Hajnrih Hajne – najznačajniji njemački romantičar

Kristijan Johan Hajnrih Hajne (nem. Christian Johann Heinrich Heine; Diseldorf, 13. decembar 1797 — Pariz, 17. februar 1856) njemački pjesnik u periodu prelaza od romantizma ka realizmu.

Biografija

Rođen je u bogatoj porodici jevrejskog bankara i trgovca. Pokušao je da se posveti, mada nerado, običnoj građanskoj karijeri, ali ne uspijeva. U Diseldorfu, Hajneovom rodnom gradu, bio je snažan uticaj Francuza tako da je on posjećivao francusku gimnaziju. Isto tako, to je u njemu probudilo izrazitu antipatiju prema Pruskoj.

1817. piše prve ljubavne pjesme, koje su objavljene u jednom nemačkom časopisu. U Bonu započinje studije prava, filozofije i književnosti.
1821. godine se prebacuje na Univerzitet u Berlinu, pa ima priliku da sluša Hegela i mnoge druge ugledne profesore.

Prve pjesme i putovanja

1822. godine objavljuje prve pjesme, koje se odmah izdvajaju svojim originalnim stilom balade i ironičnom odbijanju svakih iluzija. U njima se osjeća veliki uticaj pisaca koje je naročito cijenio, Bajrona i Fukea.
1825. godine prelazi u protestantsku vjeru i dobija ime Hajnrih, umesto originalnog Hari. Iste godine diplomira na Univerzitetu u Getingenu.
1826. postaje poznat, nakon objavljivanja Slika s putovanja, gdje u zamišljenom dnevniku sa puta govori o fantastičnim i moralnim temama, ugledajući se na Sterna i Žan Pola.
1826. ide na kratkotrajni put u Englesku, gdje su se javili njegovi interesi za aktuelna politička dešavanja, ali i gdje ujedinjuje sve svoje pjesme u jednu Knjigu pjesama.
1827. izlazi definitivna redakcija Knjige pjesama.
1828. godine putuje u Italiju, a sjećanja sa ovog puta objavljuje 1836. u knjizi Firentinske noći.

Francuski period

Zbog krize u svojoj zemlji, Hajne odlučuje da se preseli u mnogo slobodniju Francusku, gdje je započeo da se viđa i da posjećuje, kako njemačke emigrante (Humbolt, Vagner), tako i mnoge francuske intelektualce, među kojima Balzaka i Viktora Igoa. Godine 1835. objavljuje važnu studiju o istoriji filozofije i religije u Njemačkoj, a iste godine studija biva i zabranjena. U tim godinama, u kojima je boravio u Francuskoj, sarađivao je sa različitim njemačkim časopisima, a istovremeno je i pisao izvještaje na francuskom, o situaciji u Njemačkoj.

Osim spomenutih djela, Hajne je objavio i mnoge satiričke spise, kao i dvije satirične epske pjesme Ata Trol (1843) i Njemačka, zimska bajka (1844). Njemačka, zimska bajka postaje jedna od najvažnijih knjiga u njemačkoj književnosti. Ima politički karakter i u njoj Hajne otvoreno priznaje uticaj Karla Marksa, sa kojim je bio u prijateljskim odnosima. Zbirku poezije Romanesero objavljuje 1851, gdje sa dubokom filozofskom i etičkom ozbiljnošću opisuje patnje koje je podnosio zbog bolesti (atrofija mišića) i zbog koje je ležao u krevetu osam dugih godina.

Djelo Razni spisi iz 1854, sadrži rasprave o jevrejskoj i hrišćanskoj vjeri, liberalizmu i komunizmu. Ovo djelo označava kraj njegove političke i književne aktivnosti. Umire u Parizu 17. februara 1856 posle dugotrajne borbe sa paralizom i atrofijom mišića.

Poetika

Hajne je koristio njemački jezik za sastavljanje stihova i bio je jedan od rijetkih koji su to umjeli da rade, pa je time stekao izuzetnu slavu, kao najuspjeliji u svoj generaciji posle Getea. U stihovima je postigao najveću popularnost preuzimanjem pučkog pevljivog tona njemačke narodne pjesme. Hajneove pjesme su toliko melodične da su ih često komponovali mnogi kompozitori.


Azra

Kraj tanana šadrvana
Gdje žubori voda živa
Šetala se svakog dana,
Sultanova ćerka mila.

Svako veče jedno ropče
stajalo kraj šadrvana,
Kako vrijeme prolazilo;
Sve je bljeđe, bljeđe bilo.

Pitala ga jednog dana
Sultanova ćerka mila:
“Kazuj robe, odakle si,
iz plemena kojega si?”

“Ja se zovem El Muhamed
iz plemena starih Azra
Što za ljubav glavu gube
I umiru kada ljube.”

Psihološku stvarnost koju je stvorio u djelima podstaknuta je nostalgičnim sećanjem na dvije velike nesrećne ljubavi (prema rođakama Amali i Terezi), ali i na drugim temama (prirodi, političkim idejama, životu, savremenom društvu), pa je na taj način uspio da u svojoj poeziji dosegne izuzetno značajne visine.


Ona se gasi

Zastor je pao. Konac drame.
Već idu kući gospoda i dame.
A da li im se komad dopo?
Po pljesku sudeć nije propo.

Priznanje zahvalnoga svijeta
Ubro je poznati poeta.
No sad je kuća posve nijema
I žamora i svjetla više nema.

Al kakav je to čudan zvuk
Odjeknuo po praznoj bini?
To možda jedna žica puče
Na nekoj staroj violini.

Trčeći ovim, onim smjerom
Štakori šuškaju parterom.
I vonja sve na staro ulje.

Posljednja lampa već se gasi,
Ne može jadna sjati dulje,
Iako plamsati još kuša.
To svjetlo bješe moja duša.

Umio je da se poigrava sa stilističkim sposobnostima, dajući svojim stihovima objektivan ton, čak i kada je izražavao lična osjećanja.

LORELAJ

Ja ne znam otkud seta moja,
Zašto sam tužan ja,
Davnašnja priča to je,
Koja mir neće da mi da.

Sumrak je, Rajna teče bistra,
Kroz mirisni lepi kraj,
A vrhom brega još se blista
Večernji sunca sjaj.

Tamo prekrasna sedi deva,
Čudnovatost njen je kras,
Zlatno je ruho zaaodeva,
Zlatna je njena vlas.

Zlatnim cesljem ceslja kose,
I slatki peva poj,
Carima dusu svu zanese,
Glasi u pesmi toj.

Obuzet Čarima pesme njene,
Ribar u čamcu svom,
Ne gleda vrtlog niti stene,
Sav je opčinjen njom.

U ponoć val će oboriti,
I njega i čun taj,
A za to s pesmom kriva
će biti- Zanosna Lorelaj.

Nazad na vrh Ići dole

Originalnost Hajneove poezije ogleda se u tome što je nastojao da negira svaki sentimentalizam, što mu je dozvoljavalo da koristi predmete romantizma sa ironijom i realizmom.

U obliku nejednakom

U obliku nejednakom
Blizu tebe uvek stojim
Uvek tužim i ti uvek
Bol zadaješ grud'ma mojim.
Kad kroz bašte mirisave
Leti hodiš hodom milim,
pa leptira zgaziš malog,
zar ne čuješ kako cvilim?
Kad uzbereš ružu koju
Pa, s veseljem detinjijem
raščupaš je, zar ne čujes
Kako jecam bolom svijem?
I kad ruže raščupane
Usudi se trnje koje,
Pa mi meki prst ubode,
Zar ne čuješ boli moje?
Zar ne čuješ u mom glasu
Moje muke što me guše?
Noću jecam i uzdišem
Iz dubine tvoje duše.

Prevodi na srpskom jeziku

Prve Hajneove pjesme su objavljene na srpskom jeziku posle pjesnikove smrti. Tako, 1861. godine, u časopisu „Danica“, dvije pjesme iz „Lirskog intermeca“ i jednu iz ciklusa „Mlađane patnje“ preveo je Damjan Pavlović (1840-1866). Otada počinje Hajneov uticaj na srpsku književnost. Prvu knjigu Hajneovih stihova („Lirski intermeco“) izdao je Aleksa Šantić u Mostaru, u izdanju knjižarnice Pahera i Kisića, 1897. godine. (Veliki broj srpskih prevodilaca bavilo se prevođenjem Hajneovih stihova: Damjan Pavlović, Stojan Novaković, Aleksa Šantić, Jovan Jovanović-Zmaj, Jeremija Živanović, Jovan Grčić Milenko, Milorad Šapčanin, Rista Odavić, Mita Rakić, Milan Dimović, Boško Petrović, Velimir Živojinović Masuka itd.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *