Boris Jovanović Kastel – Grof poezije (esej o poeziji Đakoma Leopardija)

Esej o poeziji Đakoma Leopardija (iz knjige “Ogledanje u bonaci”).

GROF POEZIJE

Jezive istine u poeziji Đakoma Leopardija

Jedan od najznačajnijih pjesnika Mediterana Đakomo Leopardi (1798, Rekanati – 1837, Napulj) stupio je na scenu poslije zatišja u italijanskoj poeziji ponosnoj ali i opasno uspavanoj na lovorikama Danteovog genija. Potiče iz plemićke porodice pogođene francuskom okupacijom. Obrazovan kod sveštenika koristio je bogatu očevu biblioteku prepunu religioznih izdanja. Naklonjen klasičnoj kulturi, astrologiji i filologiji, sa darom za filozofiju, duhovnost i lingvistiku, zahvaljujući poznanstvu sa piscem Đordanijem, odmah pokazuje interesovanje za poeziju pišući patriotske ode slobodi Italije.


SUBOTA NA SELU

Djevojčica iz polja dolazi,
dok sunce zalazi,
sa snopom trave, držeći u ruci
kiticu ruža i ljubičica,
kojim će, kako je navikla,
okitit, u dan svečan, grudi i kosu
Sjedi sa susjedama
bakica na stubama i prede
nasuprot strani, gdje dan se gubi;
i pripovjeda o svojoj mladosti,
kad se za dane blagdanske ona resila,
i još zdrava i žustra
plesaše često uveče međ onima
što bjehu druzi najljepše joj dobi.
I sav se zrak već sutoni.
Vraća se vedra plavet, sjene slaze
s brežuljaka i krovova,
u bjelasanju mlade mjesečine.
Sad zvono daje znak
za svečanost što dolazi,
i pri tom zvuku, rekao bih,
ponovo srce krijepi se.
Uzvikuju dječaci
u hrpi, na malom trgu,
i trčeć tamo-amo
prave veseo žamor.
A vraća se, međutim, svom skromnom jelu
kopač, zviždući,
i misli na dan svoga odmaranja.

Zatim, kad okolo zgasne svako svijetlo,
i svud nastane šutnja,
čuješ lupu čekića, čuješ pilu
drvodjeljca, koji bdije
u zatvorenoj radnji, kraj uljenice,
i žuri se, i stara,
da svrši posao prije no svane zora.

Od sedam dana ovo je najugodniji,
pun radosti i nade:
sutra će časi donijet
žalost i dosadu,
i na ono što ga muči obično
u misli svojoj svako će se vratit.

Dječače nestašni,
ovo rascvjetano doba
nalik je danu punome veselja,
danu jasnom, vedrom,
što prethodi svetkovini tvog života.
Uživaj, dijete moje, prijatno stanje,
radosno je doba ovo.
Drugo ti neću reć, ali tvoj blagdan,
makar kasno doš'o, ne bio ti težak.

Već 1819. godine, u procijepu između kontrareformizma i naprednih ideja, zbog modernog pjesničkog senzibiliteta bliskog liberalizmu biva društveno izolovan i prelazi iz konzervativnog u progresivna izučavanja. Tada nastaju njegove najljepše idile i kancone. Zahvaljujući dinamici poetskog intimizma profilisanog realističkim refleksijama superiorno skida maske dogmatične poezije. Zbog oštre skepse prema suštini života, negacije smisla i distanciranja od teoloških uslovljavanja književnosti, ova poezija diše jeretički. Istovremeno je revolucionarna iz razloga što modernu italijansku poeziju, pogotovo njen period hermetizma, ne možemo ni zamisliti bez Leopardijeve verističke magije na putu traganja za istinom koja nije ništa do paradigma patnje.

Ako smrt znači žrtvu domovini, kraj mnogim neuzvraćenim ljubavima ili prekraćivanje muka starosti, ona ima karakter uzvišenosti i postaje izvor slave. Opijenost njome ilustrativno pokazuje rečenica iz pisma ocu – “Više volim da budem nesrećan nego mali”. Fizički neugledan zaljubljivao se u nekoliko žena čiju je ljepotu, često bez razloga, idealizovao no ni sa jednom nije doživio ekstazu. To je doprinijelo stvaranju dva spiritualna elementa – ljubavi kao privida sreće i patnje, te puke posljedice životnog košmara. Prerana smrt jedne od muza dovešće do toga da lirska melanholija postane savršen odraz tuge i ništavila.

TIŠINA POSLE OLUJE

Prošla je oluja:
čujem ptice što se raduju i kokoš
vratila se na cestu
i ponavlja svoj stih. Evo vedrina
probija tamo sa zapada, nad brdom;
rasčišćuju se polja,
a jasna u dolini ukazuje se rijeka.
Svako srce se veseli, sa svih strana
opet se žamor budi,
običan rad se nastavlja.
Zanatlija je stao na vrata
s poslom u ruci pjevajuć,
i gleda vlažno nebo;
izlazi ženica, oklijevajuć da zahvati
vode kišnice nove,
a povrćar ponavlja
od staze do staze
svoj svakodnevni povik.
Evo se vraća sunce, evo se smiješi
na brežuljcima i dvorcima. Porodica
otvara, prozore, terase, trijemove
i, kako bježi cestom, čuješ daleku
praporaca zveku: škripe kola
putnika koji nastavlja svoj put.

Veseli se svako srce.
Kad se, ko sada, život mili?
Kad se s tolikom ljubavi
predaje čovjek svom radu?
Kada se manje sjeća svojih jada?
Il’ poslu vraća? Il’ novu stvar započinje?
Naslada, kćerka jada,
isprazna radost, što plod je
prošloga straha, zbog kojeg se trgnuo
i strepio pred smrću
taj što je život prezirao;
zbog čega, dugo trpeći,
zlopatio se svijet,
hladan, šutljiv, izmožden,
drhtao, videć kako
krenuše da nas vrijeđaju
gromovi, vjetar, oblaci.

O, prijazna prirodo,
zar to su tvoji darovi,
zar su to ugodnosti
koje ti pružaš smrtnima? Izbavit’ se patnje
nama je uživanje.
Ti jade prosipaš neštedimice; bol
sama po sebi dolazi, a ono malo
slasti što, čudom čudesnim, katkad se rodi
iz tuge, velik je dobitak! Ljudski rode
drag vječnicima! ti si odveć srećan
ako odahnut’ možeš
od nekog bola, blažen
ako od svakog bola izliječi te smrt.

Gladnom znanja, sedmica luđačkog učenja poremetila mu je zdravlje, ali to nije uticalo da proširi informacije o otkrićima u kosmosu i prapočecima života te pasionirano izuči našu sredozemnu povijest sa naglaskom na grčku i rimsku tradiciju. U knjigama “Pjesme”, “Mala moralna djela” i “Zibaldon” odgoneta duh obmana, emocija, uma i boga, filozofski analizira fenomen sreće i meditativno putuje kroz traume istorije i civilizaciju bolno svjestan konačnosti života. Razočaran materijalističkom sviješću zato što potiskuje iluzije povlači se u samoću sa dva sabrata – maštom i ushićenjem. Skrhan i izmoren zaludnom potragom za srećom, odaje se pijanstvu, tom varljivom osjećaju zadovoljstva i opsjeni beskonačnog, postepeno isključujući sudbinsku vertikalu istorije i namjeru boga da stvori svijet očajnika.

Sve zato smatra predmetom slučajnosti čime svako istraživanje znači zločin nad prirodom uprkos ranijim tvrdnjama da je ona “majka veličine i nereda”, pa i fokus poezije. Prošlost i budućnost su konstante vremena što sadašnjosti, nevidljivoj i nestvarnoj, daje oreol misterije. Stihovi posvećeni veličanstvu prirode i filozofeme preispitivanja smisla ukazuju na svršetak svega i daju primat besmislu kao kruni postojanja. Raskidajući pakt sa filozofijom jer “ne treba filozofirati” okreće se lirizmu kao žarištu beznadih pripovijesti iz kojih isijava strašna istina o spoznaji nesrećnog bitisanja. Ophrvan zabludama, ovaj lirik romantizma modernom metaforičkom naracijom sjenčenom vaseljenskom tugom ispisuje tragične himne životu kako bi prazninu postojanja ispunio ornamentima bola. Tako pretače život u dokolicu i dosadno mjerenje vremena do smrti.

MJESECU

Dražesna luno, ja se sjećam da sam,
prije jednog ljeta, na vrh ovog brijega,
tjeskobom mučen iš'o da te gledam.
Tad si visila iznad ove šume,
kao i sada, te svu obasjavaš.
Al’ maglen, treptav, od plača što mi je
veđama tek'o, mojim se očima
činio lik tvoj, jer bješe pun bola
moj život. Još je, i ne mijenja način,
ljubljena luno. Ipak mi pomaže
sjećanje, kao i brojanje trena
svojega bola. O, kako je dobro
u mladom dobu, kada još daleki
put ima nada, a sjećanje kratak,
spominjati se prohujalih stvari,
pa i turobnih, čak dok bol još traje.

Frustrirana prolaznim ova poezija ispisuje kardiogram višestrukih tema od zaumnog do svakodnevice, naslućuje pomračenje mediteranskog svijeta kroz posrtanje domovine, čarima epistolarnih fluida optužuje prirodu i bogove što živimo po nametnutim zakonima kobi i obmane, pojave i procese podvrgava tajanstvu sem žalosti življenja, deskripcijom dočarava patništvo i hermeneutičkim oštricama iskušava bezgranični prostor vanumne tišine i mira riješena spoznati beskraj gdje i brodolom pričinjava radost. S druge strane, vještim retorskim figuracijama pjesnik turobnu budućnost podređuje uspomenama, pogotovo ljubavnim, i odaje se snovima o prolaznoj ljepoti pri čemu srce ostaje posljednje utočište plemenitosti.

Opterećen ljubavnim problemima, izopšten iz porodice i rastrzan između zavičaja, Rima, Bolonje, Firence i Napulja, ispisuje titrave stihove jadikovanja nad konačnim životom što, poput munje, ubije i zgasne. Takođe, prezrivo je gledao na pomodarske pjesnike bliske vlasti i mecenama nudeći im turpiju. Najpoznatijom pjesmom “Žuka ili cvijet pustinje” glorifikuje biljku podno Vezuva koja će prekrivena bijesom prirode, u vidu vulkanske lave, poginuti ali ne kao prolazni čovjek – uzalud. Zbog prekrasnih pitoresknih čipki i gnomskih parabola pjesma otpora sili raskrinkava utopiju dodijeljene besmrtnosti čovjeka, njegov kukavičluk i bezumni ponos. Tako proročki Leopardi otvara Pandorinu kutiju ratova u Evropi i Americi znajući da će, nakon njih, diktatura mediokriteta sa pohlepom za hartijama od vrijednosti uništiti vrline humanizma.

SEBI

Sad, mir ćeš zav'jek naći,
umorno srce. Propa zadnja varka,
što vječnom smatrah. Propa. U sve naše
obmane – ja to osjećam – ne samo
da nada trne; žeđ se za njom gasi,
počivaj zav'jek. Mnogo
kucaše, a tog kucanja baš ništa
vrijedno nije, nit’ je zemlja vr'jedna
uzdaha tvojih. Dosada i gorčina
život je, ništa drugo, a sv'jet je blato.
Smiri se jednom. Zadnji put sad zdvajaj.
Dar jedini što udes nam ga dade,
jest umiranje. Prezir neka sada
prirodu snađe i tebe i moć, što u tminu
krijuć se, huda, vlada,
i neizmjernu svemira taštinu.

Iz svega proizilazi da lična melanholija, u trouglu intime, opšteg i fantastičnog, manifestuje bestrag života od koga ostaju prah i nedodirljiva misterija. Pjesnički bunt, filozofska demitizacija sreće i poetika ništavila granični su stubovi pjesničke republike Đ. Leopardija, tog grofa poezije, iz kojeg u jedan glas, skladnije od tragičnog hora na antičkom trgu, pjevaju patrijarsi smrti, anđeli beznađa, aveti prirode i tamničari ljubavi. Opijeni pesimizmom vizija, prihvatićemo iluzije voljenja, vidjeti pješčanik spravljen od našeg praha što curi drugome i spoznati kavez prostora. Suočivši se sa jezivim istinama gdje do krika rezignirani, sami i uplašeni dangubimo, prihvatićemo da nema spasenja nigdje spolja niti u činu ponovnog rođenja. Možda je ono skriveno u jedinstveno grozničavom pjesništvu Đakoma Leopardija da u mraku stvarnosti i među izgubljenim dušama uđemo sa bakljom nade koja će se od daška – ako prevrnem još jednu stranicu ove knjige – ugasiti. To je potvrda tragizma kao sudbine svake velike poezije.

BESKONAČNOST

Sveđ drag mi bi taj samotni brežuljak
i ta živica, koja mi toliko
oduzima od zadnjeg zrenika.
Al’ tu mi, sjedeć i gledeći, biva
ko da preko nje prostore beskrajne
ja mišlju gradim, šutnje natčovječne
i najdublje tišine; gdje će, malne,
da prestraši se srce. A kad vjetar
čujem, gdje šušti kroz ta stabla, onaj
mir beskonačni poređujem s glasom
zemaljskim; i tad meni na um pada
vječnost i mrtvo doba, pa i živog
doba nam glas. – U bezmerje se tako
utapa misao: i meni je milo
brodolom svoj doživjet u tom moru.

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *