Gustav Flober – najuticajniji književnik 19 vijeka

Gustav Flober (franc. Gustave Flaubert; 12. decembar 1821 — 8. maj 1880) francuski književnik koji je stvarao u doba realizma. Poznat je po svom romanu „Gospođa Bovari“ i privrženosti stilu koji se najbolje ogleda u potrazi za “le mot juste” (prava riječ).

Biografija

Rođen je 12. decembra 1821. u Ruanu u Francuskoj. Otac mu je bio hirurg a majka potomak jedne od najstarijih i najuglednijih normanskih familija. Obrazovanje je stekao u rodnom gradu koji je napustio tek 1840. kada je otišao u Pariz na studije prava. U školi je bio lijen, ali je već od jedanaeste godine pokazivao interesovanje za književnost. Flober je u mladosti bio energičan, ali stidljiv, individualist i, navodno, bez ambicija.

Volio je selo, a Pariz smatrao izuzetno neugodnim mjestom za život. Stekao je poznanstvo sa Viktorom Igoom i 1840. putovao na Pirineje i Korziku. Po povratku u Pariz vrijeme je provodio sanjareći na porodičnom imanju. Godine 1846. Flober je napustio Pariz i studije prava i vratio se u Kruaset, blizu rodnog Ruena, gdje je živio sa svojom majkom. Imanje, kuća na prijatnom mjestu uz Senu ostao je Floberov dom do kraja života. Od 1846. do 1854. bio je u vezi s pjesnikinjom Luiz Kole. Za Flobera, koji se nije ženio, ova veza je bila jedina značajna sentimentalna epizoda u životu.

Njegov najprisniji prijatelj u to vrijeme bio je Maksim di Kamp s kojim je putovao u Englesku, Grčku i Egipat. Ova putovanja ostavila su snažan utisak na Floberovu maštu.

Književni opus

Floberovo djelo je, može se reći bez ikakve ograde, središnji narativni opus 19. vijeka. Iako su veliki ruski romanopisci poput Tolstoja i Dostojevskog popularniji i uticajniji kod šireg čitateljstva, iako je njihov zahvat u stvarnosti uzbudljiviji i ostavlja veći utisak – Gustav Flober ostaje nenadmašiv, uzoran majstor. Kao što je za Velaskeza rečeno da je bio slikar za slikare, tako se za Flobera može reći da je pisac za pisce, veliki učitelj i mjerilo majstorstva.

Raznovrsnost piščevog djela zapanjuju: na njega se pozivaju kako naturalistička i realistička škola, od Mopasana, Zole, Sinklera, do nebrojenih američkih i evropskih naturalista, tako i simbolistička struja radikalnog esteticizma koja insistira na formalnom savršenstvu narativne umjetnine, utjelovljena u Prustu i Džojsu. Ako se tome doda da su opusi Konrada, Kamija, Kafke i Sartra nezamislivi bez Flobera – dobija se utisak o dubini i dosegu uticaja majstora iz Kruaseta.

U momentima inspiracije napuštao je sve obaveze i prepuštao se pisanju, a često bi proveo cijeli dan u pisanju, i na kraju napisao svega par rečenica. Ovo objašnjava zašto su njegova djela malobrojna, ali izuzetno kvalitetna.

Djela Gustava Flobera se naročito ističu ljepotom stila i vještinom opažanja. Mnogi istraživači u Floberovom djelu nalaze odjeke romantizma. Način na koji je portretisao svoje likove je bio inspirativan za mnoge potonje pisce, od Emila Zole do Marija Vargasa Ljose.

Gustav Flober ostaje najuticajniji pisac 19. vijeka; ako se za Gogoljev „Šinjel“ kaže da je sva kasnija ruska književnost izašla iz njega, bez pretjerivanja se može konstatovati da je veliki dio svjetske narativne proze druge polovine 19. i čitavog 20. vijeka potekao iz Floberovog opusa.

Jedna od mnogobrojnih odlika Floberovog dobrog stila pisanja jeste u tome što mu je pošlo za rukom da u tekstu od dvije hiljade riječi nijednom ne ponovi istu riječ.

Gospođa Bovari

Prvo Floberovo remek djelo je ujedno i najkontroverznije: „Gospođa Bovari“, iz 1857, plod šestogodišnjeg rada, turobna pripovijest o egzistencijalnoj dosadi, preljubama i samoubistvu žene provincijskog normandijskog ljekara, Eme Bovari, savršeno komponovana kao jedan od egzemplarnih psiholoških romana, izazvala je skandal zbog svoje otvorenosti, a onda i sudski proces zbog navodno nemoralnih djelova teksta.

Ova godina je bila, uslovno rečeno, godina skandala u književnosti – za Flobera i Bodlera, koji je te iste godine objavio svoju zbirku „Cvijeće zla“.

Flober je u ovom romanu kritikovao „trivijalnu“ književnost, koju je čitala njegova junakinja i koja joj je, zauvijek i nepovratno, oduzela realan pogled na život. Misli svoje junakinje predočavao je metodom doživljenog govora (koji mu je i poslužio da se odbrani na sudu). Naime, taj govor iskazan je u trećem licu, ali bez najave da je uveden govor junaka. To je svojevrsna kombinacija junakovog i autorovog glasa. Zbog Eminog nesklada da prihvati svijet u kome živi onakvim kakav on jeste, zbog njene stalne potrebe da živi u svijetu nadanja i maštanja, u književnosti termin „bovarizam“ označava osobu koja živi na granici između svojih ideala i snova, tačnije – na granici onoga što ona jeste i onoga što ona misli da je. ” Madam Bovari, to sam ja!”, čuvena je Floberova rečenica.

Ovaj roman odlikuju karakteristike koje se sreću i u kasnijim Floberovim djelima: vjerodostojnost u prikazu pojedinosti, impersonalni pristup u kojem se ne čuje glas pisca niti se uopšte zna za njegovo postojanje, te harmonični i njegovani stil koji je postao uzor francuske proze.

Salambo

U sljedećem romanu „Salambo“ (1862), autor je dao maha svom potiskivanom temperamentu, no, ni tu nije iznevjerio arhivarski i trezveni pristup – u tom spoju nespojivih komponenti leži čar prikaza stare Kartagine, kao i opisu razmaha bujnih strasti i atavizama koji su uzbuđivali piščevu maštu, najčešće svjesno ograničenu na prozaičnu malograđansku svakodnevnicu.

Sentimentalno vaspitanje

Godine 1869. Flober je objavio svoj najveći roman „Sentimentalno vaspitanje“ (L`Education sentimentale). To poluautobiografsko djelo u kojem je rekreirao svoju mladenačku očaranost Eliz Šlezinger i studentske dane, autor je opisao kao “moralnu povijest ljudi moga naraštaja”. Više od toga, roman „Sentimentalno vaspitanje“, koji prati razgorijevanje i sagorijevanje strasti i ambicija Frederika Moroa i kruga njegovih pariških prijatelja – roman je o korozivnoj sili Vremena koja rastače bilo kakav životni poriv. Djelo zapravo nema zaplet i rasplet u konvencionalnom smislu riječi: likovi se vrte u prostoru vlastitih projekcija i želja, vrijeme prolazi i ništa se bitno ne rješava niti ostvaruje a konac romana je potresan u svojoj svjesno naglašenoj banalnosti – patos neostvarenih žudnji i izjalovljenih ambicija, sublimiran u nezaboravnim scenama susreta ostarjelih Frederika i njegove mladenačke ljubavi, kao i u konačnom dijalogu s “prijateljem” o antiklimaktičnim “vrhuncima” njihovih sterilnih života, formira polazište za velika ostvarenja Foknera i Prusta u 20. vijeku, hroničara receptivne preosjetljive svijesti paralizovane pred hipnotičkom moći interferentnog spoljašnjeg svijeta.

Ostala djela

Sasvim su drugačije fantastične vizije „Iskušenja Svetog Antonija“ (1874), dramsko-romanesknog djela, tog “francuskog Fausta” na kome je radio preko 25 godina.

Poslednje, posthumno djelo, „Buvar i Pekiše“ (1881), groteskna je prethodnica antiromana smještena oko bizarnih seoskih “poduhvata” dvojice penzionisanih činovnika, hibridna je studija okarakterisana i kao svojevrsna farsična enciklopedija ljudske gluposti.

Djela

Gospođa Bovari (Madame Bovary), 1857.
Salambo (Salammbo), 1862.
Sentimentalno vaspitanje (L`Education sentimentale), 1869.
Iskušenje Svetog Antonija (La Tentation de Saint Antoine), 1874.
Buvar i Pekiše (Bouvard et Pécuchet), posthumno 1881.
Tri priče (Trois contes), 1877.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *