Džim Morison – ”kralj guštera”

Džejms Daglas Morison (engl. James Douglas Morrison; Melburn, 8. decembar 1943 — Pariz, 3. jul 1971) američki pjevač, tekstopisac, pisac i pjesnik.

Bio je pjevač i vođa rok grupe Dorsi i smatran je za jednog od najharizmatičnijih pjevača u istoriji rok muzike. Takođe je i autor nekoliko knjiga pesama, kratkih dokumentarnih filmova i ranih muzičkih spotova. Morisonova smrt u 27. godini je zaprepastila njegove obožavatelje. Okolnosti njegove smrti i tajna sahrana su bile predmet beskrajnih glasina i igrali su značajnu ulogu u mistici koja nastavlja da ga okružuje.

Biografija

Rane godine

Morison je škotskog porijekla i sin admirala Džordža Stivena Morisona i Klare Klark Morison, koji su se upoznali na Havajima, gdje je Stiv Morison, tada zastavnik, bio stacioniran.

Trudna Klara Morison se preselila u Klirvoter, Florida 1943. godine da živi sa svekrom i svekrvom, dok je Stiven obučavan za pilota u obližnjoj bazi mornarice Sjedinjenih Američkih Država. Kada je njegova pilotska obuka bila završena, u proljeće 1944, krenuo je da služi na Pacifičkom frontu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Klara je ostala na Floridi sa tek rođenim sinom. Vremenom, Morison je dobio mlađu sestru Anu i brata Endija.

Kao što bi se očekivalo u vojničkom domu, Morisonov otac i djed su bili strogo disciplinovani. Međutim, Morison je kasnije pripovijedao, sa malo ironije, da je Klara, kada je njegov otac bio kod kuće, bila ta koja je bila admiralov zapovjednik.

Prema Morisonu, jedan od najznačajnijih događaja u njegovom životu se desio 1947. tokom porodičnog putovanja u Novi Meksiko. On je taj događaj opisao ovako:

„Prvi put sam otkrio smrt… Majka, otac, baba, djed i ja smo se vozili kroz pustinju u zoru. Kamion sa Indijancima je udario u kola ili tako nešto. Bilo je Indijanaca razbacanih po putu, krvarili su do smrti. Ja sam bio samo dijete, tako da sam ostao u kolima, dok su otac i deda otišli da provjere to. Nisam vidio ništa… Sve što sam primijetio je bila čudna crvena boja i ljudi koji leže unaokolo, ali sam znao da se nešto desilo, zato što sam mogao da iskopam vibracije ljudi oko mene i odjednom sam osjetio da ni oni ne znaju šta se dogodilo više nego što sam ja znao. To je bio prvi put da sam osjetio strah… i osjetio sam u tom trenutku da su se duše tih Indijanaca, možda jednog ili dvojice, kretale unaokolo i da su sletjele u moju dušu, a ja sam bio poput sunđera, spreman da sjedim tamo i upijam.”

To uvjerenje ga neće napustiti do smrti; čak i u pjesmi „Peace Frog“, sa albuma „Morrison Hotel“, opisuje to iskustvo.

Oba Morisonova roditelja su tvrdila da se taj događaj nikada nije desio. U mnogim svojim komentarima o tom događaju, Morison je tvrdio da je bio toliko potresen zbog nesreće da su mu čak roditelji rekli da je imao ružan san, da bi ga smirili. Bez obzira da li je događaj bio stvaran, zamišljen ili isfabrikovan, Morison se držao toga i ponavljao je činjenice o toj slici u svojim pjesmama, poemama i intervjuima.

Morison je maturirao u gimnaziji „Džordž Vašington“ u Aleksandriji, Virdžinija, juna 1961. Prateći njegovog oca, cijela porodica se preselila u južnu Kaliforniju avgusta iste godine. Džim je još jednom poslat da živi sa babom i djedom u Klirvoteru, gdje je pohađao koledž „Sent Peterburg“.

Međutim, život sa strogim trezvenjačkim starcima bio je težak za Morisona, koji je volio alkohol. Kasnije se prebacio na Državni univerzitet Floride u Talahasiju. Januara 1964, uprkos roditeljskim prigovorima, Morison se konačno uputio u Los Anđeles, gdje je nastavio svoje nezavršeno studiranje na Univerzitetu Kalifornije, upisavši se na studije filma.

Umjetnički korijeni

Pošto mu je otac bio mornarički oficir, Morisonovi su se često selili. To je za posljedicu imalo da je Džimovo rano školovanje bilo stalno prekidano dok se premještao iz škole u školu. Ipak, pokazao se kao inteligentan i sposoban đak posvećen časovima književnosti, poezije, religije, filozofije i psihologije. Međutim, Morisonova sklonost za akademskim poslovima je pod velikom sjenkom njegove reputacije odmetnika i hedoniste, ali ova interesovanja su se jasno odrazila u njegovom razvoju kao pjesnika i od velike su važnosti za razumijevanje njegove vizije muzičkih nastupa ukopčanih sa elementima pozorišta.

Biografi su konstatno ukazivali na pisce i filozofe koji su uticali na Morisonovo razmišljanje i ponašanje. Još dok je bio tinejdžer, Morison je otkrio rad filozofa Fridriha Ničea. Takođe je bio privučen simbolističkim pesnicima iz 19. vijeka najviše engleskim pjesnikom Vilijamom Blejkom i francuskom pjesnicima Šarlom Bodlerom i Arturom Remboom. Bitnički pisci, kao na primjer Džek Keruak i njegov roman „Na drumu“ (engl. On the Road), imali su, takođe, jak uticaj na Morisonove poglede i načine izražavanja. Takođe je bio privučen francuskim bitničkim piscem Lujom Ferdinandom Destušom, poznatijim pod imenom Selin. Selinova knjiga Putovanje do kraja noći i Blejkovo Predosjećanje nevinosti (engl. Auguries of Innocence) odjekuju kroz Morisonovu ranu pjesmu „End of the Night“. Morison je čak upoznao i sprijateljio se sa Majklom Maklurom, vrlo poznatim bitničkim pjesnikom koga je cenio. Maklur je uživao u Morisonovim stihovima, ali je još više bio zadivljen njegovom poezijom i ohrabrivao ga je da razvija svoje umijeće.

Morisonova vizija umjetnosti i psihologije predstave je bila obojena radovima dramskog pisca Antonina Artoa, tvorcem Pozorišta i njegove zamjene i Živim pozorištem Džulijena Beka.

Ostali radovi su povezani sa religijom, misticizmom, antičkim mitom i simbolikom, uticaj posebno Heroj sa hiljadu lica Džozefa Kempbela. „Zlatna grana“ Džejmsa Frejzera takođe je postala izvor inspiracije i oslikana je u uvodnim redovima pesme „Not to Touch the Earth“.

Morison je posebno bio privučen mitovima i religijom Indijanaca. Još dok je bio u školi, njegova porodica se preselila u Novi Meksiko, gdje je mogao da vidi neka mjesta i artefakte važne za Indijansku kulturu. Ova zanimanja su bila izvor mnogih veza sa stvorenjima i mjestima, kao što su gušteri, zmije, pustinje i drevna jezera koji se pojavljuju u njegovim pjesmama i poeziji. Radnje indijanskih šamana u bile ugrađene u neke Morisonove pokrete na sceni.

Sa Dorsima

Nakon diplomiranja filma na UCLA, 1965, Morison je vodio boemski život na obližnjoj plaži Venecija. Zbog režima sa malo hrane i mnogo LSD-ija, 1966, nekada punačak Morison, oblikovao se u boga roka, učinjenim besmrtnim u čuvenoj seriji crno-bijelih slika koje je snimila Džoel Brodski. Poznata pod imenom „Sesija mladog lava“, uključivala je kultnu pozu razapetog Hrista, koja je bila na omotu ploče Best of the Doors.

Morison je zapanjio kolegu sa UCLA Reja Manzareka čitanjem svojih stihova za „Moonlight Drive“ i njih dvojica su odlučili osnovati Dorse. Uskoro im se pridružio bubnjar Džon Densmor, a gitarista Robi Kriger je primljen na Densmorovu preporuku i odmah je dodat u postavu.

Ime Dors („Vrata“) dolazi od imena knjige Oldousa Hakslija, Vrata opažanja, koje je pozajmljeno iz citata Vilijama Blejka: Kada se vrata opažanja očiste, bilo koja stvar će se pojaviti čovjeku onako kako jeste, beskrajna. Vrata se mogu smatrati kao prelaz između dva svijeta; ne znaš šta se dešava u drugom svijetu ako ne pređeš prelaz. Kako je Morison to iskazao: Postoje poznate i nepoznate stvari, a između njih su vrata.

Zvuk Dorsa je bila značajna novina, kojom je dominirao Morisonov dubok, zvučan bariton protiv Manzarekovih klavijatura, Krigerovog gitarskog stila pod uticajem flamenka i klasike, i Densmorovog tečnog udaranja u bubanj. Dorsi su bili jedinstveni, jer nisu imali bas-gitaru u postavi. Manzarek je obezbjeđivao bas na tek izdanim Fenderovom bas-klavijaturama. Iako su Dorsi snimali sa bas-gitaristom, na koncertima su se pojavljivala njih četvorica.

Što se tiče stihova, Dorsi su razvili novu podlogu za muziku, sa Morisonovim kopleksnim, punim iluzijama stihovima koji su istraživali teme poput seksa, misticizma, droga, ubistva, ludila i smrti. Iako je Morison poznat kao onaj koji je pisao tekstove za grupu, to nije baš sasvim tačno, jer je on uvijek bio na mukama da se izrazi. Značajan doprinos, što se tiče stihova, dao je Kriger, koji je sam ili zajedno sa Morisonom napisao neke od najvećih pjesama grupe, ukljućujući „Light My Fire“ i „Touch Me“.

Morisonovo i Manzarekovo studiranje filma se brzo iskoristilo. Decenije prije nego što će video-spotovi postati uobičajenost, Morison i „Dorsi“ su snimili promotivni film za „Break On Through“, koji je bio njihov prvi izdani singl. Spot je bio prost, ali profesionalno urađen. Sadržao je sva četiri člana grupe dok izvode pjesmu na zatamnjenoj sceni sa naizmjeničnim kadrovima i krupnim planovima izvođača dok je Morison izgovarao tekst. Morison i Dorsi su nastavili da prave inovativne spotove, uključujući one za „Unknown Soldier“ i „People Are Strange“.

“Dorsi“ su prvi put primećeni na nacionalnoj sceni u proljeće 1967, nakon potpisivanja za „Elektra Rekords“. Singl, koji je napisao Kriger, bio je hit juna 1967. Tri meseca kasnije, Dorsi su se pojavili u Šou Eda Salivana, popularnoj emisiji nedeljom uveče koja je predstavila mladog Elvisa Preslija, a kasnije i Bitlse Americi.

Izdavanjem drugog albuma „Strange Days“, „Dorsi“ su postali jedan od najpopularnijih rok bendova u SAD. Njihova mješavina bluza, džeza i roka sa primjesama psihodelije nikada ranije nije bila poznata. Repertoar Dorsa je uključivao originalne pjesme i karakteristične obrade, kao što su nezaboravna obrada Alabama Song Bertolda Brehta i operete Kurta Vila „Rise And Fall City of Mahagonny“. Četvorka je takođe uspostavila novo tlo za rok muziku njihovim daljim radovima, uključujući čuvene pjesme „The End“ i „When a Music's Over“ i proširenu svitu koju su svirali na koncertu „Celebration of Lizard“.

Krajem šezdesetih, pritisak života pop zvijezde je počeo da uzima danak nad Morisonom i nekada vitak pjevač je počeo da se goji zbog svog intenzivnijeg pijančenja. Iako ga omot albuma iz 1970. „Absolutely Live“ prikazuje kao dotjeranog, svježe obrijanog u kožnim pantalonama, ta fotografija je zapravo bila slikana 2 godine ranije. Za vrijeme turneje na kojoj je album snimljen, Morison je bio dosta kilograma teži. To je bilo za vrijeme dok je pokušao da pobjegne od imidža kralja guštera, pustio je bradu i počeo je da nosi obične široke pantalone i majice.

Morison je živio slavno po često ponavljanom citatu Vilijama Blejka: „Put razuzdanosti vodi ka palati mudrosti“. Čak i prije stvaranja Dorsa, uzimao je velike količine LSD-ja, ali se ubrzo po stvaranju grupe prebacio na alkohol, koji je počeo da pije u velikim količinama i govoreno je da je učestvovao je u raznim bahanalijama. Nekada je dolazio na snimanja pijan (može se čuti njegovo štucanje u pjesmi „Five to One“). Na kraju mu je to uzelo danak.

Tokom koncerta u Majamiju 1969, pijani Morison je optužen i naknadno osuđen zbog nepristojnog ponašanja i navodne javne golotinje. Taj događaj je rezultovao sa mnogo negativnog publiciteta i otkazivanja mnogih zakazanih koncerata.

Zbog Morisonove kazne, Dorsi su počeli da mijenjaju pravac uspješnim izdavanjem albuma „Morrison Hotel“. Album je sadržao mnogo gitarskog, orijentisanim bluzom zvuka i primjećivalo se da se grupa vraća njihovim bluz korijenima. U to vrijeme su imali samo hrpu Morisovih tekstova koji su napisani u ranim danima grupe i koji su obezbjeđivali većinu materijala za prve tri ploče.

Nakon poduže pauze, grupa se ponovo okupila da bi snimila krajem 1970. da bi snimila ono što će se ispostaviti kao poslednja ploča sa Džimom Morisonom, „L.A. Woman“. Ona je učvrstila povratak grupe svojim muzičkim korijenima i uključivala je pjesme koje će ubrzo postati jedne od njihovih najpopularnijih, uključujući naslovnu pesmu, ili ep „Riders on the Storm“.

Album „L.A. Woman“ je takođe svjedočio o drugoj većoj promjeni u karijeri grupe. Ubrzo nakon što je počelo snimanje, producent Pol Rotčild, koji je nadgledao sve njihove ranija snimanja, napustio je projekat, a dugogodišnji inženjer Brus Botnik je došao kao zamjena i uradio je album za koji su mnogi obožavaoci mislili da je njihov najbolji od debija 1967. Album je takođe pokazao rastuću zrelost Morisonovog pjevanja; neki od njegovih vokala su snimljeni u sobama za odmor studija Dorsa, zahvaljujući njihovoj odličnoj akustičnosti.

Među Morisonovim poznatijim nadimcima su Mr. Mojo Risin, anagram njegovog imena i “Lizard King”, iz stiha njegove čuvene poeme „Celebration of the Lizard“, djela koji se pojavio na albumu Dorsa iz 1968, „Waiting for the Sun“, a koji je snimljen u završenom obliku na albumu „Absolutely Live“.

 

 

Morisonove žene

Morisonu, velikom zavodniku, nikada nije nedostajala pažnja žena, uključujući tu i njegovu dugogodišnju pratilju, Pamelu Kurson. Pamela je upoznala Džima prije nego što je postao slavan i bogat i ohrabrivala ga je da razvija svoju poeziju, koja je bila njegova istinska kreativna strast. Vremenom, Pamela je počela da koristi Morisonovo prezime sa njegovim očiglednim pristankom, a Džim se odnosi prema Pamelinim roditeljima kao da su mu tast i tašta.

Tačno je da Pamela nije bila srećna zahtjevima kojima su „Dorsi“ trošili Morisonovo vrijeme i talenat, tvrdeći da ga oni odvlače od pjesničkog poziva. Ipak, ona je sigurno profitirala od Morisonove zarade, dok je on izgledao srećan da troši na nju. Finansirao je otvaranje butika koji je ona vodila. Kada su troškovi butika narasli, računovođa „Dorsa“ je ubeđivao Morisona da smanji svoju novčanu pomoć Pameli. Morison je odgovorio da bi radije potrošio novac na Pamelu nego na računovođe.

Ipak, njihov odnos je bio buran sa čestim glasnim svađama koja su pratila pomirenja uz suze. Deni Sagerman, bivši saradnik „Dorsa“, naveo je da je deo njihovih problema možda proizišao iz sukoba između onoga ša su oni shvatali kao ideal otvorene veze i emocionalno bolnih posljedica života u takvoj vezi. Pošto nijedno nije moglo priznati da ne mogu podnijeti drugačije seksualne aktivnosti onog drugog, njihove rasprave su izbijale iz onoga što je izgledalo da je trivijalnost.

Iako je Džim iznajmio apartman za Pamelu i živio normalno sa njom, često je ostajao u hotelu ili spavao u kancelariji „Dorsa“. Kada je kupio bungalov u kanjonu Topanga, prepisao ga je na Pamelu.

Tokom svog života, Morison je predstavljao Pamelu kao svoju kosmičku suprugu i u svom testamentu je ostavio sve njoj. Posle njegove smrti, kalifornijski sud je priznao Pamelu Kurson za njegovu vanbračnu ženu.

Iako je Džim Morison upoznao Pamelu na početsku svoje karijere, ona nije bila njegova prva ljubav. U srednjoj školi, Morison je imao djevojku po imenu Tendi Martin. Dok je pohađao koledž na Floridi, Morison je upoznao Meri Verbilou. Kada se on prebacio na UCLA, Meri ga je pratila u Kaliforniju. Meri su veoma voljeli ostali članovi grupe i Morisonovi prijatelji i porodica, ali veza nije dugo trajala. Nakon malog nesporazuma, Džim je utjehu pronašao u drugoj djevojci. Kada ga je Meri otkrila golog u ženskom apartmanu, toliko je bila povrijeđena da je raskinula sa njim. Iako su pričali sa vremena na vrijeme, nisu više postali par. Rej Manzarek je rekao da je Morison napisao u uspomenu svojoj izgubljenoj ljubavi. U pismu koje je napisao Los Anđeles Tajmsu, Džon Densmor je izjavio da je pesma The Crystal Ship takođe napisana za i o Meri.

1970, Morison je učestvovao na ceremoniji vikanskog venčanja sa spisateljicom Patrišom Kenili, iako takve ceremonije zakon nije priznao. Prema Patrišinoj autobiografiji, u vrijeme kada se desila ceremonija, i ona i Morison su shvatili njenu neobavezujuću pravnu prirodu. Ipak, Morison nije shvatao ceremoniju ozbiljno čak ni na emotivnom nivou i veza nije potrajala više od desetak susreta u roku od dve godine. Kenili je razmatrala svoje iskustvo sa Morisonom u svojoj autobiografiji i u intervjuima objavljenim u knjizi “Rock Wives”.

Morison je redovno uživao u svojim obožavateljkama. Imao je brojne kratke izlete sa poznatim ličnostima, uključujući Niko iz Velvet andergraunda, Grejs Slik iz Džeferson erplejn, a Dženis Džoplin. Džudi Hadleston se takođe prisjećala svoje veze sa Morisonom u „Živjeti i umrijeti sa Džimom Morisonom“. U vrijeme njegove smrti, bilo je izvještavano oko 20 postupaka za priznavanje očinstva.

Smrt

Morison se marta 1971. preselio u Pariz, sa namjerom da napravi pauzu od koncerata i da se koncentriše na pisanje. Nadajući se da će vratiti svoj život na pravi put, Morison je oslabio i obrijao bradu.

Umro je ubrzo nakon toga, 3. jula 1971, u svojoj kadi u 27. godini; mnogi obožavatelji i biografi su tvrdili da je to bilo zbog predoziranja drogom, ali zvanični izvještaj kaže da je uzrok otkazivanje srca. Autopsija nije izvršena zato što je medicinski vještak, postupajući po francuskom zakonu, nije pronašao tragove borbe ili zločina. Nepostojanje zvanične autopsije ostavilo je mnoga pitanja neodgovorena i obezbijedilo je pogodno tle za spekulacije i glasine.

Morison je sahranjen u Uglu pjesnika, na poznatom groblju Per Lašez u istočnom Parizu. Povodom 10. godišnjice Morisonove smrti, 1981. hrvatski vajar izradio je i postavio na grob kamenu bistu Džima Morisona, koju su posjetioci godinama uništavali, sve dok 1988. nije ukradena s groblja. U prošlosti su njegovi obožavaoci ostavljali đubre, grafite i kanabis iza mjesta gde je grob okružen ogradom. Žalbe zbog skrnavljenja okolnih grobova od strane brojnih porodica pokojnika su dovele do brojnih očekivanja da će Morisonovi ostaci biti premješteni kada istekne tridesetogodišnji zakup. Ipak, pariske vlasti su demantovale takvu namjeru. Doista, Morisonov grob je postao jedna od najpopularnijih turističkih odrednica u Parizu, zajedno sa Ajfelovim tornjem, Notr Damom i Luvrom. 1993, njegova porodica je posjetila grob i sklopila ugovor sa kompanijom za čišćenje da se uklone grafiti sa obližnjih grobova.

Mnogi obožavaoci su pokušali da prevedu natpis na grčkom jeziku Κατά τον δαίμονα εαυτού (na latinici: KATA TON DAIMONA EAVTOU) koji je urezan u nadgrobni spomenik. Različite interpretacije su predložene, uključujući ”dolje (vjerovatno u Paklu) sa svojim demonima”, ”sagorio zbog svojih demona”, ”sa samim đavolom” i slično. Međutim, na starogrčkom jeziku reč daimon znači prije duh nego demon, i nema negativne ili pežorativne osobine. Fraza je pravilnija prevedena kao ”vjeran svom duhu” i to je značenje koje je željela Morisonova porodica kada je odabran natpis. Morisonov otac je bio taj koji je ili odabrao frazu ili je sam smislio.

Neki teoretičari zavjere smatraju da Morison nije preminuo u Parizu. Činjenica je da je samo dvoje ljudi (osim policije, medicinskog osoblja i pogrebnika), priznalo štampi da je vidjelo njegovo tijelo, što je pomoglo da se glasina da je živ održi preko 30 godina.

Uticaj

Morison je ostao jedan od najpopularnijih i najuticajnijih pjevača u istoriji roka, dok su pjesme „Dorsa“ postale obavezne u kompilacijama stanica koje su puštale klasičnu rok muziku. Do današnjih dana, on je široko poštovan kao prototip rok zvijezde: grub, privlačan i misteriozan. Kožne pantalone kojima je bio privržen na sceni i van nje su postale stereotip nošnje rok zvijezde.

Džim Morison je uticao na mnoge, uključujući: Peti Smit, Jana Kurtisa, Dejvida Gejhana, Henrija Rolinsa, Jana Ostberija, Perija Farela, Skota Vejlanda, Trenta Reznora, Skota Stapa, Edija Vedera i čak Merilina Mensona.

Legendarni pank prototip “Iggy And Stooges” su govorili da su se okupili nakon što je pjevač Igi Pop bio inspirisan Morisonom na koncertu u En Arboru, Mičigen. Jedna od Igijevih najbolje prihvaćenih pjesama The Passenger je zasnovana na jednoj od Morisonovih poema.

Maklur je napisao poemu Za Džima Morisona, u čast njihovog prijateljstva. On je recitovao ovaj rad uz pratnju klavijatura Reja Manzareka.

Valas Fouli, profesor francuske književnosti na univerzitetu Djuk i međunarodno priznat stručnjak za pjesnika Artura Remboa, napisao je knjigu „Rembo i Džim Morison“ sa podnaslovom „Pobunjenik kao pjesnik“. U ovoj knjizi, Fouli se prisjeća kako se iznenadio kada je primio pismo od Džima Morisona, koji se zahvalio Fouliju na najnovijem prevodu Remboovih pesama na engleski. „Ne čitam francuski lako“, napisao je, „vaša knjiga putuje sa mnom“. Ovo je bilo Morisonovo predstavljanje Fouliju. Kada je prvi put čuo muziku „Dorsa“, Fouli je odmah prepoznao Remboov uticaj na Morisonove stihove. Fouli je držao predavanja na brojnim univerzitetima poredeći živote, filozofije i poeziju Morisona i Remboa. Druge kolege su vidjele očiglednu vrijednost dodavanja Morisona njihovim reportažama o simbolizmu i časovima moderne poezije, mameći mnogo studenata u ozbiljne studije poezije.

Ranih osamdesetih, režiser niskobudžetnih filmova Keri Bučanan je snimio film “Više od ‘Dorsa'”, koji ističe teoriju da je Morisona zajedno sa Džimijem Hendriksom i Dženis Džoplin, ubila vlada u pokušaju da se obračuna sa radikalima.

Oliver Stoun je 1991. režirao film Dors o životu Džima Morisona sa Valom Kilmerom u glavnoj ulozi. Film je kritički dobro prošao, ali je bio komercijalni neuspjeh. Preživjeli Dorsi nisu bili zadovoljni istorijskim slobodama koje je Stoun ubacio u njihovu priču. Obožavaoci su vjerovali da nije uspio da prikaže Morisonovu poetsku stranu i da se samo držao njegove hedonističke strane. Kilmer je bio Stounov drugi izbor za ulogu, a prvi je bio Jan Ostberi (koji je odbio ulogu). Ostberi se 2000. pridružio kao pevač novoj inkarnaciji „Dorsa“ (Dors 21. vijek).

Iako nije potvrđeno, Bob Barden, tvorac stripa Flaming Carrot Comics je ostavio par tragova da je glavni lik zasnovan na Džimu Morisonu.

Nasljedstvo Džima Morisona i Dorsa

Džim Morison je često tvrdio da ide stopama francuskog pjesnika Artura Remboa („Ja sam Rembo sa kožnom jaknom“, kako je jednom rekao). Neki izvori kažu, iako je to neprovjereno, da je tokom boravka u Francuskoj pred kraj svog života, Džim posjetio Šarlvil, rodno mjesto Remboa na sjeveru Francuske. U svakom slučaju, veza između „čovjeka sa dušom od vjetra“ (Remboov nadimak) i „kralja guštera“ (Morisonov nadimak) je vrlo podesna; obojica su bili sinonim za razmetanje i pobunu mladih protiv konzervativnog društva koje je željelo da priguši ličnost kroz društvenu kontrolu; obojica su bili briljantne osobe u rascijepu između svojih ambicija da protresu stanje kroz svoju umjetnost i svoje težnje da izgube kontakt sa stvarnošću prije nego što ih stignu i obore sopstveni demoni; ali najviše od svega, oni su bili vizionari sa dubokim i mističnim osećanjem da postoji nešto više, nešto što nam je njihova poezija i muzika dozvolila  da dodirnemo, makar samo na kratko. Džim je jednom rekao: „Ako moja poezija teži da dostigne bilo šta, to je da oslobodi ljude od ograničenog toka života u koji gledaju i osjećaju“. A to je upravo ono što su on i „Dorsi“ uspjeli: sa svojom muzikom oni ostaju sa nama dugo nakon što se „muzika završi“ i odvode nas na nepoznate teritorije. Ostavljaju nas da se „probijemo na drugu stranu“, makar i kratko. Oni su zaista otvorili „vrata opažanja“, vrata koja ne mogu biti nikad više zatvorena. A to je vjerovatno istinsko nasljeđe Džima Morisona i „Dorsa“.

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *