Aleksandar Sergejevič Puškin – Pismo Onjegina Tatjani

Pismo Onjegina Tatjani

Znam, razjašnjenje tužne tajne
Duboko će vas uvrijediti.
Kakav će prezir plemeniti
Izreći vaše oči sjajne!
Šta hoću? S kakvom željom kobnom
Otvoriću vam srce svoje?
Kakvom će sad veselju zlobnom
Povoda dati pismo moje.

Kada je u vašem srcu čednom
Nježnosti iskru spazih jednom.
Da vjerujem joj nisam smio;
Navici nisam dao maha,
Slobodu praznu nisam htio
Da izgubim pun čudnog straha.
Još jedno nas je rastavilo…
Nesrećni Lenski tad je pao…
Od svega što je srcu milo
Srce sam tada otrgao;
Nevezan ničim, ja sam zatim
Mislio da sloboda može
Da nadoknadi sreću: Bože!
Kako pogriješih, kako patim!
Ne, da vas viđam, da vas pratim.
Da svaki osmjeh, pogled hvatam
Na vašem licu i da patim,
Vaš glas da slušam i da shvatim
Svom dušom svojom vaše čari
I savršenstva od svih veća.
Da premirem kraj vas u stvari,
I da se gasim… to je sreća!

A ja sam lišen svega toga;
Zbog vas ja lutam svijetom grubim;
Svaki je čas života moga
Dragocen, a ja zalud gubim
Već ionako teške dane
Sudbinom gorkom odbrojane.
Moj vijek će skoro da se skrati;
Al’ da bih bio živ, u svijesti,
Ja svakog jutra moram znati
Da ću vas tokom dana sresti…

Bojim se da se plaše
Od moje molbe oči vaše
Ko od lukavstva koje kujem…
I gnjevni prekor ja već čujem.
Da znate kako strašno boli
Ljubavnom žeđi biti moren,
U mom srcu koje voli
Gušiti nemir strašću stvoren!
Ja žudim da kraj vaših nogu
Sa suzama i bolom slijem
Svu ljubav, molbe, sve što krijem;
I sve sto još izreći mogu!
A mjesto tog, hladnoćom lažnom
I riječ i pogled ja oružam.
Govorim s vama o nevažnom
I veseo vam osmjeh pružam!…

Da protivim sebi, strasti,
Više u moći nije mojoj.
Riješih: u vašoj ja sam vlasti
I predajem se sudbi svojoj.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *