Andrea Raonić – Konačna odluka

‘Imaćemo bebu, najlepšu na svetu… Ako bude žensko, biće Sofija, je l’ može?, umilno ga je pitala, ležeći u njegovom zagrljaju.


‘Može, mila, sve što ti kažeš… Ali, ipak, ako bude momčina, na tatu, biće Pavle. Sviđa li ti se?’

‘Ma samo da su naša…’

Sjećao se ovih trenutaka i razgovora sa njom do kasno u noć, dok su ležali zavaljeni na kauču u zajedničkom stanu.

Neko mu je prekinuo tok misli, zazvonivši. Otvorio je, poput mrtvaca. Bio je to Marko, njegov najbolji drugar. Naravno, sa par boca piva.

On mu je bio poput psihijatra. Jadan Marko, čega se sve naslušao… Samo ovog puta, očito je odlučio da mu ispere mozak kritikama, čim se otvorila tema o njoj.

‘Otišla je, ne znam kako da je vratim nazad. Ne mogu više.’, izgovorio je, uz uzdah umirućeg čovjeka.

‘Kako? Kako?? Otjerao si je, prijatelju. Tražio si sreću na drugim mjestima, ne vidjevši da ti je ona pred nosem.’, izgovorio je Marko.

‘Da, ali ona je baš iz te neke priče, za koju mi je još uvijek rano. Znaš, brak, djeca, jedna žena… Volim je, svim srcem, naravno, ali… Plašim se.’

‘Da li si glup ili se samo praviš? Trideset ti je godina! Ona je žena i naravno da joj sada radi materinski instinkt. I naravno da želi da ima djecu, pa koja žena to ne bi voljela? Čovječe, da sam ja na njenom mjestu bio, ni upola te ne bih čekao koliko ona tebe!’

Zamislio se duboko, slušajući. Bio je u pravu… Trideset godina je taman vrijeme da se započne neka ozbiljnija priča, smatrao je. Ali, onaj divljak u njemu pokušavao je da rasplamsa vatru još više… Sve te žene, alkohol, žurke bile su dio njegove svakodnevnice.

Sa druge strane – ONA. Ona je bila neko ko je sasvim slučajno ‘uletio’ u njegov život. Pozitivna i nasmijana ludača, kako je volio da je nazove, postala je dio njegovog života.

Prirasla mu je srcu, i već sledećeg dana ne bi mogao bez nje. Nazivao ju je i posesivnom ludačom, što je ona pravdala time da je to ‘sasvim normalna pojava, znajući za njegove ispade sa drugim ženama.’

Ćutala je na sve, a znao je da itekako pati u sebi. Znala je za svaki njegov doživljaj, šemu i romansu, znala je kad dođe kod nje od neke druge, znala je za sve njegove prevare i uvijek bi mu govorila:
‘Da me iskreno voliš, ja bih ti bila dovoljna.’

I što je najinteresantnije, volio ju je ludački, ali je htio još. Htio je da ga ona čeka sa strane, dok se on izludira i da joj se vrati. I uvijek bi uspijevalo, jer… Nije mogao da obuzda tu svoju životinjsku prirodu.
A ona bi se uvijek ljutila i na kraju – posustala. Njena ljubav je bila veća i od svemira. Govorila bi za sebe kako je glupa i kako bi trebala da ode, ali znala je da nije imala kuda. Plakala bi danima i noćima, pored njega, bez njega, nije joj bilo važno, a samo je baš njegov jedan zagrljaj sve rješavao.

‘Glupačo, ostavi ga! Ponesi to malo ponosa što imaš i idi! Neka ga snađe neka niskomoralna jadnica i poigra mu se sa životom… Idi od njega.’, govorio bi jedan glas u njenoj glavi, dok bi ga uvijek drugi nadjačao: ‘Ali, on te istinski voli, sjeti se na koliko načina je to dokazao. Ima povremene ispade, ali makar je iskren i ne laže te. Strpi se, smiriće se…’

Ali, ona je znala da se to nikada neće desiti i baš toga dana, na Božić, spakovala se i otišla. Ovog puta, prvi glas joj je bio jasniji….

***
‘Kako da dođem do nje, kad ne znam njen broj? Uostalom, niko ne želi da mi ga da…. U pravu su.’

Danima nije izlazio iz kuće. Slabo je jeo i spavao. Klasika.

Patio je. Glupan je napokon patio. Shvatio je da je pustio jedinu osobu koja se istinski trudila oko njega, koja ga je prihvatila tako budalastog sa svim manama i vrlinama. Jedina osoba na koju je mogao da se osloni – ONA.

Vratiću je… I počeo je da radi na tome. Naravno, kao što je i mislio, niko nije htio da mu da njen kontakt, društvene mreže je izbrisala, a nije joj znao ni trenutnu adresu stanovanja.

Ipak, bio je neko ko je možda tu vidio tračak nade – njena najbolja drugarica Niki.

‘Slušaj me dobro, bude li saznala da si dobio broj od mene, lično ću se potruditi da nikad ne budete zajedno!’ , prijetila mu je prstom uz blagonakloni smiješak.

‘Dobro, de… Ne brini. Uostalom, zašto to radiš, kad su svi protiv nas?’

‘Zato što sam u vas uvijek i vjerovala, pogotovo u njenu ljubav…’, odgovorila mu je…. Poljubio je i zagrlio uz veliko ‘hvala’ i krenuo…
Vrijeme je bilo da se stvari iz prošlosti riješe.

Te noći je sjeo ispred TV-a i gledao kroz njega, razmišljajući. Šta ako mu bude prekinula, šta ako ga pošalje tamo gdje je već bio, šta ako…. Šta ako ga, ipak, više ne voli?

Svi su u pravu… Zar sam mogao da je pustim šest mjeseci samu, da pati zbog mene idiota, zar sam mogao da odbijem sve ono što mi je nudila radi noći zadovoljstva sa nekim nepoznatim i nebitnim dugonogim aždajama? Nju, moju Fridu.

Drhtavom rukom okrenuo je broj i već u sledećem trenu se zaledio. Sa druge strane začulo se jedno sićušno, jedva čujno i primjetno ‘Halo’. Pa onda još jedno. I zatim: ‘Halo, ko je to??’

A sve što je uspio da kaže bilo je: ‘Ja sam.’ Tišina. Toliko bolno neprijatna tišina, tišina koja sve govori.

Nevjerica. Tajac.

‘Šta hoćeš?’ , upitala je.

‘Želim da te vidim… Molim te, objasniću ti u četiri oka.’ Znao je da će ga odbiti, ali ipak….

‘Može. Kada i gdje?’
***
Nikad nije bila ljepša, nego te noći. Blago ju je privukao ka sebi, ljubeći je u obraz u znak pozdrava i grabeći svaku milisekundu da joj osjeti miris. O, Bože… Zar sam ja ovo dozvolio?

Sjeli su u obližnjem restoranu i naručili dobro, staro vino. Koliko su ga samo popili… Započeli su priču o njima, o prošlosti, o ljubavi.

Nikad ih ta ljubav nije prošla. A on, ponašao se kao da je u njemu neka nevidljiva sila pravila haos, izbacajući sve ono loše. I kao da je neko drugi iz njega govorio…

‘Je l’ se sjećaš da smo ovdje imali prvi sastanak? Haha, žurila si na posao, radila si noćnu. I zakasnila.’ . Smijali su se cijelo veče, kao da se ništa nije dogodilo. A onda…

‘Zašto si me zvao? Odakle ti broj?’, prekinula je opuštenu atmosferu.

‘Nije važno. Obećao sam da neću reći. Neko ti želi dobro. Iako sam ja bio loš po tebe…. Znam šta sam radio, znam koliko si patila i borila se, znam da sam bio sa drugima, ološ do ološa, znam, sve znam. Ali, znam isto tako da sam ovih šest mjeseci umirao bez tebe, trovao se negativnim mislima, razmišljao je li ti teško, da li imaš nekog novog, kako si… Nestala si iz mog života, promijenila broj… Niko nije htio da mi pomogne! I u pravu su… Bio sam smeće. Bježao sam od svojih godina, od lagodnog života, od beba, od vezivanja… Varao sam te. I mislio da ću uvijek ostati takav…

Ali, ne… Maštam o još jednoj šansi, maštam o onoj našoj drvenoj kućici, maštam o djeci sa tobom, vjenčanju i sreći. Ranije smo razgovarali o djevojčici, pa o dječaku, davali im imena, ranije nisam bio kukavica, a onda sam zapao u taj krizni period. Nisam znao šta mi se dešava u glavi… Mučio sam tebe, jedinu koja je imala strpljenja i čekala me. Ali, opet sam počeo da maštam, jer sam shvatio da ne mogu i ne želim dalje bez tebe. Maštam jedino o nama. Daj mi šansu, iako kažu da se ljudi ne mijenjaju. Ja se i nisam promijenio. Samo sam izbacio sve one loše navike, jer sam ukapirao da želim samo jedno – tebe. Nas. I to je moja konačna odluka. Moja jedina, iskrena želja. Volim te, Ana.’

Suze su išle niz njeno besprekorno čisto lice, i sve što je izgovorila bilo je. ‘Volim i ja tebe…. Više od života.’ Zarila je nokte u unutrašnjost dlana, jer to je uvijek radila kad je bila nervozna…
‘I? Da li pristaješ na još jednu šansu?’

Njen osmijeh mu je sve govorio umjesto nje…

‘Pa, kad je tako, onda ta druga šansa predstavlja nov početak za oboje i nešto što moramo da zalivamo poput cvijeća… To znači i ovo…’

Izvadio je kutijicu iz unutrašnjeg džepa, kleknuvši pred nju:

‘'Ana, kad sam te upoznao, zaboravio sam da dišem… Kad si me napustila, prestao sam da dišem. Sada te molim da udahneš nov život u mene. Pristaješ li da mi daješ kiseonik cijelog života?'‘

Razrogačeno ga je pogleda ogromnim, crnim očima, koje je najviše kod nje i volio i promucala:

‘Diži se, odatle, trebaće ti vještačko disanje, ako te dohvatim. Pristajem, idiote jedan, pristajem!!!“

Svi u restoranu su im poklonili veličanstveni pljesak, kao što to obično biva u ovakvim situacijama. A i na filmovima…

*** Nakon šest mjeseci ***

‘Aaaaaaaa, gdje si???? Gdje si nestao?’, urlala je kroz kuću, trčeći i lomeći sve oko sebe. Doduše, nenamjerno.

‘Evo me, šta ti je? Zašto trčiš, šta se dogodilo???’, unezvijereno ju je posmatrao gledajući je li sve u redu sa njom.

‘Sjedi. Imam nešto da ti kažem.’

Preblijedio je od straha, očekujući svašta.

‘Je li… Je li sve u redu sa bebom?’, promrmljao je, jedva izgovarajući riječi.

‘Zapravo, dušo… BEBAMA! Pavle i Sofija su odlično!’

BY: Andrea Raonić

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *