Boris Jovanović Kastel – Esej o ”Don Kihotu”

Esej o “Don Kihotu” Miguela Servantesa Savedre (iz knjige “Ogledanje u bonaci”).

OSVAJANJE VJEČNOSTI

Četiri vijeka Servantesovog Don Kihota

U civilizovanom svijetu 2005. g. proslavilo se 400 godina od objavljivanja romana “Don Kihot” Miguela Servantesa Savedre (1547-1616) koji je ovo remek djelo svjetske književnosti o lutajućem i tužnolikom vitezu počeo pisati u seviljskom zatvoru da bi se prvi dio pojavio tek 1605. godine kao štivo sjedinjenih krajnosti, stvarnosnog i mašte, bivajući istovremeno uzor piscima sa svih meridijana. Ponosan, jašući na kljusetu, u pratnji vjernog sluge Sanča Panse, zbog ljubavi prema Dulčineji, Don Kihot polaže žrtvu idealima, opsjenari i bitiše u fantastičnoj stvarnosti. Vodeći halucinantne i volšebne borbe, biva suočen sa višestrukim opasnostima, zlobom i licemjerjem zbog slijepog vjerovanja u pravedan slijed stvari i humani pristup iskušenjima života.

Ako bi razvili kompleksan sistem književnosti na globalnom nivou, vidjeli bi da ovom romanu pripada jedna specifična kota smještena u trouglu koji čine srednjovjekovni ep, romansa i moderna romaneskna struktura. Zato su kroz istoriju njegova narativna koncentracija i filozofska poenta tumačene različito. Naime, jedni teoretičari tretirali su ga kao grotesku, nakon Francuske revolucije – zbog akcentiranja liberalizma ličnosti i njenog prava naspram jednoličnih principa društva – roman doživljava vrhu nac čitalačke recepcije, u XIX stoljeću biva lakmus socioloških potresa do našeg vremena gdje važi za prvi moderni roman i veličanstveni uzor novoustanovljenim romanesknim modelima.

Nenaviknut na regule tzv. građanskog sistema, ovaj tragikomični zanesenjak, zbog čijih stradanja je Hajne plakao, žudi za prohujalim renesansnim idealizmom, slobodom i istinom. Ali, njegov otpor stvarnosti dolazi u pogrešnom trenutku obzirom da država, umjesto plemenitih načina, koristi represivni aparat zbog čega ovaj hidalgo djeluje kao da je prespavao jednu epohu, postajući luda beskrajno draga svakom čitaocu jer u njenoj idealističkoj ukrštenici upisujemo svoje ime. Pošto siromašni vitez sklapa prijateljstvo sa još siromašnijim seljakom zarad zajedničkog podviga u kojem se ogleda objedinjavanje istorije i sadašnjeg, onda je sasvim prirodno da iz tako oprečnih konstelacija proizilaze pikantni i duhoviti dijalozi, pri čemu sudari bajkovitog i trivijalnog poimanja života, plemenitih ideala i puke svakodnevice, doprinose stvaranju jednog metafizičkog svijeta vješto, po želji avanturiste i snagom njegove filantropske vjere, pretočenog u stvarnost.

Istovremeno, Don Kihot oličava pravednika, prvosveštenika savršenstva i duhovitog fantazistu, pelegrina sreće koji nakon bolnog kontakta sa stvarnošću i njenim nemilosrdnim produktima biva zatečen i primoran da za utočište, tako ironično, izabere nadrealan svijet. Na fonu aktuelne postmodernističke legitimacije, naš junak parodira velike epove, mitove i viteški moral s tim što istinoljubivost i čast zadržava za sebe, ne odričući ih se ni u najdelikatnijim momentima. On nadilazi suvoparni karakter jedne epohe, odnosno spoljni svijet lišen duhovnosti koji simbolizuje galerija naizgled eksplozivnih epizoda ali i priroda njegovog štitonoše. Zato magija prošlog prednjači nad predvidljivom stvarnošću i to je suštinski razlog neshvaćenosti Servantesovih poruka u njegovoj epohi uprkos činjenici da su ga, 200. godina kasnije, građani Madrida dočekali sa počastima.

Čvrsto kao njegova statua, vjerovao je u spoznaju istine, sviđala nam se ona ili ne, boreći se za duhovne vrijednosti, širokogrudost, ljubav i pravdu što tako efektno afirmiše, u predgovoru za njemačko izdanje “Don Kihota”, H. Hajne – “Kako je teško založiti se protiv uskogrudosti, rugobe i, prije svega, protiv sile vremena, a za budući i napredni život”. Zvuči paradoksalno, ali ističući u prvi plan svoju komiku, Don Kihot zna da je misao produkt nasljeđa i osvaja vječnost obzirom da hrabrost prikazivanja smiješnog u ogledalu, pred sobom i drugima, označava otklon od tada važećih vjerskih doktrina što simbolizuje i drugačiji doživljaj espanjofilstva. Isključujući borbu za ideju, kroz mnoge zamke, poruge i pustolovine, Servantesov junak personifikuje hodočasnika duha koji se nije pokazivao svijetu kakvog ga nudi važeća nauka, religija ili umjetnost.

Zato iz njegove filozofije opstanka tako buntovno i, često, humorno iskrsava tragedija duše. Svjestan da njegova domovina ima srednjovjekovni profil, on definiše njen preporod, reformu i revoluciju, uspostavljajući donkihotizam kao pojam borbe protiv svih regula. Uprkos tome što su drugi narodi ostavili teorije, bogove i hramove, Don Kihot, učinivši sebe naivnim i predmetom ismijavanja, nam je zavjetovao mediteransku dušu i iz svojih očajničkih tumaranja i odiseja donio nadu zbog čega je sebi obezbijedio – besmrtnost! Često se postavlja pitanje uzvišenih ciljeva zbog kojih se žrtvovao Don Kihot. Da li je to ljubav prema Dulčineji, slava ili spoznaja vječnosti, ne mogu precizno utvrditi ali znam sigurno da to nije Izolda, kao amblem plotskog, niti Beatriče, spoj ljepote i teologije, kao ni Margareta, diva etnosa ili lijepa Jelena kao produkt kulture. Sve one su mit i nestvarne karijatide a Dulčineja stvarnost. Iako ismijan i poražen, vitez je, slaveći pobjedu, omogućio svijetu da mu se kikoće i istovremeno vladao njime.

Zato u tom sociofilozofskom kontekstu postoje dva, sasvim suprotna, pustolova – smrtni Don Kihot koji prihvata svoju klovnovsku ulogu i rida nad svojom tužnom sudbinom i onaj – besmrtni koji, svjestan svoje komedije, odnosi pobjedu smijući se samom sebi iz razloga što svijet vapi za opsjenom. Preciznije, Kihota je oplemenila i vaskrsla poruga nesvjesnog puka i njegov bezbožnički cerek, jer kao što prije smrti nema vaskrsnuća tako nema ni rođenja bez obmane koja izaziva smijeh drugih. Razlog više leži u pretpostavci da stvarna opsjena prije razuma navodi na poeziju a poslije njega na religiju. Boreći se sa vjetrenjačama i čudovištima za slavu duha, autoironičan do beskraja, poput asketa, Don Kihot zna da njegova misija nije ostvariva u našem, stvarnom svijetu zbog toga što mu on i ne pripada. Stoga i danas njegov spiritualni vapaj podsjeća na krik žednog u pustinji koga ljudi neće da čuju.

Ali, hoće drugi – zvijezde, pijesak, sunce i instru mental vjetra što će nas tako lako nadživjeti i zaboraviti za razliku od njegovog amaneta u receptu kako da mašteni svijet postvarimo svojim ekscentričnim pregnućima. Zato u priči-eseju “Mašta i stvarno” zapisujući – “Pisac mora da bude vjeran svojoj mašti a ne pukim i slučajnim okolnostima nekakve pretpostavljene stvarnosti” – Borhes kao da apsolutno opravdava i legitimiše alhemiju stvaranja zlatne prašine iz živog pijeska pustinje i put u poznatost nepoznatog na čelu sa vitezom od Manče. On nam priprema i konja i koplje da brzo probodemo svoju nadobudnost, dvoličnost i nametnutu svijest o stvarnom. Zato krenimo i potjerajmo konja u galop jer Don Kihot neće čekati vječno a, stareći, prije zaboravlja. Stignimo ga, treba i on nas, ne da mu nosimo štit, već da mu vinom utolimo žeđ i održimo u životu. Bez njegovih opsjena ni mi ne bi postojali kao graditelji svoje stvarnosti, one na temeljima imaginacije, najstvarnije.

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *