David Bowie – Umjetnik i vizionar

David Robert Jones (umjetničko ime David Bowie) (London, 8. januar 1947. – New York, 10. januar 2016.), britanski rock muzičar, kompozitor, glumac, producent, aranžer i muzički tehničar. Bio je muzički aktivan punih pet decenija i vječno sklon mijenjanju muzičkog stila i imidža, a njegov rad i inovacije naročito postaju specifične od 1970. Bowie je nastupao na filmu kao vrlo uspješan glumac, muzički video reditelj i vizuelni umjetnik.

Biografija

Početak muzičke karijere

David Robert Jones rođen je u Brixtonu (London), od oca Stentona Jonesa, koji dolazi iz Doncastera (Yorkshire) i majke Margaret Mary Jones, koja potiče iz irske porodice, Bowievi roditelji ipak se vjenčavaju nakon njegovog rođenja. Žive u Brixtonu, Stansfield Road 40, sve dok Bowie nije navršio šest godina kada se sele u Bromley (Kent). Školuje se u “Bromley Technical High School” koja se nalazi u Keston, Bromleyu, gdje sa svojim roditeljima živi do svoje osamnaeste godine.

Sa petnaest godina doživio je nesreću kada ga je njegov prijatelj George Underwood, koji je nosio prsten na svojoj ruci udario u lijevo oko radi jedne djevojke i teško ga povrijedio. Bowie je osam mjeseci izostao iz škole, sve dok doktori nisu završili sa operacijama i dok opet nije mogao normalno otvarati i zatvarati okom. Bez obzira na sve teškoće koje je prošao ostao je dobar prijatelj sa Underwoodom, koji je kasnije ilustrirao Bowieve rane albume. Doktori ipak nakon svega nisu uspjeli skroz zaliječiti njegovo oko gdje mu je zjenica neprestano dilatirala. Rezultat toga je njegovo trajno oštećenje dubinskog opažanja kao i teško raspoznavanje boja.

Bowiev interes za muziku počinje od njegove devete godine kada od oca koji je sakupljao LP ploče, počinje slušati Fatsa Dominoa, Chucka Berrya i vrlo popularnog Littlea Richarda. Njegov polubrat Terry uvodi ga u savremeni jazz i Bowiev se oduševljava sa Charlesom Mingusom i Johnom Coltraneom, a od majke za Božić 1959. dobijaa plastični saksofon. 1962. osniva svoju prvu grupu koja se zvala “The Konrads”. Tokom 1960., kao član nastupa po mnogim blues grupama, a neki od njih su; The King Bees, The Manish Boys, The Lower Third i The Riot Squad. Sa King Beesom 1964. izdaje svoj prvi singl “Liza Jane”. Kasnije u tim počecima njegovog rada polako sa bluesa prelazi na stil britanskog popa. Svoju muzičku karijeru počinje vrlo rano kao šesnaestogodišnjak ali rani singlovi snimljeni u vremenu ‘64.-‘66., ostaju gotovo nezapaženi.

U ranim šezdesetim, Bowie nastupa pod imenom “Davie Jones” što je bilo podjednako kao “Davy Jones”, pa se stvarala zabuna sa glumcem i pjevačem Davyem Jonesom iz sastava “The Monkees”. Zbog toga svoje umjetničko ime mijenja u “Bowie” po junaku Jimu Bowieu poznatom po Bowie nožu. U to vrijeme snima singl “The Manish Boys” za izdavačku kuću Parlophone kao Davy Jones, dok prelaskom u izdavačku kuću Pye izdaje pod imenom David Bowie.

Bowie svoj prvi album izdaje za izdavačku kuću “Decca Records” (koja je ogranak kuće “Deram”), pod jednostavnim imenom David Bowie (1967.), koji je mješavina popa i psihodelije. Približno u to vrijeme izdaje novi singl “The Laughing Gnome”. Kasnije kuća “Deram” njegov rani materijal na albumima i singlovima obnavlja i zajedno ga stavlja na kompilaciju.

Psihodelični folk i glam rock

David Bowie drastično mijenja svoj muzički stil i imidž, te u maniru hipi pokreta za diskografsku kuću “Mercury” izdaje album Man Of Words, Man Of Music. Album nije privukao veliku pažnju ali se na njemu nalazi pjesma “Space Oddity”, koja ponovo izlazi kao singl i postiže zapaženi uspjeh u Velikoj Britaniji. Reizdanje albuma izlazi 1972. pod imenom Space Oddity.

U to vrijeme kada završava pjesmu “Space Oddity”, počinje živjeti sa Mary Finnigan kao podstanar. Finnigan i Bowie zajedno sa Christinom Ostrom i kasnije Barriem Jacksonom, subotom uveče nastupaju u folk klubu “The Three Tuns pub” koji se nalazi u Beckenhamu (London).

Zajednička muzička saradnja sa Marcom Bolanom (pjevač, tekstopisac), Mickom Ronsonom (gitara), Johnom Cambridgeom (bubnjevi) te Johnom Viscontijem (bas gitara, producent) koji nastupaju pod imenom “Hype” bili su temelji stalnog pratećeg sastava u koji je kasnije regrutovan bubnjar Michael “Woody” Woodmansey. Bowie sa ovom postavom 1970. izdaje svoj treći album The Man Who Sold the World, na kojem odbacuje zvuk akustične gitare sa pređašnjih albuma i zamjenjuje ga sa zvukom električne gitare kojeg izvodi Mick Ronson, koji mu je bio vrlo značajan saradnik do 1973. Mada je ovo bio “prvi pravi” Bowijev album sa svojim hard rock stilom i praskavim Ronsonovim gitarskim izvedbama nije zabilježio veći uspjeh.

Njegov sljedeći album je bio Hunky Dory objavljen 1971., koji takođe nije bolje prošao od prethodnog, mada su kasnije muzički kritičari isticali kako je on jedan od ključnih Bowievih albuma. Nakon izdavanja albuma Bowie skandalozno najavljuje svoju homoseksualnost, te boji kosu u crveno i izgleda kao androgena rock zvijezda. Bio je to uvod za album The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars, jedan od ključnih trenutaka kako u Bowievoj diskografiji tako i u istoriji rocka. Na albumu se nalazilo nekoliko pjesama koje su bile povezane svojom pričom, a ostale su bile pod dojmom sage o rock zvijezdi i stardomu uopšte.

Na Ziggyu se vidi srastanje svih dotadašnjih Bowievih fascinacija; psihodelije šezdesetih, raskošnih melodija, kabaretskih aranžmana, pop produkcije, praskavih riffova na gitari, duvačkih izvođenja i još mnogo drugog. Ujedno na albumu kombinuje hard rock sa elementima prikazanim na albumu The Man Who Sold the World i pop muzike sa albuma Hunky Dory i odličan paket glam rocka od njegovog pionira Marc Bolana iz T.Rexa. Dosta pjesma na albumu napravljene su kao klasični rock; “Ziggy Stardust,” “Moonage Daydream,” “Hang on to Yourself,” i “Suffragette City.”

U to vrijeme Bowie se ubrzo promaknuo u veliku rock zvijezdu i počeo je jako puno raditi u muzici. Osnivač i vokal sastava “Velvet Underground”, Lou Reed u svom solo probijanju, angažuje Bowiea da mu zajedno sa Mickeom Ronsonom bude producent na njegovom drugom albumu Transformer. Iggy Pop sa njegovim sastavom “The Stooges”, potpisuju sa njim poslovnu saradnju oko produkcije njihovog trećeg albuma Raw Power. Međutim to nije prikazano na pjesmama koje se nalaze na albumu, već Bowie kasnije radi velike promjene u mixsanju. Radi još i povratnički album “Moot The Hooplea” All The Young Dudes i uz sve to objavljuje i svoj novi materijal Aladdin Sane koji izlazi u aprilu 1973.

Aladdin Sane slijedi prethodni stil sa glam i hard rockom i Bowie prvi put sa njim dolazi na #1 britanske Top liste. Album uključuje i #2 sa hit pjesmom “The Jean Genie”, #3 sa hitom “Drive-In Saturday” i pjesmu sa The Rolling Stonesima “Let's Spend the Night Together”. Bowie angažuje Mikea Garsona da mu svira klavir na albumu i solo u naslovnoj pjesmi, što je istaknuto kao najbitniji dio materijala.

Album Pin Ups izlazi u oktobru 1973. sa obrađenim verzijama pjesama tada najpoznatijih grupa The Whoa, The Kinksa, Pink Floyda, The Yardbirdsa, The Pretty Thingsa, Bruce Springsteena i manje poznatih The Easybeatsa i The Merseysa. Album zauzima #3 na britanskoj Top listi, a hit pjesma “Sorrow” nalazi se na #1 Top liste, što mu tada donosi najbolju prodaju albuma do 1973. Ovim albumom Bowie najavljuje razlaz sa pratećim sastavom “Spiders From Mars” i prestanak koncertnih aktivnosti. Jedan od većih razloga za taj potez je bila njegova želja da napiše mjuzikl nadahnut Orwellovim romanom 1984. Pošto ne dobija saglasnost od vlasnika i oko autorskih prava, dio napisanih pjesama objavljuje na albumu Diamond Dogs,.

Soul i R&B

Diamond Dogs koji izlazi 1974. bio je muzički osmišljen kao logičan nastavak Ziggyja, gdje do izražaja dolaze gitarski riffovi i lirske balade. Album je dao dosta hit pjesama, a “Rebel Rebel” se nalazila na #5 britanske Top liste a “Diamond Dogs” na #21. Slijedom već izdatih albuma Bowie pokreće veliku Diamond Dogs turneju po Sjevernoj Americi u junu i decembru 1974. Scenska koreografija i rasipna produkcija u specijalnim efektima koštala je mnogo novca ali Bowie sa tim postavlja nove standarde koji postaju praksa u njegovom daljnjem radu. Nakon što je angažovao gitaristu Carlosa Alomara i grupu istaknutih soul muzičara izdaje koncertni album sa soul stilizacijom David Live.

David Bowie komentariše kako uživo album David Live rezultira time da bi ga trebalo zvati “David Bowie Is Alive and Well and Living Only In Theory”, po svoj prilici zbog njegovog nagovještaja frenetičnom psihološkom stanju iz tog vremena. Uprkos tome album ga je još više očvrsnuo kao super zvijezdu nalazeći se na #2 britanske Top liste i #8 američke liste.

Bowie sa albumom Young Americans iz 1975. ponovo radi veliki stilski zaokret. Album je bio izravna posveta philadelphijskog soula i postigao je veliki uspjeh. Hit pjesma “Fame” zauzima #1 američke Top liste, a potpisuju je John Lennon i Bowiev novi član grupe gitarista Carlos Alomar.

Podstaknut tim velikim uspjehom, Bowie se seli u Los Angeles gdje 1976. glumi u filmu reditelja Nicholasa Roega The Man Who Fell to Earth i snima album Station to Station.

Station to Station je projekt tranzicije sa plastic-soula Young Americans na hladni berlinski robotski zvuk. Zadržavajući odlike soul manira, Bowie svojem izvođenju dodaje i croonersku notu kao temeljno obilježje paranoidnog i mračnog art-rock albuma, a galeriji svojih alter ega dodaje lik Tin White Dukea. Bowie kreće na sljedeću veliku turneju The 1976 World Tour koja je u potpunosti napravljena sa naglašenosti na nove pjesme, odnosno na dramatičnu naslovnu pjesmu i balade “Wild Is the Wind”, “Word on a Wing” i funki “TVC 15” i “Stay”. Glavnina izvođača dobro se upoznala na snimanju albuma i još više zbližila na samoj turneji; Carlos Alomar na ritam gitari, George Murray bas gitara i Dennis Davis na bubnjevima. Kao gosti na turneji nastupaju još na solo gitari Earl Slick, Adrian Belew i Bruce Springsteen's i na klavijaturama Roy Bittan. Turneja je bila vrlo uspješna ali zbog tmurne crne atmosfere i nacističkog pozdrava, novinari su ga počeli prozivati da zagovara fašizam. Na temelju disko predložaka i pop balada Bowie izdaje vrlo uspješan singl “Golden Years” ali sve više ima problema sa drogom i vraća se u Englesku. Nakon što ga mediji sve više napadaju zbog nacizma i sve većeg problema sa zavisnošću, Bowie se seli u Berlin.

Berlin

U Berlinu se uspješno skida sa narkotika, počinje se baviti slikarstvom, upoznaje njemačku električnu muziku te ostvaruje saradnju sa Brianom Enoom. Krhak zvuk sa albuma Station to Station prenosi i na sljedeći album Low koji je prvi od tri albuma koja izdaje u Belinu nazvanih Berlin Trilogy. Na albumu se nalaze elektronske instrumentalne kompozicije koje najavljuju novo doba osamdesetih, techno, post punk i pjevanih brojeva.

Istim načinom ali većim uticajem krautrocka i evropske progresivne rock scene izdaje drugi album sa berlinske triologije “Heroes” kojem je zvuk dosta sličan Lowu. Naslovna pjesma na albumu govori o dvoje zaljubljenih koji su razdvojeni berlinskim zidom i jedna je od najboljih Bowievih pjesama.

Bowie 1977. osim što izdaje svoje albume, potpisuje produkciju za dva povratnička albuma Iggyja Popa Idiot i Lust For Life te glumi u filmu “Just A Gigolo”.

Naredne godine odlazi na svjetsku turneju (prvi put u Australiji i Novom Zelandu), na kojoj izvodi kompozicije sa Lowu i “Heroesa”. Čitava turneja je zabilježena na koncertnom albumu Stage.

1979. izdaje posljednji album u saradnji sa Enoom Lodger i sa njim završava berlinsku triologiju. Album se razlikuje od prva dva pa tako bilježi povratak popa ali isto zadržava neka od ranijih iskustava. Umjesto instrumentalnih kompozicija, Bowie je složio impresivnu zbirku pop brojeva, no iskustvo Lowa i “Heroesa” ogledalo se u zvuku i produkciji. Na albumu se nalazi nekoliko hit pjesama, “Boys Keep Swinging”, “DJ” i “Look Back in Anger”. Bowie sa Brianom Enom 1995. izdaje još jedan album pod nazivom Outside.

Scary Monsters (and Super Creeps) posljednji je album kojeg Bowie snima za “RCA Records” i jedan je od prelomnih točaka u njegovoj karijeri. Scary Monsters sadrži hit pjesmu “Ashes to Ashes” koja se nalazi na #1 Top liste. Pjesma sadrži ugodnu muziku gitare koja se izvodi na sintisajzeru, funki bas i kompleksne vokalne izvedbe, a svemu tome svojstvo je dao Chuck Hammer. Pjesma “Fashion” naznaka je pravca u kojem će ići album Let's Dance iz 1983. Hit pjesma “Ashes to Ashes” i njeno zadržavanje na #1 britanske Top liste, Bowieu otvara put prema Broadwayu i tromjesečni rad na “The Elephant Man”, 23. septembra 1980.

Bowie kao superzvijezda

Bowie nastavlja raditi u pozorištu i na filmu do 1983., a u studio ulazi samo radi zajedničkog singla sa sastavom Queen koji se zove “Under Pressure”. Pjesma postaje veliki hit i postaje Bowiejev treći #1 na britanskoj Top listi. 1983. Bowie se razilazi sa izdavačkom kućom “RCA” i potpisuje za “EMI America Records”.

Nakon potpisivanja za “EMI”, objavljuje album Let's Dance (album David Bowiea), bogato opremljen “plesnim” novoromantičarskim dobom osamdesetih u produkciji Nilea Rodgersa iz sastava Chic. Na albumu se po prvi put pojavljuje gitarista Stevie Ray Vaughan. Naslovna pjesma zauzima prvo mjesto na američkoj i britanskoj Top listi i postavlja nove standarde u muzičkom svijetu. Album takođe daje i dva singla “Modern Love” i “China Girl”, a kasnije se pojavljuju na promotivnom video spotu.

Bowiejev sljedeći album Tonight, originalno je bio zamišljen kao uživo album gdje bi se našao materijal sa turneje “Serious Moonlight Tour” ali na zahtjev izdavača “EMI”-a izlazi kao studijski album. Tonight je takođe bio plesno orijentisan kojem su oblik dali saradnja sa Tinom Turner i Iggy Popom ali nije zabilježio uspjeh prethodnika.

Iste godine snima duet sa Mickom Jaggerom, sa kojim obrađuje prethodne uspješne pjesme poput “Dancing in the Street”.

Slijedi nanovo njegov rad u filmskoj industriji, pa tako 1986. snima pjesmu za film “Absolute Beginners”, ima jednu od glavnih uloga u filmu “Labyrinth”, snima pet pjesama za film “Monty Python” od Terrya Jonesa i još drugo.

Nakon toga 1987. objavljuje svoj solo album Never Let Me Down koji nije bio posebno uspješan. Produkciju su radili David Bowie i David Richards. Album se našao na šestom mjestu britanske Top liste i izdao je tri singla “Day In, Day Out”, “Time Will Crawl” i “Never Let Me Down”. Čitavi projekt Bowie promoviše na velikoj scenskoj, atraktivnoj turneji Glass Spider.

U avgustu 1988., Bowie glumi Poncija Pilata u filmu The Last Temptation of Christ od producenta Martina Scorsesea.

Tin Machine

Nadahnut “Pixiesima” i “Sonic Youthom” kao i sjećanjima na rane sedamdesete, Bowie okuplja grupu “Tin Machine” u kojem je glavni lik gitarista Reeves Gabrels. Grupa je hard rock kvartet i osim Bowiea i Gabrelsa čine ga još Tony Sales na basu i Hunt Sales na bubnjevima. Objavljuju dva studijska albuma i jedan album uživo.

Originalni album Tin Machine izlazi 1989. i sastoji se od gitarske melodije sa metalnom distorzijom. Na svjetskoj turneji Bowie se pojavljuje kratko ošišan i sa još jednim novim gitaristom Ericom Schermerhornom.

Sljedeći albumi su Tin Machine II koji izlazi 1991., i album uživo Tin Machine Live: Oy Vey, Baby na kojem se nalazi materijal iz 1991.-1992., sa turneje It's My Life Tour. Nakon turneje Bowie osjeća umor od posla i sviranja sa grupom pa se razilazi sa “Tin Machine” i okreće se samo svom radu.

Elektronska muzika

Bowie nastupa 1992. na Uskršnjem koncertu u spomen na preminulog Freddiea Mercurya iz sastava Queen, gdje izvodi pjesmu “Heroes” i “Under Pressure” (sa Annie Lennox). 1993. izdaje solo album Black Tie White Noise koji je mješavina soul, jazza i hip-hopa te žestokih gitarskih riffova od Micka Ronsona i Reevesa Gabrelsa. Album obnavlja saradnju između Bowiea i Nilea Rodgersa koji odrađuje produkciju na materijalu.

Takođe 1993. izdaje instrumentalni album sa filmskom muzikom The Buddha of Suburbia. Album sadrži nove elemente koji su dijelom već viđeni na albumu Black Tie White Noise, sa isključivim naglaskom na twist i alternativni rock. Album uspješnost postiže (kasnije) u svom reizdanju za Sjedinjene Američke Države 1994.g., kojeg je Bowie ponovo obradio prije izlaska.

Album Outside iz 1995. obnavlja saradnju sa Brianom Enoom sa kojim Bowie želi uhvatiti priključak sa novim konkurentima. Materijal na albumu vraća ga njegovoj matičnoj rock muzici zajedno sa singlovima “The Hearts Filthy Lesson”, “Strangers When We Meet”/”The Man Who Sold The World” i “Hallo Spaceboy”. Prateći trend elektronske muzike i iskustvom berlinske faze, Bowie poseže i za grungeom ambijentom i novom velikom strašću cyber-spaceom. Muzički kritičari ostaju podijeljeni oko toga da li je nekadašnji trendmaker postao puki sljedbenik novih trendova, a publika album svakako nije dobro prihvatila.

U septembru 1995. Bowie pokreće Outside turneju na kojoj ponovo angažuje Reevesa Gabrelsa na gitari i američki rock sastav “Nine Inch Nails”. Turneja zajedno sa “NIN”-om nastavlja se po Evropi u februaru 1996. i po Japanu u ljeto 1996.

Prihvatajući kritike za prethodne albume, Bowie objavljuje hard rock i bass ‘n’ drum album Earthling, koji uprkos pozitivnim kritikama kod publike nije doživio veće uspjehe.

9. januara 1997. Bowie održava koncert na Madison Square Gardenu na kojem proslavlja svoj pedeseti rođendan (njegov rođendan je bio dan ranije). Na njemu su nastupili mnogi gosti izvođači; Billy Corgan, Frank Black, Sonic Youth, Robert Smith iz sastava The Cure, Placebo i Lou Reed.

Neoklasika

1999. Bowie komponuje muziku za jednu kompjutersku igru “Omikron: The Nomad Soul”. Duh i karakter su igri dali David Bowie i njegova supruga Iman. Iste godine ponovo obrađuje muziku sa videoigre i zajedno sa novim pjesmama objavljuje je na albumu ‘hours…’ koji je bio najbolji od izdanih albuma u devedesetim. Na albumu Bowie prezentuje elektronski heavy sa naglaskom na što više živih instrumenata i izravno dopadljive pjesme “Thursday's Child” i “Survive”. Nakon snimanja albuma Reeves Gabrels prekida saradnju sa Bowiem i vraća se svojoj solo karijeri.

U oktobru 2001. Bowie otvara koncert “The Concert for New York City” zajedno sa Paulom Simoneom i njegovom pjesmom “America” i Bowievom rock verzijom pjesme “Heroes”. Takođe 2001. gostuje na albumu Viva Nueva! od muzičkog jazz-rock sastava “Rustic Overtones”.

Bowie i Visconti nastavljaju saradnju u produkciji novih albuma pa je rezultat toga i album Heathen koji je najbliži klasičnim Bowievim albumima, s nizom pjesama koje podsjećaju na nekadašnje hitove. Ključni čovjek na albumu je definitivno Tony Visconti koji je radio produkciju albuma i zaslužan je za neke najuzbudljivije Bowieve projekte od “Ziggyja” do berlinske triologije. Album je još jedan veliki stilski zaokret ali i prvi album sa etiketom “Columbia/Sony”.

U septembru 2003. Bowie objavljuje novi album Reality i objavljuje svjetsku turneju. Vodeći se iskustvom sa prethodnog albuma gdje se materijalom i produkcijom oslonio na Tonya Viscontia – album doživljava uspjeh, zvuk koji je preuzet sa albuma “Heroes” i posebno “Scary Monters” koe poslužio kao direktno nadahnuće za nove pjesme koje nose obilježje klasičnog Bowiejevog autorskog pisanja.

A Reality Tour’ je bila najbolje prodavana turneja sljedećih godina.

Lični život

Bowie se prvi put ženi 1969.g. sa Angelom Barnett (Mary Angela Barnett), a prema tvrdnjama Davida Bowiea ponašala se isto kao muškarac (tu je izjavu snimio Calvin Mark Lee). Angelin loš osjećaj za modu i grubo kršenje zakona, pripisivalo se znatno Bowievom muzičkom uticaju njegove rane karijere i svjetske slave. Njihov sin Zowie rodio se 30. maja 1971. (Zowie je kasnije prvenstveno bio poznat kao Joe/Joey, premda mu je pravo ime bilo – Duncan Zowie Haywood Jones). Nakon osam godina razdvojenog života, odlučili su se rastati 8. februara 1980. u Švicarskoj.

1976. daje intervju za časopis Playboy u kojem daje izjavu:

„Istina je – ja sam biseksualac i ne mogu demantovati izvor od kojeg je to poteklo. Smatram da je to najbolja stvar koja mi se dogodila u životu…“

Bowie se drugi put ženi 1992. sa somalijskim super modelom Iman Abdulmajid. Bračni par Bowie dobija kćerku Alexandru Zahra Jones (koju zovu Lexi), a sa njima je živjela i Imanina kćerka iz prvog braka Zulekha. Bowie umire od raka jetre 10.01.2016.

Nagrade i nominacije

Nagrada Saturn

Nagrada Emmy

  • Za izrazitu ulogu u Hollywood Rocks the Movies: The 1970s (2003., Podijeljena zajedno sa Kevinom Burnsom, Davidom Sehringom i Patty Ivinsom Spechtom)

Nagrada grammy

  • Za najbolji kratki muzički video; “Jazzin’ for Blue Jean” (1985.)

Nagrada Brit

  • Najbolji britanski solo izvođač (1984.)
  • Za izuzetan doprinos u muzici (1996.)

Nagrada Webby

  • Za izuzetan doprinos u muzici (2007.)

Diskografija

  1. David Bowie (1967.)
  2. David Bowie (1969., reizdanje 1972. VB #17, SAD #16)
  3. The Man Who Sold the World (1970., VB #26, SAD #105)
  4. Hunky Dory (1971., VB #3, SAD #93)
  5. The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars (1972., VB #5, SAD #75)
  6. Aladdin Sane (1973., VB #1, SAD #17)
  7. Pin Ups (1973., VB #1, SAD #23)
  8. Diamond Dogs (1974., VB #1, SAD #5)
  9. Young Americans (1975., VB #2, SAD #9)
  10. Station to Station (1976., VB #5, SAD #3)
  11. Low (1977., VB #2, SAD #11)
  12. “Heroes” (1977, VB #3, SAD #35)
  13. Lodger (1979., VB #4, SAD #20)
  14. Scary Monsters (and Super Creeps) (1980., VB #1, SAD #12)
  15. Let's Dance (1983., VB #1, SAD #4)
  16. Tonight (1984, VB #1, SAD #11)
  17. Labyrinth (muzika iz filma) (1986.)
  18. Never Let Me Down (1987., VB #6, SAD #34)
  19. Tin Machine (zajedno sa Tin Machine) (1989., VB #3, SAD #28)
  20. Tin Machine II (zajedno sa Tin Machine) (1991., VB #23, SAD #126)
  21. Black Tie White Noise (1993., VB #1, SAD #39)
  22. The Buddha of Suburbia (1993., VB #87)
  23. Outside (1995, VB #8, SAD #21)
  24. Earthling (1997., VB #6, SAD #39)
  25. ‘hours…’ (1999., VB #5, SAD #47)
  26. Toy (2001, neobjavljeno)
  27. Heathen (2002, VB #5, SAD #14)
  28. Reality (2003, VB #3, SAD #29)
  29. The Next Day (2013)
  30. Blackstar (2016)

Turneje

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *