Rajner Marija Rilke – ,,Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne?”

Rajner Marija Rilke (njem. Rainer Maria Rilke; Prag, 4. decembar 1875 — Valmont, 29. decembar 1926) njemački pjesnik.

Biografija

Rođen je u Pragu 4. decembra 1875. godine. Smatra se jednim od najvećih njemačkih poeta.

Nakon 1884. godine roditelji su mu živeli odvojeno i on se s majkom odselio u Beč. U prvom dječaštvu, majka ga je odgajala i odijevala kao djevojčicu, vjerovatno ne mogavši da preboli gubitak rano umrle kćerke.

Od 1886. godine, na očev zahtjev, počeo je da pohađa nižu vojnu realku u St. Peltenu. Te godine školovanja kasnije je nazvao “početkom odvratnosti”. Plašljiv, povučen i tih, nije uspijevao da se prilagodi pitomačkom vojničkom životu, premda su mu u zavodu dopuštali da se bavi i književnošću. Išao je u trgovačku akademiju u Lincu. Pošto je privatno položio maturu, studirao je istoriju umjetnosti, književnost i filozofiju u Pragu, Minhenu i Berlinu. Njegova poezija predstavlja završetak evropske dekadencije i početak poezije biti. Rilkeova lirika je morbidna i sjetna, puna sumračnih i samrtničkih ugođaja. Izraz je doba na prelomu svjetova između Istoka i Zapada i posebne mješavine slovenskog i germanskog. Drevni Bogovi kao Apolon i Hermes su često spominjani u njegovim djelima, kao i anđeli, ruže… Osim lirike, pisao je i pripovjetke, roman „Zapisi Maltea Lauridsa Brigea“ i veliki broj pisama.

Ljubavna pjesma

Kako da dušu sputam, da se tvoje ne takne?
Kako, mimo tebe, njom da grlim stvari i daljine?
Ah, rado bih je sklonio na koje
zaboravljeno mjesto u sred tmine,
u neki izgubljeni kut, u kom
neće je tvoje njihati dubine.
Al’ ipak, sve što dodirne nas dvoje
ko gudalo nas neko spaja, koje
iz dvaju struna jedan mami glas.
Na kom instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirač drži nas?

Prevodio je s francuskog (Valeri, Malarme, Bodler, Žid), engleskog (E. Baret Brauning) i italijanskog (Mikelanđelo) jezika. Od 1897. do 1899. godine živio u Minhenu i Berlinu; putovao je u Italiju i Rusiju. Zatim je živio u Vorpsvedeu blizu Bremena. 1901. godine se oženio vajarkom Klarom Vesthof, ali se taj brak brzo raspao.


Ja volim svoga bića polutminu
što daje mojim čulima dubinu;
u njoj se, kao iz pisama starih,
moj život jednom već proživljen žari,
u preboljenu odmaknut daljinu.
Iz nje se toči u mene saznanje
da imam dosta prostora pred sobom
za drugoga života večno tkanje.
I katkad sam ko drvo, čije granje
šumi negdašnjem dečaku nad grobom
i čiji koren prostirku mu plete, —
drvo što onaj ispunjava san
koji je dečak u daleki dan
izgubio u pesmi punoj sete.
(B. Živojinović)
***
Moj život nije ovaj strmi čas,
čas kad ovako žurno stremim.
Pred svojim žitnim poljem ja sam klas,
tek jedan glas sam samo, i to glas
što prvi sred mog mnogoglasja nemi.
Između dva sam zvuka dubok muk,
koji ih trajnom usklađenju goni:
jer preti da nadjača smrti zvuk —
No tamnoga ih intervala luk
miri.
Lepotom starom pesma zvoni.
(B. Živojinović)
***
Liši me vida: gledaću tvoj lik,
zapuši uši moje: slušaću te,
onemi me, al’ zvaću te kroz krik,
bez nogu još ću k tebi naći pute.
Slomij mi ruke: hvataću te srcem;
zaustaviš li srce meni, sam
moj mozak tad će kucati i bdeti,
a ako mi i mozgom užgaš plam —
na krvi svojoj ja ću te poneti.
(B. Živojinović)
***
Sad već crvena divlja ruža zre,
u leji jedva diše pozno cveće.
Ko nije bogat sad, kad leto mre,
taj nikad sebe sačekati neće.
Ko sada sav ne drhti kao prut
od preobilja slika, koje buja
i proniče u svaki dušin kut,
čekajuć noć da tminom zaleluja: —
taj je, ko starac, prešao svoj put.
Toga nijedan sad ne greje plamen,
laže ga sve na javi i u snu;
pa i ti, bože. Ti što ga, ko kamen,
iz dana u dan vučeš prema dnu.
(B. Živojinović)
***
Tu žive ljudi, lica cvetno-snežna,
i čudeć se od teškog sveta mru.
I vidi l’ ko gde jedna rasa nežna
kroz bezimene noći, beznadežna,
pretače osmeh u grimasu zlu?
Bez dostojanstva, ko strašljiva sen
kruže i služe stvari besmislene,
i odeća na njima brzo vene
i ruke im se sparuše za tren.
A svet se tiska, juri, njih ne štedi,
njih neodlučne, slabe. — Samo pas
poneki, plašljiv i beskućnik, sledi
koraku njinom, muklo, koji čas.
Svakoga od njih muče sto dželata,
svaki ih udar sata zove tih,
i vukući se kraj bolničkih vrata
čekaju, strepe, da prime i njih.
Tamo je smrt. Ne smrt u čijoj vlasti
čudesnoj behu u detinjstvu. — Ne,
smrt mala, ko što tamo mere sve;
sopstvena njina, zelena, bez slasti,
ko voće što je prestalo da zre.

Posle toga je duže živio u Parizu, putovao u Italiju, Dansku, Švedsku, Sjevernu Afriku, Egipat i Španiju. Od 1911—1912. godine živio je u zamku Devin blizu Trsta. Rat je proveo u Minhenu, jedno vrijeme služeći kao vojnik u Ratnom arhivu. Posle rata je uglavnom boravio u Švajcarskoj, gdje se 1922. nastanio u malom zamku Mizot u Valeu.

Riječi za uspavanku

Htio bih nekog da uspavam,
kraj nekog da bdijem bih ja.
Tebe bih da mazim, uljuljkavam,
da te pratim u san, iz sna.
Htio bih u kući da jedini znam:
noć bješe hladna i zla.
I htio bih da se slušanju dam,
slušanje tebe, svijeta, tla.
Dozive kroz noć šalje sat,
vrijeme se providi do dna.
Još: dolje po kog neznanca bat,
i lavež neznanog psa.
Zatim-tišina. Oči bih tada
široko prostro vrh tvog sna,
da nježno te drže, i puste kada
u mraku se pokrene šta.

Umro je u Valmontu, Švajcarska, 29. decembra 1926. godine od leukemije.

Djela

„Život i pjesme“ (Leben und Lieder), 1894.
„Žrtva Larima“ (Larenopfer), 1896.
„Krunisan snom“ (Traumgekront), 1897.
„Advent“ 1898.
„Meni u slavu“ (Mir zur Feier), 1899.
„Knjiga slika“ ( Das Buch der Bilder), 1902.
„Časlovac“ (Das Stunden-Buch), 1905.
„Nove pjesme I-II“ (Neue Gedichte), 1907-1908.
„Rane pjesme“ (Die frilhen Gedichte), 1909.
„Rekvijem“ (Requiem), 1909.
„Život Marijin“ (Das Marien-Leben), 1913.
„Devinske elegije“ (Duineser Elegien), 1923.
„Soneti Orfeju“ (Die Sonette an Orpheus), 1923.
„Voćnjaci i Valeski katreni“ (Vergers suivi des Quatrains Valaisans), 1926.
„Prozori“ (Les Fenetres), 1927.
„Ruže“ (Les Roses), 1927.
„Stihovi i proza iz zaostavštine“ (Verse und Prosa aus dem Nachlass), 1929.
„Pozne pjesme“ (Spate Gedichte), 1934.
„Sabrana djela“ (Gesammelte Werke)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *