Danilo Lompar – Biografija

Danilo P. LOMPAR je rođen 2. januara 1978. godine na Cetinju. Objavio je knjige poezije: Dukljanski dvori i anđeosko lice bogova, Dignitas, Cetinje 1997; Mistična tišina bitisanja, Dignitas, Cetinje 1998; Tragovi ruža, Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, Podgorica 1999; Svjedočenje noći, Dignitas, Cetinje 2000; Dodir bezmjerja, Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, Podgorica 2001; Umaknuti bezdanu, (Izbor) DUKS, Podgorica 2003; Biblijska tuga, Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, Podgorica 2004; Tako su mislili pjesnici, Samostalno izdanje autora, Cetinje – Obod 2006; Drugo izdanje 2008; Neizlječivost sanjara Samostalno izdanje autora, Cetinje – Obod 2008; Rekvijem za trag Dignitas, Cetinje 2009; Pjesme bunta (prva knjiga poezije protiv dvadesetogodišnje vlasti u Crnoj Gori) Samostalno izdanje autora, Cetinje 2009; Rituali ljubavi Dignitas, Cetinje 2011; Pobuna pjesmom – zaziv bistre duše Samostalno izdanje autora, Cetinje 2011; Lavirinti vremena i biblioteke Samostalno izdanje autora, Cetinje 2013; Plavo bezmjerje pobune Samostalno izdanje autora, Cetinje 2015; Sumnjajući (s)tvoriše ljepotu Samostalno izdanje autora, Cetinje 2015; Proviđenja Samostalno izdanje autora, Cetinje 2015; Obasjani put Samostalno izdanje autora, Cetinje 2017; Vanvremeni sjaj Samostalno izdanje autora Cetinje 2017; Poezija te ne da Samostalno izdanje autora Podgorica 2018.

Objavljen mu je i CD poezije (prvi u Crnoj Gori jednog pjesnika) «Dok sanjah o tebi Ana Marija» Montenegrin Universal Theatre – Podgorica 2007. godine (četrnaest pjesama od kojih je većina prevedena u slovenačkom časopisu «Dialogi») izabrane iz gotovo svih njegovih knjiga, u interpretaciji poznatog crnogorskog glumca Slobodana Marunovića i muzičke pratnje poznatih crnogorskih muzičara (profesora gitare) Srđana Bulatovića i Darka Nikčevića. Objavljivao je poeziju u mnogim časopisima, a najznačajniji su: «ARS» časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja (Crna Gora) i časopis Quest. Predstavljen je sa svojom biografijom, pjesmama i recenzijama kritičara na internet sajtovima ARS POETICA i DIOGEN PRO KULTURA MAGAZIN (i na engleskom) kao i u istoimenom časopisu. Zastupljen je u izboru savremene poezije u Crnoj Gori (»FLUID» Juventas – Plima 2006.) sa još devet mladih pjesnika i izboru savremene poezije devedesetih – BIBLION, CDNK, Podgorica 2006; Učesnik je značajnih festivala poezije. Zastupljen je u knjizi na engleskom jeziku, sa učesnicima iz devetnaest zemalja Internacionalnog festivala poezije u Sarajevu, u izdanju Diogen pro kultura magazina i Sarajevske zime 2012. Živi u Podgorici. Član je Crnogorskog PEN centra, Crnogorskog društva nezavisnih književnika i Mediteranskog kulturnog centra Crne Gore.

purpurna vrelina
izmiče
usnulim satima

neimanje postojnosti
uzima
i posljednji
ljubavni osvit

bezizlazni nagoni
unutrašnjost tijela
okružuju

naivno
viziono savršenstvo
s realnošću umire

smjena bola
vraća se na početak

i ponavlja
tragičnost očaranja
uzaludno…

JEZIK UZROK POSTOJANJA

«Jezik je uzrok svemu,
a ne djelovanje»
Sofokle

uzalud si pokušavao pobjeći
od života –
neraskidivog od pjesme

tugu si prihvatio
kao neminovnost čovjeka
koji razmišlja u stihovima

tek sada počinješ živjeti
da bi pisao
(na početku si pisao
da bi preživio bol svakodnevice)

shvatajuć
nemogućnost čovjeka
da bude istovremeno prisutan
u različitim mjestima svjetovima vremenima:
uvidio si da to mogu samo Pjesnici

tvoje nemirenje
da čovjeka jednom neće biti
(zar ni na prašnjavim
policama
gradskih biblioteka)
prizvalo je neprestano
razmišljanje o Tragu
i Jeziku

od tada pišeš
znajući
da je Jezik
glavni uzrok postojanja

i razlog
da se izdrži – odživi
pjevajući njemu u čast

tvoje nemirenje
da čovjeka jednom neće biti
(zar ni na prašnjavim
policama
gradskih biblioteka)
prizvalo je neprestano
razmišljanje o Tragu
i Jeziku

od tada pišeš
znajući
da je Jezik
glavni uzrok postojanja

i razlog
da se izdrži – odživi
pjevajući njemu u čast

Danilo Lompar je stekao status jednog od najdarovitijih crnogorskih pjesnika mlađe generacije. Poetska praksa ovog autora u znaku je kontinuiteta pozitivne transformacije njegovih lirskih refleksija. Lompar je pjesnik po suštini svoga bića, specifične nostalgije koja je posljedica nastojanja da istovremeno bude prisutan na različitim mjestima, u različitim vremenima. No, umjetnost nije referencijalna i eto Lomparu prostora u kojemu su sva čuda moguća. Lompar pripada onom sloju stvaralaca čije pjevanje ima uzlaznu putanju, a to je, kada je crnogorski lirizam u pitanju, rijetkost. U nas je, na žalost, dosta uobičajeno da pjesnik objavi valjanu prvu knjigu, kvalitativno je inovira drugom a potom ostatak života reciklira te rane sveščice. Lomparove pjesme su rezultat njegove pjesničke reakcije na svijet, život, stvarnost, na smisao i besmisao ljudskog trajanja na ovoj planeti. Motivi njegovih pjesama imaju uvijek i isključivo univerzalnu, opšteljudsku dimenziju. Lompar kontinuirano istražuje razloge koji ga nagone na pisanje i izgrađuje svoj život prema toj neminovnosti. Umije da efektno poentira, završi pjesmu, koja tako nastavlja da živi u svijesti čitaoca. Djela koja Danilo Lompar stvara su dragocjena, prvenstveno, jer su nastala iz neminovne potrebe da se progovori ne interesujući se za nagrade koje bi mogle doći spolja. To Danila Lompara čini drukčijim od nas koji nijesmo poetski senzibilizirani i više cijenimo pogovore. Ne krivim nikoga, takva pozicija je lagodnija. Pjesnici odgovore pronalaze uznutra ponirući u svoj sopstveni svijet. Ostali odgovore očekuju spolja. Danilo Lompar je izrazit individualist. Obdaren je sposobnošću da emocije zajedničke svim ljudima prenese upotrebljavajući jezik kao materiju i lirsku pjesmu kao formu kroz koju reprezentuje inicijalni nadražaj. U više navrata među koricama ovih knjiga sugerisano nam je da je imaginacija spas od ravnodušnosti. Ovim knjigama preporučuje nam samoanalizu u borbi sa svakodnevnim nužnostima, poeziju kao bolan ali pravi put do životne ispunjenosti, poeziju kao način da se pitanja postavljaju i sebi i drugima. Vlatko Simunović

Moć
koju posjedovasmo –
nadzemaljsku ljubav
nijesmo htjeli napuštati

premda smo znali
da neće biti uzvraćena
istom jačinom

predavali se riječima
dokazivali
da nada postoji
imenovali i sopstveno vjerovanje –

da ljubav
izdanak je jezika
i obratno –

izvan
bješe prazan prostor
I bića unaprijed osuđena
na doživotnu neprobuđenost

da su barem umjeli sanjati –
vječiti spavači

moć
koju posjedovasmo
ne bi tjerala tako često
na bliskost samoći –

nas vječite sanjare
uvijek budne
od ljubavi – jezika:
ne odustajasmo

Misaonost, filozofska zapitanost, lirsko poniranje u sopstvenu tugu, jesu segmenti Lomparove poezije. Ali osim ovih postoje, što isprepleteni, što izolovani, i Ljubav: znao sam / (da ni u snovima) / ne bi mogla napustiti vrijeme / pogled nikad nije / zadržala na zvijezdama… I bunt: Poezijo – / Čarolijo /više te niko ne čita / za pamet vezuju prizemljenost / meni se i noćas među zvijezde skita… Pjevajući o sopstvenom svijetu Danilo Lompar pjeva o univerzalnom Ja. Biblija, kao velika enciklopedija čovječanstva, pjesniku daje oslonac sa koga on neprestano traga za smislom: Biblijska tuga / (koju Hrist ostavi / svojim raspećem / kao moć rijetkima) / spašava u trenucima / neproslovljene pustinje papira. Iz tog makrokozmičkog svijeta prepunog simbola izvire jedan lokalni krug koji poezija demistifikuje. I na kraju, poezija kao neminovost, kako reče Danilo Lompar: Panta rei/a iza svega uvijek / ostaju tri tačke / (na sreću poezije)… Vukica Martinović

PROVIĐENJA

ničeg izvan sumnje
osim Raspet Bog
i riječi u obliku slutnje:
da sreća rijetko prati dobrog

morah li prerano Gospode da saznam
za plitke namjere čovjekovog hoda
da poslije svake istine ostaću sam
dok ne proslovim Oprost –Tajnu Tvojeg Prohoda

i onda kad pomislim da rekoh sve
ti mi otkrivaš još jednu tajnu
ukazuješ da stihovi najveće su molitve –
za čovjeka dobrog – riječ beskrajnu

svijet bi bez zapisa bio gubilište opravdano
i život se sveo na uzaludan puki bol
zato ljubismo Poeziju – spasenje (do)sanjano
u riječima nazirasmo jedini prebol

znali smo da postoje iskušenja
da bi prizvala tišinu i riječi
moć stvaranja imenovasmo: proviđenja
slutismo – to Božja ruka nas liječi

LJUBAV (I) POSLIJE SAZNANJA O SVIJETU

nema mira sa ovakvim svijetom
niti će ga ikad biti

sve što možeš dati
ljubav je –
nju ne želiš odbaciti

neshvatanje osuda osveta
gnjev i mržnja
prostranstvo je nepregledno

ne pokušavaj čupati korijene
ovom svijetu

tvoje je da slijediš
ljubav
datu od Onoga
koji s njom je svijet pobijedio

opaši se štitom molitve
samoće
i tišine

i samo povremeno
napuštaj zak(l)on Poezije
da razmijeniš ljepotu sa odabranima

ne trudi se
da nasmiješ namrgođeni svijet
proglasiće te za dvorsku ludu zlonamjernu

(ni osmijeh ni svjetlost
nijesu potrebni svijetu taštine
koji ne postoji izvan nezasitog posjedovanja
kojemu prethodi dugo planirano
koristoljublje)

nema mira sa ovakvim svijetom
niti će ga ikad biti

postoji samo mir
sa sobom
(tada đavo traži
da proždere drugu žrtvu)

čak i kad saznaš
da svijet iz dokonosti
nikad neće poroditi ljubav

vraćaš mu se ispružene ruke

viteštvo je u nadi
osjećaš
ljubav nenadmašna
očekuje blagost

jer i lavovi igraju se s đecom
u Kravljevstvu Božjem

volja Tvoja
– možda će jednom
odričući se ega čovjek
reći –
a ne moja
samoopravdavanjā u grijehu
željama i odlukama:

– u optužbama drugoga
kao u Edenskom vrtu

SJEĆANJE NA LJEPOTU RIJEČI

“Zazvaćeš, i ja ću ti se odazvati;
djelo ruku svojih poželjećeš.”
(O Jovu, Biblija)
prije nego što odluče
– poslije vijesti
o tvojoj
posljednjoj igri s leptirima –
da predaju te zaboravu
(usljed njihove odsutnosti
i praznine
zbog bezbroj želja)
neka pomisle
makar na tren
da si bitisao
zbog njihovog užitka
i da odbacujući dar
tvojih plodova
odreći će se sopstvene cjeline
i uvećati siromaštvo duše
jer sjećanje
na ljepotu riječi
obnavljanje je duha živih
tvoj mir i misiju
ne može narušiti ničija ravnodušnost
ili mržnja
i prije nego što odluče
da predaju te zaboravu
trebalo bi da znaju
za tvoj osmijeh
u saznanju:
buđenje mrtvih zavisi
jedino od Božjeg sjećanja na njih

…Lompar potvrđuje zrelu poetsku fazu, a poetsko promišljanje karakteriše modernistički izraz koji slijedi ono što je najbolje u evropskoj i svjetskoj književnosti. U ovoj zbirci poezije očitava se duboko pripadanje simbolici evropske kulture sa naglašenim humanističkim tonom kao i pjesnikova fascinacija svjetlosnim fenomenima tako karakteristična za pjesnike i slikare podlovćenske Crne Gore. Danilo Lompar svojom najnovijom zbirkom poezije ukazuje da je pjesništvo za njega sveta djelatnost, stanje duha koji živi i shvata svijet oko sebe na poetski način. prof. dr Sonja Tomovic –Šundić

ZAZIV BISTRE DUŠE

«Čovječe tajno
feniks je jedina istinska ptica»
Branko Miljković

«čovječe tajno» vječita
na pola puta
povlačiš se
otkrivajući do kraja
jedino
kako se samoća osvaja

u bolnom saznanju
prizivam riječi –
nauk što liječi
lažnu uzbunu srca
od čovjekove varke

nadu u izbavljenje:
postojanje Nojeve barke
shvatam kao nagovijest –

zaziv duše
što ne plovi mutno
već se plâvi
predajuć se drugoj
hrabro:
najteže je istinu govoriti o sebi!

da li bih te volio
pisao Poeziju
i vjerovao u vječnu ljubav
kada bi mi otkrio
i posljednju Tajnu
pitam se čovječe?

bih
zbog hrabrosti
da budeš drugačiji

i laž kao oslonac
prepustiš bezličnima

DA BISMO JEDNI DRUGIMA GLEDALI U OČI

bratu Vladimiru

stišajte sumnju
u moje riječi –
dobronamjernost
otkrivanja vremena

ne proglasite
naglašenost emocija
za ludilo
(ljubav se mora
i izgovoriti
za nju moraju čuti
i oni što mrze
ne bi li se predomislili)

stišajte ljutnju
kad osuđujem nepravdu
laž
ili pohlepu…

to je i sopstvena
opomena –
neophodnost
da bih vam gledao u oči

stišajte strah
jer priznaću vam grješnost
(dovoljnu –
da se ne uplašite
moje izdvojenosti)

tu sam
na zemlji
sa vama

i vrijeme
odgovoriće
da htjedoh
prizvati
potrebu
za osjećanjima
(da bismo jedni drugima
gledali u oči)

voljeli
i kad saznamo
za one
što ljubav ne govore

2003.

SUMNJAJUĆI (S)TVORIŠE LJEPOTU

na kraju se svi Putevi
ukrste u jedan:
ka Gospodu

govorila si
da je sve u volji

ali nijesi znala
da njena nedovoljnost
srazmjerna je
našoj grješnosti
i nevjerovanju
u uzrok
svih naših patnji –

u sumnji
da li postoji
put ka Gospodu

ostavljanje tragova
ublažavanje smrtnosti
je li i to grijeh
u strahu
da milost nad zemaljskim krajem
ne postoji

kažem
oni što zbog sumnje
stvarali su ljepotu –
ugledaće lice Božje
i zadobiti oprost

PJESNIK SANJA DA SVI ŽIVE PJESMU

tužan
(čini mi se vjekovima)
do beskraja
kao skitnica koja nikad
ne prestaje da skita

i vječito se nešto pita

čak i u sreći
zamišljen
nad svijetom koji spava

da bol preobrati
u ljubav
riječ
i san

jeste:
tuga ga (tjera)la
na pjesmu
al pjesma će probuditi
vaš duh

da kad kiša pada
(a čovjek je kao kiša)
osjetite i čovjekov pad

sjetu
ali i nesebičnost:
svjetlost bdjenja nad njim

da tišina
ne bude praznina

spokoj da vlada:
svima zvijezda
na grudi da padne

da se svaki čovjek
može osjetiti pjesnikom
(jer je jačinom duha
počeo da sanja)

a svaki pjesnik
i izvan pjesme čovjekom
(jer je kao nekolicina pjesnika
počeo da živi plemenitost
sopstvenih stihova)

ZVIJEZDE

Aleksandru Lesu Ivanoviću i
Vitomiru Vitu Nikoliću

iz neke vjekovne provalije
doleće tuga i dušu opkoli
i viđeše ljudi da jedini preboli
skrivaju se u tajni Poezije – Čarolije

potražiše zaklon od buke i svijeta
s knjigom u ruci – od noći do jutra
od jutra do noći – i već su sjutra
trajali koliko i Zemlja planeta

i sjećam se svake noći bih ponavljao
još u djetinjstvu njihove pjesme
te zvijezde od ljudi nijesam poznavao
ali njihove pjesme odista jesam

i noćas sam sanjao te velike riječi
zvijezde što održaše čas čovječanstvu
a čovjek je krenuo k novom sužanjstvu
umjesto da sebi rane zaliječi…

POEZIJA NIKAD NEĆE UMRIJET’

Branku MILJKOVIĆU

dočarati viziju Tvojeg oproštaja
sa svijetom srdžbe i pizme
nemoguće je, jer zapravo nikad
nijesi otišao – pobijedivši smrt.

smrt koju si poistovjetio sa pjesmom
pjesmu sa vatrom, u kojoj si izgorio
za svoje ime, sve žene bezimene –
odbjegle od vječnosti, što ne pružiše –

ruku vlastitom izbavljenju, ne zaslužiše
stih, kao Euridika. Desetine nenapisanih
knjiga, ostaše, da lebde, da se slute
kao nada – napaćene mladosti svijeta

ako s neba posmatraš kako,
izgleda ova vrtoglava Planeta:
(trubadura sve manje, licemjera sve više)
onda znaš, da ne postoji ni Tvoj «pripitomljeni pakao»

i nema više, onih kiša
kad je i tuga, veličanstvena Slutnja
radosti bila – iz koje bi iznicala,
pjesnička duga: i ona je mogla spasiti Svijet

sjetih se jutros Tebe,
posmatrajuć’ cvijet:
pomislih – Poezija nikad neće umrijet’
ali, zašto si volio svijet,
više nego sebe…

SANJALAČKE OČI

Raskovan očima sanjalačkim
Ljubav nataloženu čekah dugo
Skončavah od bijesa lutalački
Princezo dugovječna tugo

Upijam ti pogled pa krotim
Zazivajuć portret u noći
Bestjelesno sav se topim
Kad ugledam sanjalačke oči

Čarodajno zakorači il tiho odjedri
(i nadoblačna ljubav polako će splasnuti)
Požuri bar nekog drugog provedri
Ali znaj zlatousta za tobom ću ugasnuti

I što tu mogu riječi a sto šutnja
Ispražnjenost pa prebol ponovljeni
Meni se svaka ostvari slutnja
Daljina si no ipak odsjaj zaslovljeni

RADE ŠERBEDŽIJA

u crnoj košulji i s šeširom nakrivljenim
šarmer pjesnik glumac buntovnik
s čežnjom za vremenima duha zaboravljenim
i u kazivanju poezije – bješe prevratnik

tako obožavan od mnoštva a katkad usamljen
odlazi u mističnu tišinu pomišljajuć’: svijet je robija
pred užasima rata (ravnodušnosti) posramljen
boemijom liječi a jedino njegova istinski opija

sirene vozova brodova – zvuci melanholije
pretopljeni u riječi u glas u svjetlost – bude
u nama sjetu al ljubav i miris magnolije
i u ludom generalu milostivost probude

misao o ljepoti uvijek bješe polazište
i pored saznanja o njenoj ukletosti
duhovnost mu nove probuđenosti ište
nezadovoljna postojećim letom zavodljivosti

Poetiku Danila Lompara treba tražiti u ravni: jezik – vizija – etika. Osnovni držeći potpornici Lomparove poezije su: upitanost, nepristajanje na datost (realnost i irealnost) te iza svega – snažna etička komponenta. Danilo Lompar već je povodom njegovih prethodnih knjiga primijećeno, pravi zaljubljenik poezije – posvećenik poezije. U njegovom odnosu prema pisanju poezije nema naivnog.On ima utemeljen stav prema svom radu, prema životu, prema istoriji i vremenu. akademik Vojislav Vulanović

ŠEKSPIROV PREDSMRTNI MONOLOG

jedan sam od rijetkih
koji znaju da nijesu
dugog vijeka
(jedno
od važnijih saznanja
poslije onog da malo znamo)

za mene je ljubav
i poezija
ista rijeka

vjerujem u čovjeka
koji od čitanja –
samoće

mač mudrosti kuje

a ljude usrećuje

jer gnjev nam
patnju produbljuje

sreća je
kad i pored svih nesreća
(pa i samog rođenja)
nađemo ljepotu
u iskušenju neminovnosti

i stvaramo

(trag bi mogao biti
jedini iskaz ljepote
u našoj smrti)

zato
moramo biti blagi
prema našim mrziteljima

jer kad nas mrtvi
vječito žive
budu ispraćali
(opet nezadovoljni
zbog pominjanja naših imena)
plakaće nad sobom

utjehu
od svake nepravde
u smrti naći ću
– mir

neka je
u dušama
i mojih neprijatelja
jer ne bijah uzaludan –

zato su lišeni imenovanja –
ovjekovječenja
potpisa
mog

S OČIMA VJEČNOSTI
Danijeli

Svakog se dana ubijem po jednom
A ti me s očima vječnosti vratiš
U svijetu ovom, bez snova, bijednom
Nepomičnost u očaju, jedino ti shvatiš

I jedina ti, na beskonačno čekanje spremna
Vjerujuć’, u moć plesa trenutka mog
I da su sva moja povlačenja zemna
Za oboje, kristalni put do zvjezdanog

Na kapcima mi usnama ispisuješ stih
Kad dani više ne liče na ime tvoje
Sve zlokobne magle iz duše, otpustih,
Slutih:s očima vječnosti spasavaš oboje

Ako ti se jednom iz tame ne vratim, znaj
To na drugoj obali portret ti svjetlošću glačam
Da pjesma o tebi dobije vanvremeni sjaj
A ljubav, u iščekivanju vječnog sjedinjenja, ojača

18.3.2012

A NE MOGU DA ĆUTIM

nije ovo vrijeme
za življenje –
ravnodušnost potcjenjuje
svaki trud:
samo za ispraznosti
sačuvano je divljenje

nije ovo vrijeme
za umiranje –
lako se prihvata
smrt na zemlji svud:
samo rituali bez emocija
zaboravu na služenje

nije ovo vrijeme
već prazan hod
obesmišljeni životi
u cirkuskoj igri:
čovjek satire čovjeka
u borbi za prvog klovna

UMJESTO NEMINOVNE PATNJE

majci Mirjani

čekam da počnu
duge kiše
i dođeš
čekam ono isto praskozorje

tiho
najtiše
da čitam ti pjesme kao nekad
tebi što shvatala si blagost riječi najviše

čekam

i dane mjerim vjekovima

pjesme
tvoje su oči
međ oblacima
zaštita

i himna

umjesto neminovne patnje

Bog je
za tebe izabrao
mjesto koje si oduvijek željela
– u knjigama

P.S.

Dovršim li knjigu
Smrt će za tebe
Postati radost
A mediteranske kiše
Umjesto bola
Orodiće blagost
Stihu
Tvojeg vaskrsenja

DRAGOCJENI PLOD

mutna jesen
nezamirena u meni
donosi mi i tajanstveni
dragocjeni
plod

smrt lišća
pojačava čula
i poziva na riječi

jer svemu je potreban
novi svlak
ljepota
kroz melanholiju
sebi traži utočište

da blagost
daruje neutješnome
kroz njega da bukti

– da pod ožiljcima
od dana i čovjeka
ne prespava njen bljesak

mutna jesen
nezamirena u meni
donosi mi i tajanstveni
dragocjeni
plod
jer tuga je sveta
kad s riječima tražiš
jedra brodu za nebeski svod

PLOD BESKRAJA

Snagu i smisao daje ti Jahve
I brani te od lažljivog n i š t a
Svjetlost koja ti ukazuje na sve
Vatra u srcu umjesto pepelišta

Tuga pretvorena u Vječnu Radost
Sjedinjuje našu Ljubav Vjeru Nadu
To On prouzrokuje da bude nam Blagost
Ispunjava obećanja svojem Božjem stadu

U našim srcima nestalo je gnjeva
Sad slijedimo Sina Božjeg Isusa Hrista
U bijele nas haljine ljubavi odijeva
Da nam misli i djela pred Ocem budu čista

Da primimo Njegovu nezasluženu dobrotu
U Božjem Kraljevstvu obećanog Raja
Tamo đe niko neće nanijeti bol i sramotu
I savršenost posijanog rađa Plod Beskraja

POVRATAK IZGUBLJENOG SINA

Povratak izgubljenog sina
U gnijezdo Oca brižnog
Radost je najveća – silna
Što porazi kušača zlobnog

Pobijedi ljubav stvorena
Po Jahvinoj savršenoj slici
Satanina vlast bješe ugrožena
Krvniku ljudskom čuše se krici

Do kraja ogoli se zvijer lažljiva
Što zavodi u strašnu smrt ljude
I lakomi sad viđe obećanja varljiva
I shvati: u vječni život ne idu Jude

Za našu tugu jedan lijek postoji
Zahvalnost za Otkupninu Ocu svome
A Lucifer posljednje dane broji
U Armagedonu mu se zadnje nade lome

Jedino bliskost sa Svemoćnim Stvoriteljem
Može nadomjestiti srca prazninu
Možeš postati najboljim prijateljem
Onog koji jedini ima sveobuhvatnu puninu

OBNAVLJANJE DUŠE

Sve što te iskušava ili ti nedostaje
Za dobro je tvojeg duha i tijela
Raduj se jer tako se čovjek ostaje
U trpljenju se obnavlja tvoja duša bijela

Tamo đe sve teče lako, a ugodno biva
Najveća opasnost vreba prikrivena
Kad sve imaš: ne promišljaš i ne snivaš
Prividno se krećeš, a tajna ostaje neotkrivena

Tajna mudrosti, bez koje uvijek sebi kažeš:
Još jednu želju da ispunim i biću srećan
A znaš da bez nje, iznova sebe lažeš
Vrteći se ukrug, bivaš sve više grješan

Znajući, da bez mudrosti nema punine srca
Niti radosti i smirenja, koje nikad ne blijede
Kao što se riba u mreži, na suvom, koprca
I čovjek van istine, ne oslobađa se bijede

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *