Carlos Castaneda – ,,Niko se ne rađa kao ratnik, baš kao što se niko ne rađa kao običan čovjek. Sami od sebe stvaramo ili jedno ili drugo.”

Carlos Castaneda (25.12.1925 – 27.04. 1998), smatra se jednim od najvećih „magova“ modernog doba.

Svoje životno djelo sažeo je u 12 knjiga, koje su popularne koliko i kontroverzne. Njegova priča počinje 1960 kada se upoznao sa šamanom, vračem  don Juan Matusom. Od tada, pa nadalje, Carlos je bio njegov učenik kojem je u prvim godinama naukovanja glavni cilj bio da tek prikupi što više informacija o kulturi indijanaca na tom području, što mu je trebalo za antropološka istraživanja.

O don Juan Matusu govori kao o čovjeku od znanja, a tako su ga nazivali i ostali povezani sa njim. Na njega je naišao slučajno, kada je tražio informacije o primjeni halucinogenih biljaka u indijanskoj kulturi, što je don Juan prihvatio kao čin moći, te ga tako prihvatio za učenika. Ne samo da mu je pokazao djelovanje biljaka moći kako ih nazivaju, nego ga je naučio mnogo više. U razgovorima koje vode, don Juan, (ili Castaneda) predstavili su mnoštvo potpuno novih pojmova i značenja, te dovodili zaključke na tako jasan način da ih je nemoguće opovrgnuti.  Pojmovi poput: spojna točka, tonal i nagual, sanjačko tijelo, saveznik, energetsko tijelo, značenje volje, moći i namjere, prikradanje, „viđenje“, dvojnik, samo je približno moguće opisati riječima.

Vjerovatno najveća vrijednost ovog djela je u tome što stavlja besprekoran naglasak na vlastito iskustvo i shvatanje svega što se događa. Don Juan poučava Carlosa kako da bude ratnik, te načinu na koji ratnik razmišlja. Potreba da se bude ratnik na putu do znanja, dolazi iz činjenice da znanja mogu biti u tolikoj mjeri zastrašujuća, ili teška, da je potreban besprekoran duh ratnika kako bi se iskustvo apsorbovalo na pravilan način koji neće biti poguban.

Znanje o kojem Juan Matus govori moglo bi se opisati kao umijeće svijesti. Umijeće svijesti da zadrži svoju prvobitnu namjeru, pa čak i u situacijama koje se ne mogu racionalno i logički objasniti. Pokazao mu je kako djeluju „biljke moći“ poput meskalina, datura, inoxia i druge. Svrha takvog učenja je bila namjerno pomjeranje svijesti, izvan uobičajenog položaja. Tu uvodi pojam spojne tačke koja predstavlja nešto kao fokus naše stvarnosti. Spojna tačka kod ljudi je učvrščena na jednom položaju, ako se ona pomakne izvan uobičajenog položaja, rezultat će biti percepcija svijeta sa drugačijim obilježjima.

Tonal je prema njegovom objašnjenju sve što možemo zamisliti. Materijalni svijet, um, svijest, bog, svemir, sve je to dio našeg tonala. Naguala predstavlja kao neopisivo, ne postoje riječi za to. S druge strane, don Juan je nagual, kao i neki drugi koji su poučavali Castanedu, koji je i sam postao nagual. Znanje koje don Juan prenosi, tačnije, njegova loza naguala stara je 25 generacija. Druženje Castanede i don Juana trajalo je nekoliko godina, do onog trenutka kada je Juan smatrao potrebnim. Nakon toga Juan je nestao sa ostalim spremnima, kako je i rekao, izvan granica ovog svijeta, te se više nisu vidjeli.

Juan navodi „viđenje“ kao sposobnost kod vračeva  opažanja svijeta energije. Sve oko nas je energija, a „viđenje“ je direktno opažanje te energije. Opisuje ljudska bića kao svijetleća jaja ispunjena beskonačnim svijetlećim vlaknima koje prolaze kroz čovjekov trbuh, gdje se nalazi njegova životna sila, volja. „Viđenje“ je određeni položaj spojne tačke. Običan čovjek ima dvije energetske polutke, nagual ima 4, a Carlos je imao 3, što ni sam Juan, kako kaže, nije nikad „vidio“. Juan je Carlosa dovodio u stanje povišene svijesti, udarcem na određenom mestu. U stanju povišene svijesti, Carlos je bio oslobođen unutrašnjeg dijaloga te je odlično razumio sve što mu je bilo govoreno. U normalnom stanju svijesti nije  se mogao sjetiti ničeg što se dešavalo u povišenom stanju svijesti. Godinama nakon što se više nisu vidjeli, Castaneda se prisjećao iskustva u povišenim stanjima svijesti, te tako nadopunjavao praznine u sjećanjima. To mu je pošlo za rukom nakon što je sakupio dovoljno lične moći da se vlastitom voljom dovede u stanje povišene svijesti, jer to je jedini način da shvati šta je bilo.

Nagual ima svoju grupu. Tu grupu čine osim njega, 4 muškarca i 4 žene. Zajedno čine posebnu energetsku konfiguraciju. Samo dio Juanove grupe je upoznao i Castaneda, dok o vlastitoj grupi nije smio da piše. Žene su u mnogo čemu jače od muškaraca. Svemir je, kako kaže, ženske prirode te im je moć lakše dostupna, doslovno ispred nosa, dok je muškarac mora tražiti. Upravo one su vrhunski sanjači, a pomicanje spojne tačke im se prirodno dešava menstrualnim ciklusom, dok muškarac mora naučiti kako pomicati vlastitu spojnu tačku. Samo žene imaju svoj vjetar, sjever, jug, istok ili zapad, i kada je njihov, daje im moć.

Don Juan ga je naučio da koristi vlastito sanjačko tijelo i upoznao ga sa osnovama neorganskog svijeta. Otkrića koja je Castaneda postigao u neorganskom svijetu veća su i od znanja koje mu je prenio don Juan.

Castanedine knjige su ovim redom :
Učenje don Juana, Odvojena stvarnost, Put u Ixtlan, Priče o moći, Drugi krug moći, Orlov dar, Unutrašnja vatra, Moć tišine, Umijeće sanjanja.
Tensegrity – magični pokreti je knjiga vježbi. Nakon smrti izašle su još: Aktivna strana beskonačnosti, Točak vremena.

O čovjekovim prirodnim neprijateljima


4 čovjekova prirodna neprijatelja su: strah, jasnoća, moć i starost. Ako se pobijedi prvi neprijatelj strah, dolazi jasnoća duha. Jasnoćom duha, kada je sve kristalno jasno, čovjek više ne sumnja u vlastite odluke, te postaje zaslijepljen. Ne uzmiče pred ničim dok mora prkositi svojoj jasnoći i misliti da je ona čak i pogrešna. Kad shvati da je ta jasnoća samo tačka pred njegovim očima, upoznaće moć. Ovog puta će to biti prava moć, njegova želja je zakon. To je najsnažniji od svih neprijatelja i najlakše mu se prepustiti nakon što je čovjek istinski nepobjediv. Moć je samo teret za njegovu sudbinu, takav čovjek ne vlada sobom i ne zna kako bi i kad koristio svoju moć. Ako shvati da su jasnoća i moć, kad ne upravlja sobom, pogubnije od pogrešaka, tada će dostići taćku u kojoj će svime vladati. Tada će znati kako da upotrijebi svoju moć, i tako će pobijediti trećeg neprijatelja.

Čovjek će tada biti na kraju puta učenja i bez upozorenja, doći će do zadnjeg neprijatelja: starost. Tada više nema strahova, nema više nestrpljive jasnoće duha, to je vrijeme kad vlada svom svojom moći, ali i vrijeme kada osjeća neodoljivu potrebu da se odmori. Ako se prepusti toj želji za počinkom i zaboravom, ako sebi udovolji prepustivši se umoru, izgubiće zadnji krug i neprijatelj će ga pobijediti. Njegova želja da se povuče, nadjačaće njegovu jasnoću, moć i znanje. Ali ako se čovjek riješi umora i proživi svoju sudbinu, onda se može nazvati čovekom od znanja, pa makar to trajalo samo trenutak u kojem se uspe oduprijeti svom zadnjem, neuništivom neprijatelju. Taj trenutak jasnoće, moći i znanja je dovoljan.

Trenutak o kojem Juan govori je prenošenje svijesti nakon smrti.

Moć je u količini a ne u vrsti znanja koju čovjek posjeduje.

O ratniku

Kad čovjek krene putem ratnika postepeno shvata kako je svakodnevni život zauvijek ostao za njim. Ponašanje kao u svakodnevnom svijetu, više mu nije od pomoći, zato mora prihvatiti nov način života, ako želi da preživi.

Ratnik razmišlja o svojoj smrti kada stvari postanu nejasne. Pomisao na smrt mu snaži duh.

Ratnik mora da zna da su njegova djela beskorisna, a opet mora da nastavi kao da to ne zna. To je šamanska kontrolisana ludost.

Ratnik ne posjeduje čast, dostojanstvo, porodicu, ime, zemlju, ima samo ovaj život da proživi, a pod tim okolnostima jedina njegova veza sa bližnjima je kontrolisana ludost.

Pošto ništa nije važnije od bilo čega drugog, ratnik bira bilo koje djelo i ponaša se kao da mu je važno. Zbog svoje kontrolisane ludosti govori da je važno ono što čini, a opet zna da nije, a kad izvrši svoja djela, povlači se mirno, a da li su njegova djela dobra ili loša, da li su uspjela ili nisu, njega se uopšte ne tiče.

Nema praznine u životu ratnika, sve se puni do vrha i sve je jednako.

Ratnik zna da čeka i dok čeka ne traži ništa, tako da mu bilo koja sitnica koju dobije predstavlja više nego što mu treba. Ako treba da jede, naći će načina, jer nije gladan. Ako njegovom tijelu nešto pričinjava bol, naći će naćina da je zaustavi, jer ga ne boli. Biti gladan ili osjećati bol znači da čovjek nije ratnik, a sile njegove gladi i bola će ga uništiti.

Duh ratnika nije prilagođen povlađivanju i prigovaranju, niti je prilagođen pobjeđivanju ili gubljenju. Duh ratnika je prilagođen samo borbi, a svaka borba je ratnikova poslednja bitka na zemlji. U poslednjoj bitci na zemlji, ratnik oslobađa i razbistruje duh. I dok se bori, znajući da je njegova namjera nepokolebljiva, ratnik se samo smije.

Lična istorija mora se stalno obnavljati govoreći roditeljima, rođacima i prijateljima sve što čovjek radi. S druge strane ratniku koji nema Ličnu istoriju, nikakava objašnjenja nisu potrebna, niko se ne ljuti ili razočarava njegovim djelima. Niko ga ne sputava svojim mislima i osjećajima.

Za ratnika biti nedostupan znači da umjereno dodiruje svijet oko sebe. Prije svega, da namjerno izbjegava da iscrpljuje sebe ili druge, da ne iskorištava i ne cijedi ljude do kraja, pogotovo ne ljude koje voli.

Unutrašnji dijalog je ono što prizemljuje ljude u svakodnevnom životu. Svijet je takav ili izgleda tako, zato što govorimo sebi da je takav, ili da izgleda tako. Prolaz u svijet šamana otvara se kada ratnik nauči da zaustaviti unutrašnji dijalog.

Biti ratnik ne znači poželjeti da se to bude. Prije je riječ o beskonačnoj borbi koja će se nastaviti do apsolutno poslednjeg trenutka našeg života. Niko se ne rađa kao ratnik, baš kao što se niko ne rađa kao običan čovjek. Sami od sebe stvaramo ili jedno ili drugo.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *