Ciceron – Književnik, besjednik, državnik

Marko Tulije Ciceron (lat. Marcus Tullius Cicero; 3. januar 106 — 7. decembar 43. p. n. e.) rimski državnik, književnik i besjednik.

Biografija

Rodio se van Rima, na zemljištu Volska, u Arpinu (Arpinum), gdje i popular Marije. Njegovo prezime, Tullius, nije latinsko nego etrursko. Ciceron je bio čovjek iz „viteškog reda“ (ordo equestris). U rodnom Arpinu njegova porodica, Tullii, bila je povezana sa drugim uglednim porodicama niže aristokratije kojoj su pripadali i Marii. Kada se rodio Ciceron vlast njegovog djeda, koji je upravljao cijelim imanjem i porodicom, još je bila neokrnjena.

Veliki unuk je opisao ovog starca, pa znamo da je ovaj domaćin (pater familias), slično Katonu Starijem, pružao otpor tuđinskom, grčkom uticaju. Prema riječima Ciceronovog djeda, za italske domoroce vrijedi isto što i za sirijske robove koji se kupuju po pijacama — što bolje znaju grčki, to manje i valjaju. Kao što će nekoliko decenija docnije Horacijev otac voditi brigu o školovanju i napredovanju svoga sina, tako i Ciceronov otac dječacima Marku i Kvintu obezbjeđuje najbolje obrazovanje. Preselio se sa njima u Rim. Znao je da plaćeni vaspitači — robovi ili oslobođenici — nisu više dovoljni učitelji.

Sinove uvodi u kuće uglednih rimskih aristokrata, u ekskluzivne „salone“ gdje dišu vazduh visoke kulture i visoke rimske politike. O Ciceronovom obrazovanju brine se Marko Kras, poznati političar i besjednik (konzul 95. p. n. e.). Za Ciceronovo obrazovanje je najznačajniji bio Mucije Scevola (Mucius Scaevola, konzul 117. p. n. e.), poznati pravni stručnjak. Ciceron se sprijateljio ca Titom Pomponijem, kasnije zvanim Atik, koji će cijelog života ostati njegov najbliži prijatelj. Atik je Cicerona druga vodio na predavanja filozofa Fedra, glavara epikurovske škole u Rimu.

Ciceron je više cijenio predavanja akademičara Filona iz Larise, a od 87. p. n. e. u kući Ciceronovog oca boravi i stoičar Diodot koji je (pošto je Cicerona odredio za svoga naslednika) umro oko 60. p. n. e.. Kao dječak Ciceron je slušao i velike rimske besjednike Marka Antonija i Lucija Krasa, a u devetnaestoj godini sluša u Rimu i predavanja Apolonija Molona, poznatog grčkog profesora retorike koji je imao uglednu besjedničku školu na ostrvu Rodosu.

U rimskom društvu bio je skorojević (homo novus) koji je svojim trudom izbio u prve redove rimskih državnika poslednjih dana Republike. Dobio je počasnu titulu „otac otadžbine“ (pater patriae) kada je 63. p. n. e. suzbio Katilinin pokret. Činovničku karijeru (cursus honorum) pretrčao je uvijek suo anno — svaku je službu dobijao sa najmanjim brojem propisanih godina. To dokazuje ne samo njegovu umješnost nego i njegovu upornost. Ova druga osobina odlikuje ga i kao književnog radnika. Nije ga napuštala ni u poslednjim godinama života kada je svojim Filipikama ustao protiv svemoćnog Marka Antonija.

Bio je častoljubiv i veoma ponosan na svoje uspjehe, a za to imao dovoljno razloga. Njegov lični protivnik Salustije, i sam odličan stilista, nije ga priznavao za najrečitijeg Rimljanina. Tu je ocjenu istoričar Salustije, dao Katonu Starijem ali je Ciceronova besjednička slava daleko nadmašila Katonovu, a Ciceronova proza ostala je kroz vjekove najuticajniji uzor za evropske književnike.

Imao je već dvadeset i pet godina kada je 81. p. n. e. (pošto su aristokrati sa Sulom pobijedili) počeo svoju advokatsku karijeru. Počeo je tu karijeru uspješno, ali se posle dvije godine već morao povući „iz zdravstvenih razloga“, a možda više stoga što se svojom odbranom Seksta Roskija (80. p. n. e.) zamjerio Suli. Opet se dugo i temeljno Ciceronovo obrazovanje nastavlja. Putuje na grčki Istok. U Atini Ciceron, koji je već 88. p. n. e. slušao u Rimu akademičara Filona iz Larise, odlazi na predavanja akademičara Antioha iz Askalona.

Iz filozofske škole prelazi u retorsku, iz Atine na Rodos gdje sluša slavnog profesora besjedništva Molona. Vraća se u Rim i započinje stvarno svoju karijeru, sa dvadeset i devet godina — veoma kasno za rimske prilike, ali još uvek na vrijeme da svaki javni položaj stekne suo anno, u najnižoj određenoj godini života.

Ciceron prevazilazi obrazovanjem rimske političare i aristokrate prvog reda. Ali pored sveg zanimanja za teorijska pitanja i naučnu problematiku, Ciceron je Rimljanin, stran dubokoj i upornoj potrazi za istinom i saznanjima koja odlikuje stare grčke filozofe, dajući pravac i sadržinu cijelom njihovom životu. Bio je takmac uglednih Rimljana za koje je besjedništvo bilo oruđe političke borbe, a filozofija i književnost ukras i razonoda kultivisanog domaćeg života.

47. p. n. e. razvodi se od svoje žene Terencije s kojom je decenije proveo u braku, ali se nije najbolje slagao zadnjih desetak godina. Najteži udarac za Cicerona bila je smrt njegove kćeri Tulije 45.p.n.e., kojoj je u tim godinama sve veće osame bio veoma blizak. Sada, šezdesetogodišnjak upućen na mali broj prijatelja, traži kao čovjek utjehu u filozofiji. Sastavlja na brzinu filozofske spise — upola kompilacije — o ljudskoj sreći i sudbini, o prijateljstvu i starosti, o moralnim obavezama i teološkim pitanjima. Ne zaboravlja na svoje političke ideale. Iz ovog je perioda i pohvala republikanca Katona Utičkog, koji je 46. p. n. e. izvršio samoubistvo, spis Katon (Cato) na koji je Cezar odgovorio svojim Anti-Katonom vrlo obzirno prema Ciceronu, ali tim manje prema Katonu.

Ubijen 7. decembra 43. godine p. n. e.

Književni rad

Već u ranoj mladosti Ciceron započinje svoj književni rad. Sastavljao je pjesme i preveo je u metru originala Aratov astronomski spjev ”Nebeske pojave.” Tada je preveo i Ksenofontov spis ”O ekonomiji”. Tako, Ciceron, čije odlike nisu bile ratničke prirode, dolazi do obrazovne osnove koja će ga osposobiti za advokatsku i političku službu. Istovremeno u njemu izranjaju mislilačke i teoretske sklonosti, koje svakako u znatnoj mjeri duguje helenskom uticaju. Ta sklonost očigledna je u nedovršenom djelu o retorici poznatom pod imenom ”O iznalaženju tema”, djelu koje je sastavio kao dvadesetogodišnjak. Ciceron se naročito zanima teorijom i naučnom problematikom. Već u tom ranom djelu Ciceron gleda da savlada i sredi materijal koji obrađuje, povodeći se pritom za grčkim teoretičarem Hermagorom. To je prvi izraz Ciceronove potrebe za helenskim uzorima, školovanog duha za definitivnim uobličavanjem i racionalnim rasporedom, koja će biti cijelog života biti osnova njegovog umetničkog dara. Ta potreba i sposobnost našla je izraz u Ciceronovoj klasičnoj prozi i u kompoziciji njegovih govora i dijaloga, u kojima su veliki odsjeci i snažne mase tako raspoređeni i raščlanjeni da nisu samo jasni i transparentni, već da postaju i snažni nosioci nekog širokog pokreta i poleta koji sa sobom nosi misao besjednika i slušaoca.

Pravnička i državnička karijera

Ciceron je 75. p. n. e. kvestor, 69. edil, 66. pretor i 63. konzul. Tada, na vrhuncu, savladava Katilinin pokret i dobija najviša priznanja i počasti. Uspjeh je bio vanredan, a Ciceron, skorojević među senatorima, političar relativno kratkog staža, prirodno je sklon da sva svoja djela vidi u još većem sjaju no što su ga ona već imala. Dosađuje svijetu svojim hvalisanjem. Traži od grčkog pjesnika Likinija Arhije, koji je u pjesmama proslavljao po porudžbini ugledne rimske porodice, da opjeva i njegov konzulat. Kako Arhija, punih ruku posla, ne može da se odmah prihvati toga zadatka, Ciceron sjedne i sam sastavlja spjev O svome konzulatu (De consulatu suo, 3. knj.) koji je izgubljen.

Godine u javnoj službi, godine uspona, nisu ostavljale Ciceronu vremena za književni rad, sem besjedničkog. Već prije nego što je krenuo na Istok počeo je, da se takmiči sa najuglednijim i najslavnijim besjednikom tadašnjih rimskih sudnica, azijancem Kvintom Hortensijem Hortalom. Ciceron i nešto stariji Hortensije mjerili su svoje snage u nekoliko velikih procesa zastupajući protivničke strane, a ponekad i sarađujući. Malo pomalo Ciceron je za nekih deset godina uspio da nadmaši slavu svoga suparnika i da postane prvi rimski besednik. Razlog svakako treba tražiti ne samo u talentu, kojim je nesumnjivo raspolagao i Hortensije, već prije svega u širokom Ciceronovom obrazovanju koje mu je otvaralo nove mogućnosti u izlaganju, kako i sam kazuje.

Brzo se popeo skorojević Ciceron do konzulata i slave. Ali, uskoro počinje u Ciceronovu životu pad. Političke prilike se mijenjaju a Ciceron, koji se nije odlikovao nekim uvijek dosljednim stavom ili političkim idealizmom, nalazi se mahom na onoj strani koja je osuđena na propast. Ciceron je 5. decembra 63. godine pogubio Katilinine pristalice. 59. p. n. e. se povukao iz javnog života i bio je žrtva izmijenjene političke situacije. Početkom 58. p. n. e. donijet je zakon po kome je morao da ode u progonstvo u Solun i Drač (Dyrrachium) ali, već mu je 57. godine dozvoljeno da se vrati u Rim. Ciceronovo mračno i potišteno raspoloženje pretvorilo se u oduševljeno trijumfovanje.

Njegovog brata Kvinta poslao je Pompej kao svog legata na Sardiniju, a sam se Ciceron prihvatio advokatskog posla. Pokušavao je da nanovo stekne svoj politički ugled i ulogu. Sarađivao je sa senatskim opozicionarima protiv agrarnog zakona koji je proturio Cezar. Ali Cezar je smjesta intervenisao i Ciceronu je stavljeno do znanja gdje mu je ”pravo mjesto” i da ima da se povinuje. Sada Ciceron shvatajući svoj položaj hvali Cezara u govorima i povlači se iz redova političkih boraca. Započinje velika književna djela, pažljivo rađena nekih pet godina, od 55—52. p. n. e., djela O besjedniku, O državi i O zakonima. Sva su ona vezana za politiku i filozofiju, izvan su političke borbe i u području teorije, i izraz su Cicerona kao političkog mislioc. Kao prokonzul odlazi u maloazijsku provinciju Kilikiju gdje boravi od ljeta 51. do ljeta 50. godine stare ere.

U Rimu je nastala nova promjena — izbio je sukob između Cezara i Pompeja, vođe senatske stranke. Ciceron, koji se već jednom opekao, dugo se koleba na koju bi se stranu okrenuo. 49. najzad odlazi u Pompejev tabor u Drač. Tako se priključio formalno Pompeju, ali za njegovu stranku nije činio ništa konkretno. Posle poraza Pompeja kod Farsala, Ciceron je otputovao u Brundisij, na Cezarovu teritoriju. Cezar je posle pobjede kod Farsala nastavio rat u Egiptu i Maloj Aziji.

U teškoj neizvjesnosti Ciceron je očekivao njegov povratak punih godinu dana. Kada se Cezar vratio sa Istoka, Ciceron mu je pošao u susret, da ga pozdravi, ali sa zebnjom. Cezar ga je primio s puno pažnje. Bio je to izraz Cezarove programske blagosti (clementia Caesaris) prema bezopasnim političkim neprijateljima. Otada Ciceron živi mirno i prilično povučeno u Rimu. Rijetko dolazi u Senat, a još ređe drži besjede — njih nekoliko pred Cezarom. To doba političke neaktivnosti od 47—45. p. n. e., kada se mnogo druži sa Varonom i, naročito, sa Brutom, opet je vrijeme književne produktivnosti kao i ono od 55—52. g.

I još će jednom, sada doista poslednji put, Ciceron učestvovati u političkoj borbi. Posle Cezarove pogibije ponovo stupa na političku pozornicu kao protivnik Antonijev i sastavlja svoje Filipike. Imao je šezdeset i dvije godine kada je sa velikom žestinom, ali podjednako kolebljivo kao i ranije, zaigrao igru u kojoj je već jednom izgubio. Između Oktavijana i Antonija, kao nekada između Pompeja i Cezara, Ciceron će opet izgubiti kada se protivnici udruže. Borba je bila kratka. Oktavijan i Antonije stvaraju sa Lepidom drugi trijumvirat. Cicerona proskribuju. On napušta Rim, koleba se neodlučan, bi li pobjegao u Grčku. 7. decembra 43. godine p. n. e. uhvatili su ga i ubili.

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *