritorija,iz Evrope i svijeta, te veoma slobodno postavljene u prenapregut, gust i dinamičan likovni postav – interakciju.

NAČELO DRANGULARIUMA u sebi sadži i temeljne principe Depografije pošto sve odranije zgotovljene proizvode ljudskih ruku, uobrazilje, uma i Društva – odavno svedene na sramotan status golih obespravljenih „uvrijeđenih i poniženih“ drangulija, odbačenih u smeće i takozvanu „ropotarnicu Historije“ – duh Drangulariuma drsko budi iz mrtvih i otima zaboravu, vraća ih preobražene, na novoj razini u Art – arenu, u život, putem postupaka očuđenja (Verfremdung), inventivnom primjenom dadaističkih postupaka, „snagom apsurda“ (Kierkegaard. „Strah i drhtanje“). Karnevalizacije ( Bahtin ), „hibridizacije“ u neko novo, treće, neočekivano su-oblikovanje i značenje. Tako da se „drangulije“ snažno sučeljavaju s tvrđavom etabliranog, hipostaziranog semantičkog i aksiološkog poretka, kidajući prašnjave označiteljske lance, penjući se na sve postojeće Art – barikade, podvragavajući sve kritičkoj re-evaluaciji, prevrednovanju (što projekt čini uznemirujućim za komformiste). U tome je istodobno estetska i etička dimenzija i vrijednost „ludičkog“ projekta Drangularijum. Hadžifejzović je u njemu uspio veoma slobodoumno i demokratično povezati niz jako poznatih i priznatih domaćih i inozemnih umjetnika/-ica, te njihovih projekata s krajnje kontraverznim, nepriznatim ili pak nedovoljno poznatim umjetničkim osobnostima i njihovim „osobnim mitologijama“, izvući ih iz limba anonimnosti i baciti ih „lavovima“ žive umjetničke arene u univerzumu Drangulariuma, gdje je sve moguće, čak i spasenje.

Branko Cerovac

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *