Marko Njegić – STRAST (De Palmin voajerski naklon De Palmi)

FILM: Passion; triler; Francuska/Njemačka, 2012.; REŽIJA: Brian De Palma; ULOGE: Rachel McAdams, Noomi Rapace; OCJENA: *** 1/2

De Palma i dalje maratonski trči štafetu koju je preuzeo od Hitchcocka. U ‘Strasti’ je ‘ otrčao počasni krug. ‘Passion’ je De Palmin naklon Hitchcocku, Argentu i, ponajviše, samome sebi, s dosta namigujuće autoironije na vlastiti račun, možda i autoparodije.

“Nitko neće čuti vrisak od sisa“, smatrao je redatelj filma unutar filma “Pucanj nije brisan“ gledajući u projekcijskoj sobi svoj horor-triler s najužasnijim ženskim krikom svih vremena proizašlim iz zgodne glumice suočene pod tušem s nožem nekog manijaka. “Nisam je angažirao radi vriska, nego sisa“, za svaki slučaj potvrdi režiser rečeno ton-majstoru Johnu Travolti. Kad se u projekcijskoj kabini nanovo zavrti voajerski triler strave i užasa, spoj Hitchcocka i Argenta sa vrebačkom scenom snimljenom u jednom neprekinutom subjektivnom kadru, isključeni su svi zvučni efekti osim glumičinog groznog vriska kao svojevrsne parodije horor žanra.

Krik tada ubada uši snagom noža više nego prije, ali scena sa zvučnim efektima takoreći može proći. Scena je, odnosno, toliko virtuozno režirana da je baš ništa ne može pokvariti, pa ni kapacitet pluća najgore “kraljice vriska“ u povijesti. Glumicu nitko neće čuti, ionako će (je) svi gledati, posebice šira publika – scenu, ne nužno nju. Uvodni dio filma “Blow Out“ na više razina daje sjajan preslik lika i djela filmaškog velikana Briana De Palme, osobito u vrludavom novom mileniju unutar kojeg je nastao i njegov “Passion“ (2012.), tempiran za prikazivanje ovog petka na KinoTV-u, pet godina nakon premijere na venecijanskom festivalu.

Majstor psihoseksualnih trilera u svetom duhu Hitchcocka (“Opsesija“, “Odjevena da ubije“, “Striptiz smrti“, “Femme Fatale“) jedan je od najvećih stilista, filmofila i voajera među režiserima. Likovi gledaju i bivaju gledani u De Palminim sinefilski posvećenim i brižno raskadriranim filmovima sjajne redateljske estetike, poput slično žanrirane “Strasti“. Sami njegovi filmovi nagone na gledanje, čak i kad u suštini nisu nešto posebno kao “Passion“. Drugim riječima, pored De Palmine režije sa svim “slikovnim“ efektima neće se vidjeti i čuti priča gotovo ekvivalentna onome vrisku.

De Palma ionako ne snima film radi pričanja priče nego zbog režiranja maestralnih prizora, i dalje maratonski trčeći štafetu koju je preuzeo od Hitchcocka. U “Strasti“ je De Palma otrčao počasni krug. “Passion“ je De Palmin naklon Hitchcocku, Argentu i, ponajviše, samome sebi, s dosta namigujuće autoironije na vlastiti račun, možda i autoparodije, opažljive i razgledljive ponajprije filmofilima upućenima u njegov opus. Film se otvara dvostrukim voajerizmom – gledamo plavokosu šeficu reklamne agencije Christine (Rachel McAdams) i njezinu zaposlenicu, brinetu Isabelle (Noomi Rapace), kako gledaju nešto na laptopu.

“Trebamo nešto sirovo, ovo ne valja“, komentiraju one viđeno. Isabelle će se dosjetiti odlične ideje za kampanju – seksi traperice bit će snimane kamerom sa stražnjice iz mobitela u džepu i prikazati kako se svi okreću za zgodnom guzom, muškarci i žene, čiji je pogled uhvaćen, tj. na primjeru De Palme da su svi voajeri i vole se zagledavati. Zaplet polazi kad Rachel preuzme zasluge za ideju, jer to “nije izdaja, samo posao“. Kod De Palme je preuzimanje ideje filmofilija i posao – “Strast“ je “depalmovski“ nadahnut posljednjim filmom Alaina Corneaua “Zločin iz ljubavi“.

Dakle, “Passion“ je više De Palma, nego Corneau i “Crime d'amour“. Redateljev voajerizam je potenciran do maksimuma zahvaljujući modernoj tehnologiji koja nije postojala u vrijeme njegovih najvećih filmova (laptopi, mobiteli zaštitne c/b kamere), a i erotski triler ima veći prizvuk filmski modernog lezbijstva i sadomazohizma (S/M stvarčice u posjedstvu Christine koja “voli igrice i iznenađenja“ te “dobije sve što poželi“). No, prije nego što Christine spomene sestru blizanku i kaže Isabelle “više si poput mene nego to znaš“, a tajnica Dani (Karoline Herfurth) postane opsjednuta s Isabelle jednako kao ova s Christine, znalci će skužiti da se ispod modernosti filma krije “vintage“ De Palma, zarobljen u ljubavnom trokutu s Hitchom i Argentom, naoštrenom poput noža.

Christine je ledena plavuša/kraljica kakvu bi igrala Grace Kelly da je živa, a ovako služi kao karakterni odmak rom-com slatkice McAdams koju nismo navikli vidjeti u halterima, niti da se nečija glava pod maskom nalazi među njezinim dominantnim nogama. To što maska ima oblik njezinog lica, zakleli bismo se i lica Rebecce Romijn, zvijezde “Femme Fatale“, samo potvrđuje da smo na De Palminom “body double“ terenu sestara (blizanki) koje možda jesu i nisu stradale u djetinjstvu, zrcalnih “opsesija“, te halucinacija o “dressed to kill“ umorstvima koje mogu i ne moraju biti košmarni san unutar sna.

Kulminacija svega toga dolazi u De Palminom fenomenalnom korištenju tehnike podijeljenog ekrana pred kraj filma. Istovremeno dok Isabelle gleda baletsku predstavu u lijevom dijelu ekrana, onako kao što gledatelj u kinu gleda film, u desnom se neka osoba ušuljala u Christinein stan i prijeteći je promatra u prvom licu “odjeven(a) da ubije“. Lijevi ekran se širi i istiskuje desni, ali desni se vraća natrag i povlači do sredine. Ekrani su podijeljeni između De Palminih filmskih preokupacija – sna i jave, halucinacije i filmofilije, gledanja i bivanja gledanim.

Još jedan triler u pripremi

Brian De Palma upravo priprema novi film. To je triler “Domino“ u kojem mu glume Nikolaj Coster-Waldau, Carice Van Houten i Guy Pearce, a radnja prati potragu danskog policajca za misterioznim ubojicom njegova partnera.

SLOBODNADALMACIJA.HR

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *