Čekajući Godoa – 65 godine od premijere

Čekajući Godoa (franc. En attendant Godot, engl. Waiting for Godot) je drama koju je napisao Samjuel Beket u kojoj glavni junaci čekaju Godoa – osobu koja se nikad neće pojaviti. Djelo je provobitno napisano na francuskom (franc. En attendant Godot). Beket je djelo preveo na svoj maternji jezik (engleski) 1952., i tada je pridodao podnaslov – Tragikomedija u dva čina. Premijera predstave je bila u Parizu 04.01.1953 godine.

Radnja

Čekajući Godoa je drama u dva čina. Kao što sam naslov kaže, dva glavna lika Vladimir (znan i kao Didi) i Estragon (znan i kao Gogo) čekaju dolazak Godoa. Njih dvojica su najvjerovatnije skitnice koje su se prije sastali sa misterioznim Godoom koji im je rekao da ga čekaju na mjestu gdje su oni na početku drame. Drama počinje Vladimirovim dolaskom na scenu. On ugleda Estragona i drago mu je što ga vidi. Oni se raspričaju sve dok Estragon ne počne da izuva svoje cipele. Nakon molbi za pomoć i mučenja oko svlačenja, Estragon napokon skida cipele, no, nakon toga se pojavljuje pitanje šta raditi sada. Neko vrijeme pričaju o svojoj prošlosti i o nekim tekstovima i događajima iz Svetog Pisma, sve dok ne primijete jedno stablo. Pogledaju ga i počinju govoriti šta bi mogli napraviti. Estragon odjednom dođe do ideje da se objese, no nemaju uže da se objese. Njihova razmišljanja i prepirke prekida iznenadni Pocov dolazak. On tvrdi da oni stoje na njegovoj zemlji. Poco nije došao sam, nego sa svojim slugom Likijem. Poco im objašnjava mnogo stvari od kojih je jedna sumrak. Poco im je tik prije njegovog odlaska objasnio pojam sumraka i kako pada noć. Prije svog odlaska on im je rekao dosta toga o Likiju i oni su od njega htjeli da on pleše i misli. Liki je igrao i iznio svoje mišljenje o jako dubokoumnoj temi, ali sa jako nerazumljivim govorom tako da ga je Poco prekinuo. Prije odlaska Liki je ugrizao i ozlijedio Estragona. Posle njihovog odlaska dolazi dječak koji Vladimiru kaže da Godo neće doći danas, nego sigurno sjutra. Takođe saznajemo da dječak živi i radi kod Godoa i da ima brata kojeg Godo tuče. Konačno je pala noć i Vladimir i Estragon su se odlučili razići preko noći. Time se završava prvi čin drame.

Početak drugog čina je isti kao i prvi. Vladimir se na isto mjesto vraća, no ovaj put je pozornica bez Estragona. Nakon kratkog vremena na pozornicu dotrčava Estragon sav uplašen govoreći da ga prati desetak ljudi koji su ga već istukli i žele ga i sada istući. Vladimir mu kaže da se smiri i da se ne boji ničega dok su zajedno. Kada su obojica shvatili da opasnosti nema, Estragon želi da odu, no Vladimir ga podsjeti da čekaju Godoa. Estragon tada predloži da se njih dva raziđu i dva puta kaže da će otići, no svaki put ostane na mjestu. Tada nakon njihovih prepirki na pozornicu upadaju Liki i Poco, no obojica se odmah sruše i ne mogu se dići. Vladimir objašnjava Estragonu, koji tvrdi da se ne sjeća ničeg od juče i da nisu juče bili ovdje, da jesu i da su i Liki i Poco bili tamo. Kada Vladimir i Estragon priđu Pocou on im kaže da je oslijepio. Oni mu pomažu da ustane, no i oni sami padnu i ne mogu ustati, no to im nakon nekog vremena polazi za rukom. Poco još uvijek traži njihovu pomoć. Njih dvojica razmišljaju i dvoume se i na kraju mu pomognu. On im onda kaže da stignu i Likija, što oni i naprave po Pocovim instrukcijama. Oni ga tada zamole da Likiju kaže da pjeva ili misli, no on im kaže da je Liki onijemio. Poco i Liki onda odu. Vladimir se neko vrijeme čudi o ljudskom postojanju i o samome sebi, dok Estragon za to vrijeme spava. Vladimir probudi Estragona i njih dvojica se još malo prepiru. Malo prije noći, ponovo dolazi dječak koji im ponovo kaže isto, da će Godo sigurno doći sutra. No dječak Vladimiru ovaj put tvrdi da ga se ne sjeća i da on juče nije bio ovdje. Vladimir ga pokušava razuvjeriti, no to mu ne ide od ruke. U tom razgovoru saznajemo da Godo ima bijelu bradu i da se dječakov brat razbolio. Dječak odlazi, a Vladimir i Estragon ponovo gledaju stablo i ponovo se žele objesiti, no nemaju uže. Oni odlučuju da će se i sjutra vratiti na isto mjesto, ali da će ovaj put donijeti uže. Kraj ovog djela je smiješan i često citiran:

VLADIMIR: Onda, idemo ?
ESTRAGON: Idemo!

(ostaju na mjestu)
Interpretacija djela

Iz razloga što je djelo toliko ogoljeno, toliko svedeno na elementarno, prosto je proizvelo najrazličitija tumačenja, između ostalih socijalna, politička i religijska. I sam Beket je pripadao različitim školama i pravcima mišljenja. Pokušaji da mu se prikači jedan određeni pravac bili su neuspješni. „Manje“ nas tjera da tražimo „više“. Dramu „Čekajući Godoa“, publika može da posmatra religiozno, filozofski, klasično, psihoanalitički ili biografski. Postoje i ritualistički aspekti i elementi uzeti direktno iz vodvilja i postoji opasnost od pretjerivanja u analizi, te samim tim i izvlačenje pouka kojih zapravo u djelu nema. Komad prikazuje nekoliko arhetipovskih formi i situacija, a sve one se mogu podvesti pod komediju i patos. Beket se ubrzo umorio od „beskrajnog nesporazuma“. Davno je govorio: „Zašto ljudi moraju da komplikuju nešto toliko jednostavno? Ne mogu da shvatim…“ Nije prednjačio ničim više od kritičkih strahova, ali, kako se sjeća Piter Vidrop (koji je igrao Estragona), na pitanje o čemu se zapravo radi u djelu, Beket je odgovorio: „To je simbioza, Piter, to je simbioza…“

Beket je režirao ovaj komad za Šilerovo pozorište 1975. god. Iako je vidio mnogo produkcija, ovo je bio prvi put da je preuzeo potpunu kontrolu. Valter Azmus je bio njegov mladi asistent reditelja. Za komad je Beket rekao sljedeće: „To je igra, sve je igra. Kada njih četvoro leže na zemlji, to ne može biti tumačeno naturalistički. Mora biti urađeno umjetnički, baletski. Drukčije sve postaje imitacija, imitacija realnosti. Treba da bude čisto i transparentno, ne suvo. To je igra koja se igra da bi se preživjelo.“ Tokom godina, Beket je shvatio da je uspjeh „Godoa“ dobrim dijelom potekao od činjenice da je bio otvoren varijacijama čitanja i da to nije neophodno loša stvar. Predstava koja je igrana u Behater pozorištu je često opisivana kao eksplicitna politička produkcija. Ono što je takva reakcija pokazala je bilo što, iako se djelo ne treba uzeti kao politička alegorija, ima elemenata koji su relevantni bilo kojoj lokalnoj situaciji u kojoj je jedan čovjek eksploatisan ili posjedovan od strane drugog.

Politička strana

Djelo je tumačeno kao alegorija hladnog rata ili francuski otpor Njemačkoj. Prikaz Pocoa i Lakija djeluje kao ništa više do metafora irskog viđenja matične Britanije, gdje je društvo oduvijek bilo zaslijepljeno i vođeno pohlepnom, vladajućom elitom koja je držala radničku klasu za pasivnu i ignorantnu u svakom smislu, Vladimir i Estragon su uvijek igrani sa irskim akcentom kao u Beketovom projektu „Film“. Ovo neki vide kao posljedicu Beketove ritmičnosti i frazeologije, ali nije naglašeno u tekstu. U bilo kom smislu, nisu izvorni Englezi: u jednom dijelu teksta, na samom početku djela, Estragon ismijeva engleski izgovor riječi „miran“ i zabavlja se pričom o Englezu u bordelu.

Psihološka strana
• Po Frojdu

Bernard Dukor je razvio triadičnu teoriju zasnovanu na Didiju, Gogou i odsutnom Godou, baziranu na opisu psihe u „Egu i Idu“; Sigmunda Frojda i koristeći onomastične tehnike. Dukor definiše karaktere po onome što su njihove slabosti: racionalni Gogo predstavlja nekompletiran ego, nedostajući princip zadovoljstva: (e)go-(e)go; Di-di (id-id) – koji je više intelektualan i iracionalan – posmatrano je kao „id“ unazad ili kao subverzija racionalnog principa. Godo ispunjava funkciju super ega ili moralnih standarda. Poco i Laki su samo ponovni prikazi glavnih likova. Dukor konačno vidi Beketov komad kao metaforu za uzaludnost čovjekovog postojanja kada se spasenje očekuje iz spoljnog entiteta, a samosvijest je odreknuta introspekcijom.

• Po Jungu

Četiri arhetipične ličnosti ili četiri aspekta duše su grupisani u dva para: ego i sjenku, ličnost i sliku duše (animus ili anima). Sjenka je kontejner za sve naše odbačene emocije, koje je eliminisao ego. Laki, sjenka-sluga kao polarna suprotnost egocentričnog Pocoa, prototipa prosperitetnog mediokriteta, koji kontroliše i upravlja svojom subdominantom, simbolišu suprotnost nesvjesnosti sjenke od tiranskog ega. Lakijev monolog u prvom činu se pojavljuje kao manifestacija potisnute svijesti, jer jedino njegov gospodar može da mu dozvoli da misli. Estragonovo ime ima drugu konotaciju, osim one za aromatičnu biljku, teragon: „estragon“ je slična riječ „estrogenu“, što je naziv za za ženski polni hormon. To nas upućuje da njega identifikujemo kao animu, žensku predstavu Vladimirove duše. To objašnjava Estragonovu sklonost ka poeziji, njegovu osjećajnost i sanjalačku prirodu, njegova ponekad iracionalna raspoloženja. Vladimir se pojavljuje kao komplementarni muški princip ili možda racionalna ličnost kontempativnog tipa.

Filozofska strana
– Egzistencijalna

Egzistencijalisti se drže nekoliko fundamentalnih pitanja sa kojima se svako ljudsko biće mora suočiti, ako želi da svoje subjektivno postojanje posmatra ozbiljno i sa vrijednošću instinkta. Pitanja poput smrti, svrhe ljudskog postojanja i mjesto (ili nedostatak) Boga iznad njih. Teorije egzistencijalizma govore da svjesna realnost jeste veoma kompleksna i bez objektivne ili „univerzalne“ vrijednosti. Čovjek treba da kreira vrijednosti tako što će ih prihvatiti i živjeti po njima, a ne tako što će jednostavno govoriti ili filozofirati o njima u svom umu. Tako se ovaj komad može posmatrati kao da dotiče svako od tih pitanja.

– Etička

Odmah nakon što saznajemo da su Didi i Gogo parcijalno sebični i zadebljalih senzora za osećanja, dolazi Dječak koji im govori da Godo neće doći. Dječak (ili jedan od dječaka) se može posmatrati kao da predstavlja blaženstvo i nadu, više nego saosjećajnost koja je svesno isključena samim evoluiranjem ličnosti i njihovih karaktera. Godo predstavlja saosjećanje, ali ne uspijeva da dođe ni jednog dana, iako govori da hoće. Preokupirani time, niko od likova nije zabrinut što je dječak pretučen. U ovom tumačenju se vidi ironija, jer jedino ako se likovi promijene i postanu saosjećajni, iako su do tada bili vezani za drvo, moći će da produže dalje i prestanu da čekaju Godoa.

– Hrišćanska

Mnogo se može saznati iz Beketovog uvodnog teksta o dva lopova, uzetog iz jevanđelja po Luki, i njihovoj diskusiji i postojanju. Lako se može posmatrati da je drvo u djelu predstava Hrišćanskog krsta, ili, tačnije, drvo života. Mnogi vide Boga i Godoa kao jedno isto. Vladimirova replika: „Hrist ima milosti za nas!“, može biti uzeta kao dokaz da je to, najzad ono u šta on veruje. Veći dio djela se bavi religijom. Cijelo djelo se odvija na vrhu brda, što mnogi tumače kao da su likovi na taj način bliži Raju, što daje smisao i svrhu kao religiozna parabola. Takođe, Godo posjeduje i čuva ovce i koze.

Odnos čovjeka i svijeta u djelu

Likovi u ovom djelu su predstavljeni kao pripadnici najnižeg sloja društva a samim tim su psihološki nedefinisani, sa niskim pragom tolerancije ili čak i netolerantni, jer ni sami nisu sigurni šta je tolerancija. Svijet oko sebe skoro i da ne primjećuju. Potpuno im je svejedno šta se oko njih dešava, ko dolazi ili prolazi, postaje ili nestaje ili možda ostaje kraj njih. Oni sjede i čekaju nešto ili nekoga, neku pojavu zapravo, za koju čak i nisu sigurni da li uopšte postoji ili je proizvod njihove mašte, potkrijepljene monotonošću svakodnevnog jednoličnog životarenja. Oni se prepuštaju sudbini, nekoj kolotečini koji ni ne razumiju u potpunosti. Ali, ni sami nisu svjesni svoje nezainteresovanosti. Oni svakoga dana dolaze na isto mjesto, razgovaraju o istim stvarima, u nedogled ponavljajući iste rečenice i iznova iščekujući spasenje iz tog bijednog života. Čak im ni samoubistvo ne predstavlja grijeh, već logičan izlaz iz te situacije. Godo u djelu može predstavljati Boga. Ali, čudan je ugao posmatranja. Čekajući Godoa, oni indirektno čekaju spasenje, ali to spasenje ne dolazi. Zapravo, nije da spasenja nema, već nema njihove riješenosti da preduzmu nešto, da pokušaju da se otrgnu iz okova sulude, umišljene stvarnosti.

Oni nisu sigurni ni da li žele da Godo dođe, da li žele da ga upoznaju. Tačnije, oni nisu sigurni ni u šta. Čak ni u to da postoje. Ništa ne dovode u pitanje, ali ništa ni ne potvrđuju. Dani im djeluju jednako, ne uviđaju promjene svijeta oko sebe, ne registruju da vrijeme teče, za njih svijet stoji, vrijeme je zamrznuto i, zajedno sa njima, iščekuje dolazak Godoa. Pitanje koje im se ipak vraća je: „Da li je, možda, on već bio tu? Da li je dolazio baš onda kada oni nisu bili tu?“ Ali, i to pitanje ubrzo zaboravljaju, vraćajući se filozofiranju o filozofiji postanka i nestanka, ček se ni ne trudeći da razmisle i prate ono o čemu govore. Njihov odnos prema svijetu je tužan za posmatrača. Oni se prepuštaju toku života i promjenama svijeta. Ništa im nije važno, ništa ne ostavlja utisak na njih, nemaju cilj, niti razlog. Samim tim, nemaju život. I to je, zapravo, ono što je najtužnije od svega, jer oni nemaju ništa čemu bi težili, što bi željeli da postignu, ništa što bi željeli da promijene. Oni, jednostavno, postoje na ovom svijetu, dišu, hrane se, vjeruju da misle, čekajući da im se nekada, nešto, konačno desi. Svijet i život smatraju nebitnim i prolaznim, nečim što može, ali ne mora postojati. Oni ostaju da čekaju sve dok ne dočekaju, a možda i posle jer, pitanje je da li bi uopšte bili svjesni da su dočekali ono što su čekali, zato što ni sami ne znaju da li bi registrovali i zapamtili ikakvu promjenu u svom jednoličnom, ispraznom životu.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *