Olja Novaković (Mau Novak) – Tišina praznine

Tišina praznine

Izabrao si da odeš i otišao si. Imam li riječi za tugu? Nemam. Samo ogromna praznina. Tišina praznine. Muk.

Nema riječi, nema osjećanja, nema suza, nema uzdaha, nema patnje, nema ničega, a opet, čini mi se da si tu. Ponekad kao da vidim tvoju sjenku kako se kreće kroz stan, čujem tvoj glas, osjetim tvoj miris na mojim rukama. Neko je zalutao, ti si zalutao, ja sam zalutala.

Da li si pogriješio što si izabrao neki drugi svijet, neki bolji život, na nekom drugom kontinentu, da li si osjetio da si izgubio nas? Da li si nas imao? Da bi izgubio moraš imati. Da si nas želio ne bi nas izgubio.

Dozivah te imenom tvojim danas, ali to nisi bio ti i to nije bilo tvoje ime i nisi došao, ali je na duši ostala težina i evo u kasnu uru me budi, ima nešto da mi kaže, ne, ne govori, ona me prekorava što te na silu zaboravljam, a duša me boli, boli što te doziva.

Gasne ime tvoje na usnama mojim dok te dozivam.

Kako ti je u njenim rukama dok provlači prste kroz tvoju kosu, tone li u tvoje poglede onako kao što sam ja tonula? Lijepe li se dlanovi tvoji o njene obrise, kao što su ruke tvoje gasnule na kukovima mojim?

Ni tišina ne pomaže. Ni vrijeme nije lijek.

Kako perom napisati, kako iz grudi izvući to klupko nemira i prenijeti ga na papir? Kako ne misliti na dozivanje i odzvanjanje, kako zaboraviti to iskonsko privlačenje, kako vjerovati tim usnama što lagaše, tim očima što me ne vidješe, tim rukama tuđim?

Njen, a moj.

Nikada te riječi nisu bile moje iako si ih meni šaputao, da moje bile su, meni bi ih noćas prosipao pod noge, namjesto zvjezda. Da su moje.

Moj, a njen.

Hladno ti je u tuđim noćima, sigurna sam zatvaraš prozor, ono što je bilo igra postalo je život, ono što su bili rijetki dani ukradeni od svakodnevnice, postala je svakodnevnica, ono što je bilo svakodnevnica, topli i uzdrhtali mirisi Mediterana, prestalo je da postoji, zauvijek.

Neću da te čujem, neću da te vidim, neću da ti pišem.

Mjenjao si noć za dan. Pa eto ti, živi dan.  Ja volim što sam noć, kao lijena mačka proteže se linija noći na dlanovima mojim, ušuškana i uspavana tek obasjana mjesečinom, jednom nogom provjerava nivo plime i osjeke, drugom guram čaršav po krevetu. I neka sam noć. Zvijezde mi ljube ruke, mjesec mi se klanja, a komšijske mačke pozdravljaju očima u mimohodu. Tijelo vrelo, pospano i pitko.

Kakav je tvoj dan? Tvoja noć je hladna, zatvori prozore. A dan?

Za šta si me to mijenjao? Za šta si mijenjao naše uzdahe, naše poglede, naše susrete, za šta si mijenjao naše noći, naše dodire, naše „volim te“, naše nemire?

I ne pitam se više. Imao si noć i dan, ali ne možeš imati sve, imao si noć, sad imaš samo dan. I doći će vrijeme kad ćeš umoran od dnevnog svjetla poželjeti da se skloniš pod krilo noći, sanjiv i željan, možda će baš te noći vjetrovi raznositi prašinu, lediti obode osama i nećeš imati sna i neće biti topline u noćima za tebe.

Odrekao si se noći i sanjanja zbog dana, ko se jednom sna odrekne, molitvom će ga dozivati.

Ja više neću biti noć, neću biti tvoja noć. Volim te izujedana od sna, tonem u kasni sat i zaboravljam te.

Gasne li ime moje na usnama tvojim dok je dozivaš?

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *