Halil Džubran – ,,U dubini moje duše je pjesma koja neće u riječ da se odjene.”

Halil Džubran (Bšari, 6. decembra 1883. – New York, 10. aprila 1931.), također i Kahlil Gibran i Khalil Gibran (arapski: جبران خليل جبران), bio je libanski, maronitski, arapski i američki pjesnik.

Život i djela

Rodio se 6. decembra 1883. u mjestu Bšari, stotinjak kilometara od Bejruta u porodici maronitskih hrišćana.

Kada je imao 12 godina, zajedno s majkom, dvije sestre i polubratom emigrira u Boston. Njegov otac ostaje u Libanu.

Halil u Bostonu 1896. upoznaje fotografa Freda Hollanda Daya, koji mu postaje priljatelj i vrši jak uticaj na njega. 1897. vraća se u Bejrut i počinje pohađati al-Hikmah gimnaziju te usavršava svoj arapski. 1902. ponovo je u Bostonu i upoznaje mladu pjesnikinju Josephine Peabody, u koju se uskoro zaljubljuje. Iste godine, njegova majka, sestra i polubrat umiru od tuberkuloze. Džubran nalazi duhovnu potporu u drugoj sestri i Josephine.

Pjesma

U dubini moje duše je pjesma koja neće u riječ da se odjene.
To je pjesma što kao kamenje u mome srcu prebiva
i odbija da se mastilom toči na hartiju,
ona mi osjećanja obuhvata poput tananog omotača
i neće da se jezikom skrnavi.
Kako da je izdahnem kada se plašim da je zrak ne zaprlja?
Kome da je ispjevam kada je navikla da živi u mojoj duši kao u svome domu
te se plašim da se slušanjem ne povrijedi?
Ako mi u oči pogledate, vidjećete sjenku njene sjenke,
i ako mi vrhove prstiju dotaknete, osjetićete njeno treperenje.
Svojim djelima je iskazujem kao što jezero odražava sjaj zvijezde,
moje suze je otkrivaju kao kapi rose, rasute na vrelini sunca,
otkrivaju tajne ružinog cvijeta.
U meni je pjesma koju tišina objavljuje, a buka sputava;
koju snovi izgovaraju, a java progoni.
To je pjesma ljubavi, ljudi, i nema Isaka koji će je ispjevati,
niti Davida koji će odsvirati.
To je pjesma mirisnija od jasminovog cvijeta,
i nema sječiva koje je moze raniti.
Bolje je čuvana od djevojačkih tajni,
i nema strune koja je može prisvojiti.
Ko može sjediniti huku mora i pjesmu slavuja,
ko može spojiti oluje sa dječjim uzdasima?
Koje ljudsko biće
može božansku pjesmu ispjevati?

1905. objavljuje eseje u arapskim novinama, a nakon toga počinje objavljivati pjesme.


Moja me duša poučavala

I
Moja me dusa poucavala te me naucila da ljubim ono sto drugi mrze,
naucila me iskrenosti koju drugi nemaju te mi je objasnila da ljubav
nije odlika onoga ko voli, vec voljenoga. Prije nego sto me dusa tome
naucila, ljubav za mene bjese tanana nit razapeta izmedju dva bliza
kolcica, a sada je ona za mene oreol bez pocetka i kraja, koji obuhvaca
sve sto postoji i koji se lagano siri da bi obuhvatio sve sto ce biti.
III
Moja me dusa poucavala te me naucila da osluskujem glasove koji ne
dolaze sa jezika, niti u vidu krika iz grla. Prije nego sto me dusa tome
naucila, cula mi bjehu zakrzljala i cuo sam samo buku i galamu. Sada se
tisinom nasladjujem, cujem kako njena dubina pjeva himne vremenu,
hvalospjeve sveMIRu i kako objavljuje tajne onostranog.
IV
Moja me dusa poucavala te me naucila da pijem ono sto se ne cijedi, niti
u case toci, sto se rukama ne podize, niti usnama dotice. Prije nego
sto me dusa tome naucila, moja zedj bjese poput slabe iskre na vrhu
brijega od pepela; gasio sam je vodom iz rjecice, ili gutljajima soka.
Sada mi je ceznja postala casa, silna zelja pice, osamljenost pijanstvo.
Jos nisam i nikada necu svoju zedj ugasiti. U toj neugasivoj zedji ipak
ima vjecite radosti.
V
Moja me dusa poucavala te me naucila da doticem ono sto nije ni tjelesno
ni kristalno, i objasnila mi da je ono sto se culima opaza samo
polovina pojamnoga, da je ono sto imamo samo dio onoga sto zelimo. Prije
nego sto me dusa tome naucila, trazio sam toplinu kada mi je bilo
hladno, hladnocu kada mi je bilo toplo, i oboje kada sam bio klonuo.
Sada su se moji skriveni pipci pretvorili u tananu maglu koja obuhvaca
sve vidljivo na svijetu da bi se izmijesala sa onim sto se ne vidi.
VI
Moja me dusa poucavala te me naucila da udisem ono cime ne mirise
aromaticno bilje, niti se siri iz kadionica. Prije nego sto me dusa tome
naucila, tragah za mirisima po vrtovima i kadionicama. Sada udisem ono
sto se ne moze zapaliti, niti ga voda moze potopiti. Punim grudi
mirisnim dahom sto dolazi iz vrtova ovoga svijeta, ali ga ne nosi ni
jedan lahor ovoga zraka.
VII
Moja me dusa poucavala te me naucila da uzvikujem: “Evo me ponizan pred
tobom” kada me doziva Nepoznato i Neizvjesno. Prije nego sto me dusa
tome naucila reagirao sam samo kada me poznati glas doziva i isao sam
samo poznatim, utabanim stazama. Sada mi poznato sluzi samo kao jahaca
zivotinja koja me nosi ka Nepoznatome; ono sto je lako koristim kao
ljestve da bih dosegao Neizvjesno.
VIII
Moja me dusa poucavala te me naucila da vrijeme ne mjerim rijecima: Ovo
bjese jucer, ono ce biti sutra. Prije nego sto me dusa tome naucila,
proslost zamisljah kao nepovratno vrijeme, a buducnost kao doba do kojeg
necu stici. Sada znam da je u trenu sadasnjosti svo vrijeme, sa svime
sto nosi i sto ce donijeti.
IX
Moja me dusa poucavala te me naucila da ne ogranicavam prostor rijecima:
Ovdje, tu i tamo. Prije nego sto me dusa tome naucila, kada bih se
nasao na jednom mjestu na Zemlji, mislio sam da sam daleko od svakog
drugog mjesta. Sada znam da mjesto koje zauzimam obuhvaca sva druga
mjesta, da prostor u kome sam sadrzi sve druge prostore.
XI
Moja me dusa poucavala te me naucila da me ne uzbudjuju hvalospijevi i
da ne budem netrpeljiv prema pokudama. Prije nego sto me dusa tome
naucila, stajao sam, podozriv, na brijegu svoga djelanja sve dok vrijeme
ne posalje nekog ko ce ga pohvaliti ili pokuditi. Sada znam da drvece
cvjeta u proljece, plodove daje u ljeto, a da pri tom ne mari za
pohvalu; znam da drvece rasipa lisce ujesen i da je golo zimi, a da se
pri tom ne plasi prijekora.

Svoju prvu knjigu, Nimfe iz dolina, objavio je 1906. u New Yorku, a drugu, Pobunjeni dusi 1908. Vraća se u Boston 1910. i pridružuje Društvu zlatnih veza, udruženju arapsko-američkih pisaca i intelektualaca. Svoj jedini roman, Slomljena krila, objavljuje 1912. Arapska antologija njegovih pjesama iz novina objavljena je 1914. u New Yorku pod nazivom Suza i smiješak.

.da si šapat vjetra,da me dražiš tvojim dahom,
kad poželiš da me nosiš
u daljine, jednim mahom
…Da si Sunca zrak, da si tu – da je svijetlo,
kad te nema da je mrak,
Da te vidim, da si pored,
i priznam da postojiš.
Da te osjetim bar jednom
i pustim da me osvojiš..
Da si živa, topla, meka daha koji stvara
vulkan osjećaja,
smješten u tvom srcu,…u tvojoj duši..
Volio bih da te milujem..
pogledom..
riječima..
dahom..
volio bih..
da tvoj pogled otapa led i čemer koji steže moju dušu..
Nazad na vrh Ići dole

Njegova prva knjiga na engleskom jeziku, Ludak, objavljena je 1918. Prorok, njegovo najpoznatije djelo izlazi 1923. i odmah postiže veliki uspjeh.


MIRISNI PLODOVI DUŠE

Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio
tajnu koju groblje skriva

Kad se ne bih duso kupao suzama
i bolom ukrasavao oci
Zivio bih slijep, sa noktima u ocima
i gledao samo u lik tami

Sto je zivot duso nego noc u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene zed u srcu upucuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne

Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju
da se ne vraca ono sto nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vjecnosti krije
Duso da ne stremim Vjecnosti ne bih cuo
melodiju koju samo Vrijeme pjeva
Vec bih zivot prekratio i od tijela nacinio
tajnu koju groblje skriva

Kad se ne bih duso kupao suzama
i bolom ukrasavao oci
Zivio bih slijep, sa noktima u ocima
i gledao samo u lik tami

Sto je zivot duso nego noc u pohodu
a ipak je smjenjuje zora koja traje
Tako mene zed u srcu upucuje rajskom vrelu
i gutljaju smrti milosrdne

Ako duso neznalica kaze da i dusa i tijelo nestaju
da se ne vraca ono sto nestane
Reci mu da cvijet nestaje ali ima sjemenku
koja ostaje i tajnu vjecnosti krije…

Svoju kolekciju aforizama, Kraljevstvo mašte, objavljuje u Kairu 1927., a knjigu Isus, sin čovječji 1928. U martu 1931. izlaze Bogovi zemlje.

Čovjekova himna

Bio sam
i biću
i takav ću biti
do kraja vremena
jer sam bez kraja.

Mjerio sam daleke prostore
beskraja
i uspeo se u svijet snova
do samoga izvora svjetla
letjeh uvis.
No pogledaj me
Rob sam materije

Osluškivao sam učenje Konfučija.
i ispitivah bramansku mudrost
sjedio sam pored Bude ispod drveta spoznaje.
No pogledaj me.
Sapleten sam u nevjeri i neznanju

Zatekoh se na Sinaju
kada se Bog ukaza Mojsiju.
Na Jordanu doživjeh čuda Nazarećanina
i u Medini slušah učenje arapskog proroka.
No pogledaj me.
Ja sam žrtva sumnje.

Sopstvenim očima gledah
moć Babilona.
Slavu Egipta i veličinu stare Grčke.
No moje oči su odgovorne
pred bijedom njihovih djela.

Bijah kod čarobnjaka endorskog
svestenika asirskih i proroka palestinskih
i ne prekidah pjevati o stvarnosti.

Učih o mudrosti indijskoj.
Stekoh majstorstvo u pjesništvu
što izvire iz srca arapskoga
slušah muziku zapadnih naroda
i uprkos tome još sam slijep i ništa ne vidim
moje uši su gluve i ne propuštaju glas.

Pretrpjeh tiraniju nezasitih osvajača.
Tlačenja despotska
sužanjstvo raznih moćnika.
I uprkos tome još sam jak
i borim sa s danima svoga postojanja.

Sve to čuh, vidjeh i trpjeh
iako sam još u uzrastu djetinjem.
Ali kroz skora djela mladalačka
ostariću i ostvariti savršenstvo
i potom se vratiti Bogu.

Bio sam
i jesam
i takav ću biti
do kraja vremena
jer sam bez kraja.

10. aprila iste godine Halil Džubran umire u New Yorku. Pokopan je u rodnom mjestu Bšari.


TVOJ LIBAN I MOJ

Ti imas tvoj Liban i ja imam moj.
Tvoj Liban je politicki i ima svoje probleme.
Moj je prirodan Liban u svoj svojoj ljepoti.
Ti imas svoj Liban sa programima i sukobima.
Ja imam moj sa njegovim snovima i nadama.
Budi zadovoljan sa tvojim Libanom, kao sto sam ja zadovoljan sa svojom vizijom o slobodnom Libanu.
Tvoj Liban je zapleteni politicki cvor koji vrijeme nastoji da razveze.
Moj Liban je lanac od brezuljaka i planina koje se s postovanjem i velicanstveno uzdizu prema nebu.
Tvoj Liban je medjunarodni problem koji tek treba razrijesiti.
Moj Liban je miran, zacarane sumorece doline sa crkvenim zvonima i sapucucim potocima.
Tvoj Liban je takmicenje izmedju protivnika sa zapada i onoga sa juga.
Moj Liban je krilata molitva koja lebdi u zoru kad pastiri vode svoja stada na pasu i, opet, uvece kad se seljaci vracaju sa livada i iz vinograda.
Tvoj Liban je popis beznacajnih glava.
Moj je vedra planina koja stoji izmedju mora i ravnica, kao pjesnik izmedju jedne i druge vjecnosti.
Tvoj Liban je prevara lisice kad se sretne sa hijenom i lukavost hijene kad ova sretne vuka.
Moj Liban je vijenac sjecanja djevojaka koje klicu od radosti i djevicakoje pjevaju izmedju gumna i presa za vino.
Tvoj Liban je partija saha izmedju biskupa i generala.
Moj Liban je hram u kojem moja dusa nalazi nebo kad se zamori civilizacijom koja juri na skriputavim tockovima.
Tvoj Liban su dva covjeka: jedan koji placa namete i drugi koji ih skuplja.
Moj Liban je onaj koji naslanja svoju glavu na svoju ruku u sjenci Svetog Kedra, zaboravljajuci na sve osim Gospoda i svjetlost Sunca.
Tvoj Liban su pristanista, poste i trgovine.
Moj Liban je daleka misao, plamena ljubav i bozanska rijec koju zemlja sapuce na uho prostranstva.
Tvoj Liban su postavljeni sluzbenici, cinovnici i direktori.
Moj Liban je rast mladosti, odlucnost zrelosti i mudrost starosti.
Tvoj Liban su predstavnistva i odbori.
Moj Liban se zdruzivanje i okupljanje oko ognjista u nocima bure kad je tama ublazena bjelinom snijega.
Tvoj Liban su partije i sekte.
Moj Liban je omladina koja se vere po stjenovitim visinama, gazi po potocima i luta po poljima.
Tvoj Liban su govori, predavanja i rasprave.
Moj je pjevanje slavuja, sustanje grana u sumama, odjeci pastirove frule u dolinama.
Tvoj Liban su prerusavanja, pozajmljene ideje i prevara.
Moj Liban je jednostavna i gola istina.
Tvoj Liban su zakoni, propisi, dokumenti i diplomatska akta.
Moj je u dodiru sa tajnama zivota koje on zna bez svjesnog znanja; moj Liban je ceznja koja sa svojim osjetljivim vrhom dostize daleki kraj nevidjenog i vjeruje da je to san.
Tvoj Liban je mrgodan starac koji gladi svoju bradu i misli samo na sebe.
Moj Liban je mladic uspravan kao kula, koja se osmjehuje kao zora i misli na druge kao sto misli na sebe.
Tvoj Liban trazi da bude odvojen i zajedno sa Sirijom u isto vrijeme. *
Moj Liban se niti sjedinjava niti razdvaja, niti prosiruje niti smanjuje.
Ti imas tvoj Liban, a ja imam moj.
Ti imas tvoj Liban i njegove sinove, a ja imam moj i njegove sinove.
Ali, ko su sinovi tvog Libana?
Dozvoli da ti pokazem njihovu stvarnost:
Oni su ti, cije su duse rodjene u bolnicama Zapada, ciji su umovi probudjeni u krilu gramzivaca koji igraju ulogu darezljivaca.
Oni su kao savitljive grane koje se savijaju desno i lijevo. One drhte ujutro i uvece, ali nisu svjesne svog drhtanja.
Oni su kao brod bez jarbola i krme koga udaraju talasi. Sumnjicavost je njegov kapetan, a njegova luka je spilja vukodlaka. Nije li svaka prijestonica Evrope vukodlacka spilja?
Ovi sinovi su jaki i rjeciti medju sobom, ali slabi i nijemi medju Evropljanima.
Oni su slobodni i usrdni reformatori, ali samo u novinama i na govornicama.
Oni krekecu kao zabe i kazu: „Mi se oslobadjamo od naseg starog neprijatelja“, dok se njihov stari neprijatelj skriva u njima samima.
Oni koracaju na pogrebnoj procesiji pjevajuci i trubeci, ali pozdravljaju svadbenu povorku na konjima naricuci i kidajuci odjecu.
Oni ne znaju za glad dok je ne osjete u svojim dzepovima. Kad sretnu nekog ko je duhovno gladan, onoga se klone i podsmjevaju mu se govoreci: „On je samo duh koji hoda po svijetu fantoma.”
Oni su kao robovi koji, zato sto su zahrdjale okove zamijenili sjajnim, smatraju sebe slobodnim.
To su sinovi tvog Libana. Ima li nekog medju njima tako cvrstog kao stijene Libana, tako slatkog i bistrog kao vode Libana, tako cistog i svjezeg kao okrepljujuci povjetarac Libana?
Ima li nekog medju njima koji moze da tvrdi da je njegov zivot da je njegov zivot bio kap krvi u venama Libana ili suza u njegovim ocima ili osmjeh na njegovim usnama?
To su sinovi tvog Libana. Kako su oni veliki u tvojim ocima, a kako mali u mojim!
A sad dozvoli da pokazem sinove moga Libana:
Oni su seljaci koji kamenito tle preobracaju u vocnjake i vrtove;
Oni su pastiri koji vode svoja stada od jedne do druge doline da bi mogla da se uvecaju i umnoze, da ti pruze svoje meso za hranu i svoju vunu za odjecu;
Sinovi mog Libana su vinogradari koji muljaju grozdje i prave dobro vino;
Ocevi koji podizu dudovo drvece i oni koji predu svilu;
Muzevi koji zanju zito i zene koje sakupljaju snopove;
Oni su zidari i grncari, tkaci i livci crkvenih zvona;
Oni su pjesnici i pjevaci koji svoju dusu izlivaju u nove stihove;
Oni su ti koji su otisli iz Libana bez prebijene pare u neku drugu zemlju sa plamenom odlukom u srcu da se vrate punih ruku i sa lovorovim vijencem ostvarenja koji krase njihova cela;
Oni se prilagodjavaju novoj okolini i cijenjeni su kudgod idu.
To su sinovi mog Libana, neugasive buktinje i so koja se ne moze pokvariti;
Oni hodaju krepkim nogama prema istini, ljepoti i savrsenstvu.
Sta ces ti ostaviti Libanu i njegovim sinovima sto godina od danas?
Reci mi, sta ces ti ostaviti za buducnost osim izgovora, lazi i gluposti?
Vjerujes li da ce etar primiti u sebe duhove smrti i dah grobova?
Da li zamisljas da njegovo tijelo u dronjcima gusi zivot?
Istinu da ti kazem, da ce maslina koju je zasadio seljak u podnozju planina Libana, nadzivjeti tvoja djela i ostvarenja. I drveni plug koji vuku dva vola preko terase Libana ce nadmasiti tvoje nade i ambicije.
Kazem ti, i savjest kosmosa mi je svjedok, da pjesma beraca povrca na padinama Libana je vrijednija od brbljanja tvojih uvazenih licnosti.
Sjeti se da si nula. Ali kad shvatis moju malenkost, moja netrpeljivost prema tebi preobratice se u saosjecanje i ljubav. Steta sto ti to ne razumijes.
Ti imas tvoj Liban, a ja imam moj.
Ti imas tvoj Liban i njegove sinove. Budi zadovoljan njim i njima ako si srecan sa praznim mjehurima. Sto se mene tice, ja sam srecan i lijepo mi je sa mojim Libanom i ima slatkoce, zadovoljstva i mirnoce u mom postovanju prema njemu.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *