Emili Dikinson – najznačajnija američka pjesnikinja

Emili Elizabet Dikinson (engl. Emily Dickinson; Amerst, Masačusets, 10. decembar 1830 — 15. maj 1886.) američka pjesnikinja.

Smatra se jednom od najvećih američkih pjesnikinja. Kao djevojka zbog zdravstvenih problema veći dio vremena provodi u kući neprestano čitajući knjige i pišući pjesme.

Ja rano ustah, psa povedoh

Ja rano ustah, psa povedoh
I posjetih ja more;
Sirene
su iz podruma me
Tad gledat došle gore.

Fregate mi sa prvog
kata
Konopljaste ruke pruže,
Za miša držeć mene, koji
Na
pijesku dolje puže.

Al ne makoh se, sve dok plima
Kraj cipela
mi prođe,
I zali pojas, pregaču mi,
I steznik inoj takođe.

I
učini da ko s maslačka
Kap rose ono u trenu
Progutat mene hoće –
tada
I ja takođe krenuh.

A ono slijedi; ćutila sam

Da
peta mu srebrena

Na mom je gležnju, – cipela mi

Biserjem
prekrivena.

Al kad smo grad mi sreli, ono
Baš nikog nije
znalo;
Pozdravljajuć me okom, more
Tad vraćati se stalo.

Za svog života objavila je samo 7 pjesama, ali nakon njene smrti među njenim privatnim stvarima pronalazi se kolekcija od preko 1000 pjesama od kojih mnoge nisu bile završene.

Pjesma br. 1568

Nju vidjeti – to je Slika –
Nju čuti – to je Muzika –
Nju znati – to te Pjanstvom puni
Nevinim kao Juni –
Potištenost je – nju ne znati –
Za prijatelja nju imati
To tako bliska toplina je
Ko Sunce šta ti s Dlana sjaje.

Njene pjesme odlikuju se prepoznatljivim, unikatnim stilom, sa nevjerovatnim darom za riječi, objedinjujući kombinaciju prefinjenog osjećaja i vrhunskog intelekta. Inspiraciju za svoja djela pronalazila je u Bibliji, Šekspirovim djelima i klasičnoj mitologiji.

Jer nisam mogla za Smrt stati

Jer nisam mogla za Smrt stati.
Ljubazno ona stade za me;
U kočiji, uz Besmrtnost,
Nas dvije smo bile same.

Vozismo sporo, Smrt ne zna žurbe,
A i ja se oprostiti
Od posla i od dokolice.
Zbog njene uljudnosti.

Prođosmo školu gdje u igri
Rvu se djeca mala;
Prođosmo žita što nas motre,
Prođosmo sunčan zalaz.

Il bolje, on pokraj nas prođe:
Od hlada rosa zadrhtala.
Jer haljina mi prozračna je,
Od tila tkivo šala.

Pred jednom kućom zastadosmo
– Ko zemlja da je nabubrila –
Jedva se vidjela jer njena
Streha tek hum je bila.

Minuše otad stoljeća
Al svako kraće je, ćutim,
No dan kad shvatih da su konji
K vječnosti okrenuti.

Umrla je u 56. godini života, 15. maja 1886. godine. Kompletirana i uređena kolekcija svih njenih pjesama prvi put je objavljena 1890. godine u Bostonu četiri godine posle njene smrti.

Umrla sam zbog ljepote

Umrla sam zbog ljepote – i jedva
Što sam se smjestila u grobu,
Jednoga koji je zbog istine umro
Položiše u susjednu sobu
Tiho me je pitao zbog čega sam propala?
“Zbog ljepote”, glasom mu moj danu
“A ja – zbog istine – oboje su jedno
Braća smo” – meni on šapnu
I ko rođaci kad se u noći nađu
Govorili smo iz sobe u sobu
Dok nam mahovina ne dosegnu usne
i pokri – ime i dob.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *