France Prešern – najznačajniji slovenački pjesnik

France Prešern (sloven. France Prešeren; Vrba, 3. decembar 1800 — Kranj, 8. februar 1849) slovenački književnik.

Biografija

Prešern je rođen 1800. godine u selu Vrbi, u tadašnjoj Austrougarskoj. Osnovnu školu je završio blizu rodnog mjesta, a gimnaziju u Ljubljani. Prava je učio u Beču, živeći oskudno. Radio je uporedo kao nastavnik u jednom vaspitnom zavodu za plemićke sinove, a kada je izgubio to mjesto, jer se ogriješio o stroge religiozne nazore te škole – bio je domaći učitelj. Po završenim studijama Prešern se vratio u Ljubljanu kao doktor prava. U početku je služio besplatno kao činovnik u državnoj administraciji, zatim kao advokatski pripravnik u Ljubljani. Kasnije je položio i advokatski ispit, ali se njegove materijalne prilike ni tada nisu poboljšale. Sudbina nikada nije bila naklonjena ovom velikom pjesniku: živio je u bijedi do kraja života. Napaćen i razočaran, umro je 1849. godine u Kranju.

Oproštaj s mladošću

Života moga prođe lepši deo,
rano me mlada ostaviše leta!
Moj cvet je još pre svog procvata sveo,
a osuši se i koji procveta!
I sunce nade ja sam retko sreo,
a hladni vihor mene svuda sreta!
Mladosti, ipak ja te tako volim,
i za tebe se večno bogu molim!
Okusih rano plodove saznanja!
Za mnogu radost tu se otrov stvori:
svet dobra dela pakošću proganja
i protiv čiste savesti se bori.
Ko vernu ljubav traži – kratko sanja;
svi takvi snovi gube se u zori!
Um, pravda, znanje – to su deve koje
nemaju novca, pa ni sreće svoje!
Uzalud čamac upravlja put sreće
onaj spram koga, dušmanski i zao,
digne se vihor koji ga je veće
kao prosjake u kolevci znao:
čoveka novac putem slave kreće,
vrednost mu raste s novcem što je dao!
Videh da ljudi cene ono gde se
prevara iznad pameti uznese!
Grešnike videh i grehove njine
koji u srcu rane zakrvave.
No mladost vedra teret s duše skine,
jade i misli iz srca i glave,
a kule diže nebu u visine,
a pustinja je za nju puna strave.
Njoj pali – i gde neprilika vlada –
vesele zublje iluzije – nada.
Ne misli da će prvi dah vetrića
srušiti tvorbe naših misli lako,
i zaboravi na bolna otkrića:
rane što jedva zalečismo tako,
pouk nam dođe i od našeg bića,
jer prazno bure puni od nas svako!
Zato, mladosti, ja te ipak volim
i za tebe se večno bogu molim!

Prešern je u životu imao jednog velikog prijatelja. To je Matija Čop, njegov drug iz djetinjstva. Čop je bio slobodouman i napredan duh, veoma učen. On prvi otvoreno i smjelo ustaje protiv nazadnih i starinskih shvatanja o književnosti, i svojim talentom i velikim znanjem brani narodni jezik i narodnu poeziju. Pored ostalih, on je sa Prešernom pokrenuo pjesnički almanah „Kranjska čbelica“, u kojoj je Prešern objavio svoje prve pjesme. Nazadni klerikalni i austrofilski duhovi bunili su se protiv Čopovih ideja i protiv Prešernove erotične poezije, ali je omladina bila uz Čopa i Prešerna. Čop je u Prešernu vidio velikog pjesnika, zato ga je branio i podsticao na stvaranje; Prešern je opet u njemu našao svoga učitelja i druga u borbi. Čopova smrt je za njega bila veliki udar. On mu posvećuje spjev Krst pri Savici (Krštenje kod Savice) i elegiju u spomen Matije Čopa.

Prva ljubav

Opasna moja prohujaše leta,
ostaviše me već mladosti dani,
poznadoh mnoge lepotice sveta:
naše i one iz naroda strani’,
sloboda srca još ne bi uzeta,
i mislio sam – lako se odbrani
od ljubavnoga ropstva onaj koji
pred njome čvrsto i oholo stoji.
Al’ dođe deva ko vila iz gore,
oh, da ne videh nikad oči njene!
Pred njenim licem bledi i sjaj zore
i svetlost zvezda kraj očne joj zene!
Neizlečive rane srca stvore,
oči joj kad se na nekog osme’ne.
No ko li ljupkost njenih usta, bože,
il’ čedne grudi opisati može!
Lepotica je ova bila kao
ona što, krajem velikoga posta,
Petrarku srete; zasenjen sam stao,
srce mi kao začarano osta.
Mišljah – njen pogled da bi raj mi dao;
al’ srce njime ranjeno mi posta,
i od toga dana ono, neizlečeno,
jaduje, trpi i trpeće večno!
Ni bledo moje lice je ne gane,
ni pesme boli koji srce guše,
ni oči suzne i neispavane,
ni suze koje nikad se ne suše.
Radost me prođe, očaj stvori rane
koje ostaše u dnu moje duše.
Tako, ko misli – čvrst je, taj i pada,
pratiš li deve – znaj, eto ti jada!
Zato, slobode ko je željan svoje
devojke mlade nek ne prati mnogo!
Što mira nemam, to su oči moje
krive, na oči treba pazit strogo,
za ljubav vrata u očima stoje,
njih pobediti razum nije mogo.
Ko mene neće da posluša – neka
zna da ga moja zla sudbina čeka!

Pored ovog velikog prijatelja, Prešern je imao i jednu veliku ljubav, dostojnu pomena zbog pjesama kojim je inspirisala pjesnika. Kao Petrarka Lauri, tako je i Prešern ispjevao Sonetni Venec (Sonetni vijenac) svojoj dragoj. Svaki novi sonet počinje poslednjim stihom prethodnog. Tih četrnaest stihova koji se ponavljaju čine poslednji, petnaesti sonet — magistrale. Slova kojima počinju stihovi magistrala daju ime njegove drage: Primicovi Juliji. Tu konvencionalnu i virtuoznu tehniku soneta Prešern je majstorski savladao i njome izrazio svoju sjetnu i bolnu ljubav ujedno sa snažnim i plemenitim rodoljubljem. To su najljepše ljubavne pjesme u slovenačkoj književnosti, pune topline, nježnosti i otmjene sjete. „Krštenje kod Savice“ je romantični ep, sa predmetom iz najstarije slovenačke istorije. Tu je opjevana ljubav poslednjeg mnogobošca Črtomira prema lijepoj hrišćanki Bogumili. Pod njenim uticajem Črtomir se pokrštava, ali se Bogumila ne udaje za njega, već i dalje živi u vjerskom zanosu i u nadi da će se na onom svijetu sastati sa Črtomirom, koji se, razočaran u ljubavi, i sam odaje sav vjeri.


Sonetni venac

I
Poet tvoj nov Slovencu vijenac vije,
i plete ga od petnaest soneta,
da »magistrale«, što se triput sreta,
svih drugih skupa veže harmonije.
Izvire iz njeg, u nj se opet slije
po redu svaka pjesma iz tog spleta;
sljedeća krajem prednje je začeta;
pjesnik je jednak vijencu poezije:
U jednu ljubav misli su slivene,
i tamo gdje su noću u san pale,
svaka se opet kad dan svane, prene.
Ti si života moga magistrale,
on glasit će se kad ne bude mene,
rana je spomen on i tvoje hvale.
II
Rana je spomen on i tvoje hvale,
Slovencu će se glasit i u čase,
kad na grob rani trave mi se skrase,
kad patnje ove u njem budu spale.
Ohole kao ti kad budu stale
djevojke slušat pjesmica tih glase,
željezne će sa srca skidat pase,
da vjernu ljubav cijeniti bi znale.
Svanut će zore ljepše neg su bile
Kranjcima, ljepše zvijezde neg su sjale,
slavnije pjesme nego su se vile;
ipak će možda ove što te hvale
ostat međ njima, jer im strofe mile
iz srca sve su svoje klice gnale
III
Iz srca sve su svoje klice gnale,
koje skrit ne zna boli što ga more;
pjesniku sličim što je Leonore
d’Este opjevo znamenite hvale.
Prem s ljubavi glas usne nisu dale,
sto mračila je mladosti mu zore,
na nadu se oslanjala još gore,
kradom su pjesme otkrivat ju stale.
Želja mi plam se ne gasi, već žeže,
prem srcu mom tvoj pogled nadu krije,
strah da uvrijedit ću te, glas mi veže.
Bol kazuju, s kog srce mirno nije,
i tajne patnje što u njemu leže
mokre i cvjetne ruže poezije.
IV
Mokre i cvjetne ruže poezije
kažu to, što se usred grudi skriva.
Postalo mi je srce, vrt i njiva,
gdje elegije ljubav sada sije.
Ti si im sunce. Na oknu te nije,
ne da mi nać’ te, luči mila, živa,
u glumištu, na šetnji, sreća kriva,
ni tu gdje kolo plesača se vije.
Koliko puta ne mogu da svladam
žud što me goni za tobom; al krije
meni se ta ljepota koj se nadam.
Oko mi u samoći suze lije,
stog pjesme te što ti ih u čast skladam
iz kraja nisu gdje ih sunce grije.
V
z kraja nisu gdje ih sunce grije,
gdje tvoja mila osvrće se zjena,
gdje u tvom gledu mre svih briga sjena,
bolova sviju zaborav se pije;
gdje se veselje preko lica lije,
gdje prođe ljutnja u duši skrivena,
gdje pjesma vri iz srca zanesena,
zvone u srcu slatke harmonije.
Gdje orošeno od ljubavi čiste,
klice, sve što je lijepo rađa male,
kao što budi dah proljetni liste,
od tamo nisu pjesme tvoje hvale,
proljeti sretne, blagodarne iste
cijelog svog vijeka lahor nisu znale.
VI
Cijelog svog vijeka lahor nisu znale,
od tebe, djeve ohole i dične
primile nisu, božicama slične,
što bila bi ih oživjela hvale.
U strahu bjehu, da ti i da male
Slovenke što su njemačkome vične
ne biste, zato sto s Parnasa lične
naše su zemlje, prezirat ih stale.
Kamene, nase božice, sve tuže
same, sve vječno zapuštene žale,
jer Kranjci radije tuđim časti pruže.
Pjesništvu našem do sada su cvale
na vrhovima snježnim rijetke ruže,
oko njih su se čvrste hridi zbrale.
VII
Oko njih su se čvrste hridi zbrale,
ko Orfeju uz strune u davnini,
kojom su horde tračke na glas fini
kraj Rodopa i Hema u vlast pale.
Kad bi nebesa milost dat nam znale,
da odmrznu se našeg Kranja sini,
oni, i s njima svi Slovenci ini,
kad s našom pjesmom Orfeja bi dale!
Da za čast zemlje užga grudi vrele,
da razbije sav razdor nas od prije
i sjedini rod Slovenije cijele!
Od slasti što se iz te pjesme lije
da prestane sav spor, da se vesele
vjetrova ljutih gnijezda gdje led bije!
VIII
Vjetrova ljutih gnijezda gdje led bije
sve pokrajine bjehu nam, jer, samo,
tvog duha nesta, nad grobom ti tamo,
zaboravljenim posve, vjetar brije.
Raspre otaca, da nam rame svije,
Pipinov jaram staviše nam amo,
otada bunu krvavu tek znamo,
boj Vitovčev i pljačkanje Turčije.
Sreće i slave minuli su časi,
velikih djela ne bje, pa su snile,
umuknuli su pjesme slatki glasi.
Tim što ih nisu strle doba sile,
ružama, čim nas mlad se Parnas krasi,
i patnje su i plač im hrana bile.
IX
I patnja su i plač im hrana bile,
Parnasa moga ružama: još ljuće,
s ljubavi za te, suze su se vruće,
i s ljubavlju za domovinu, lile.
Pregorke misli, da Slovenac mile
ne ljubi majke u nj se nadajuće,
da je žar tvoj raspalit nemoguće,
gorčinu su u srce moje svile.
Želje i čežnje rodile su veće,
da s tvojim ime čut bi mi se smjelo,
da s domaćom se milom pjesmom kreće;
da usnulo Slovenstvo trgnem cijelo,
da vrate nam se opet časi sreće,
jačahu ih da cvatu neveselo.
X
Jačahu ih da cvatu neveselo,
kao što, zavedena, ruža rana
nikne pod mladim suncem jednog dana,
ako joj malo nasmiješi se vrelo;
al brzo nagne glavu tužno svelo,
kad naleti pred burom magla gnana
i otrovna se s neba sruči slana,
pokrije brda snijeg i polje cijelo.
Ko sunce tvoje sjalo mi je lice,
pogleda tvog sam pio zrake mile,
ljubavi cvati pružile su klice.
Al zrake sunca brzo su se skrile,
na mrazu puste ostale su, nice,
ura ih tamnih zatirahu sile.
XI
Ura ih tamnih zatirahu sile
sve dane tom, što te ti pjesme poje;
gnušanje im i očaj dade boje,
Erinije su ga dohvatile.
Ko sto je Orest kod Dijane mile
dobio opet zdravlje duše svoje,
tako bi i od ljubavi se tvoje
smilile prsi, vjeđe vedre bile.
Razbježaše se sanje kratkočasne,
ko nagla munja nadanje bje cijelo,
što tamnijom učini noć kad zgasne.
Ne bje mi od tad vedro srce vrelo;
kako bi dakle pjesme bile jasne!
Lijepo, gle, cvijeće zato im je svelo!
XII
Lijepo, gle, cvijeće zato im je svelo
i rijetke su i slabe, krhke sjene,
sred ruševine tako zapuštene
cvjetaju ruže katkad neveselo,
što kopriva im mnoštvo siše tijelo,
i divlje bilje to što samo zene;
al čim u vrt, u lijehe ih zelene
presadi netko, cvasti počnu smjelo.
Tako bi blizu srca mog kraljice,
tu blizu tebe, sunca im, dobile
moć uvis rasti poezije klice,
želiš li da bi ljepši cvijetak svile,
veselo gore uzdignule lice,
jasnog svog oka daj im zrake mile!
XIII
Jasnog svog oka daj im zrake mile,
daj jasno gledat sjaj mi lica tvoga!
Tek njega štuje carstvo mraka zloga,
samo se njega plaše vjetra sile.
Popustit briga lanci će što cvile,
spast će im tvrdo željezo zbog toga,
s pomoću tvojom rane srca moga
zacijelit će, ko da nisu bile.
Bit će mi tada opet vedro lice,
nada će ozelenjet srce svelo,
ustima dat glas sladak ko u ptice;
Oživjet će mi s nova srce vrelo,
pjesama vedrih rast će u njem klice
i vedrije će nov cvijet gnati smjelo.
XIV
I vedrije će nov cvijet gnati smjelo,
ko ruže kada mine zima huda
i proljet opet kaže svoja čuda,
i po drveću prospe cvijeće bijelo,
i izmami van pčelu sunce vrelo,
i pastir prije zore već vrluda,
u grmlju slavuj bigliše bez truda,
prirodi radost prožme biće cijelo.
O, znam da nisu vrijedne takve sreće,
i strepnja da ti pjesma moja nije
dosadna, strah u srce moje meće.
Nek bar te pjesme tvoja milost grije,
kojim, da hladi rane si sve veće,
poet tvoj nov Slovencu vijenac vije.

Vodnik je pisao pjesme u narodnom duhu i na narodnom jeziku, ali je to više poučna i dobronamjerna poezija, odveć jednostavna i pjesničkim oblikom i sadržajem. Zato se Prešern smatra kao tvorac prave nacionalne poezije. On je stvorio nov pjesnički jezik iz elemenata slovenačkog narodnog govora i narodne pjesme slovenačke i bio prinuđen da stvori sasvim novu versifikaciju. Novi metrički oblici koje je Prešern stvorio toliko su savršeni i melodični, da je do danas ostao nenadmašan i s pravom nazvan najvećim slovenačkim pesnikom. Njegova snaga u izrazu, sklad u kompoziciji, ritam koji odgovara osnovnom pjesnikovom raspoloženju izviru iz njegove velike i bogate pjesničke duše. Kod njega je, kao kod svih velikih pjesnika, ljepota izraza jednaka snazi osjećanja.

Iz svih njegovih pjesama izbija dah iskrenosti, topline i jednostavnosti. To je poezija bolna i melanholična. Njegov pesimizam nije knjiška moda i namješten stav prema životu, već spontan izraz duše. Možda je najbolja njegova pjesma onaj sonet o nesrećnoj sudbini „O, Vrba“, u kome žali što nije ostao u očinskom domu pored „jednog vjernog srca“ i s vjerom u Boga, daleko od sumnjive ljudske mudrosti i bolne strasti.

Prešern je pisao i satirične pjesme, i to su prve satirične pjesme u slovenačkoj poeziji. One su pune duha i ironije, umjerene i diskretne. U njima ismijeva lažni moral, književne cenzore i ljude koji služe tuđinu.

Prešernova je zasluga za slovenačku poeziju ogromna. Bez prethodnika i uzora, iako je u školi učio na tuđem jeziku, on stvara savršen umjetnički izražaj iz elemenata narodnog govora, liriku koja je sadržajno značila pobedu subjektivne i svetovne poezije u slovenačkoj književnosti.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *