Dobriša Cesarić – ,,Ja hoću svjetla! Sunca, koje zlati.”

Dobriša Cesarić (Slavonska Požega, 10. januar 1902. – Zagreb, 18. decembar 1980.) hrvatski i jugoslovenski pjesnik.

Dobriša Cesarić je rođen u Požegi 10. januar 1902.godine. Djetinjstvo provodi u Osijeku gdje završava osnovnu školu i četiri niža razreda gimnazije. U jeku Prvog svjetskog rata dolazi 1912. godine u Zagreb gdje završava gimnaziju, a posle mature 1920. godine upisuje filozofiju.

Kratko vrijeme radi u zagrebačkom kazalištu, a zatim dugo godina kao knjižničar u Higijenskom zavodu, da bi posle Drugog svjetskog rata radio kao urednik u izdavačkom poduzeću Zora. Umro je u Zagrebu 18. decembra 1980. godine. Bio je član Jugoslavenske akademije nauka i umjetnosti.

Književna karijera

U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916. godine pjesmom “I ja ljubim”.

Noć tajnstva

Ja ćutim da sam nečim taknut.
Ko dahom. Ali ne znam čime.
Da l’ za mnom, draga, pružaš ruke,
Ili si rekla moje ime?

U meni sada sve je tiho.
Ja čekam znak tvoj da se javi.
Ja čekam budno, čekam žudno;
Ja bdim u jednoj višoj javi.

Marina, to je noć tajanstva;
Čeznuća putuju po tmini,
I ovaj osmjeh na mom licu
Primit ćeš negdje u daljini.

Prvu zbirku pjesama “Lirika” objavljuje 1931. godine i za nju dobija nagradu Jugoslavenske akademije. Sarađuje u mnogim književnim časopisima – Književnoj republici, Savremeniku, Kritici, Hrvatskoj reviji…- objavljuje književne prikaze, prevodi sa njemačkog i ruskog jezika.

PJESMA MRTVOG PJESNIKA

Moj prijatelju, mene više nema

Al’ nisam samo zemlja, samo trava.

Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,

Samo je dio mene koji spava.

I ko je čita – u život me budi.

Probudi me, i bit ću tvoja java.

 

Ja nemam više proljeća i ljeta,

Jeseni svojih nemam, niti zima.

Siroti mrtvac ja sam, koji u se

Ništa od svijeta ne može da prima.

I što od svijetlog osta mi života,

U zagrljaju ostalo je rima.

 

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)

U stihove. U žaru sam ih kov'o.

Al’ zatvoriš li za njih svoje srce,

Oni su samo sjen i mrtvo slovo.

Otvori ga, i ja ću u tebe prijeći

K'o bujna rijeka u korito novo.

 

Još koji časak htio bih da živim

U grudima ti. Sve svoje ljepote

Ja ću ti dati. Sve misli, sve snove,

Sve što mi vrijeme nemilosrdno ote,

Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,

Sve uspomene – o, mrtvi živote!

 

Povrati me u moje stare dane!

Ja hoću svjetla! Sunca, koje zlati

Sve čeg’ se takne. Ja topline hoću

I obzorja, moj druže nepoznati.

I zanosa! I zvijezda, kojih nema

U mojoj noći. Njih mi, dragi vrati.

 

K'o oko svjetla leptirice noćne

Oko života tužaljke mi kruže.

Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,

Da ruke mi se u čeznuću pruže.

Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,

I biti ljubljen, moj neznani druže!

 

Sav moj život u tvojoj sad je ruci.

Probudi me! Proživjet ćemo oba

Sve moje stihom zadržane sate,

Sve sačuvane sne iz davnog doba.

Pred vratima života ja sam prosjak.

Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba

Objavio je sljedeće knjige: Lirika, Spasena svijetla; Izabrani stihovi; Pjesme; Knjiga prepjeva; Osvijetljeni put; Goli časovi; Izabrane pjesme, a izašla mu je i zbirka prevoda svjetskih pjesnika, Knjiga prepjeva.

Povratak

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav
Desiti-velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.

U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi –
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!

Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;

Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci

No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići –
I slijepi za stope bivšega života
njima cemo ici.

Pjesničko djelo Dobriše Cesarića sadrži 10-ak knjiga pjesama te veći broj knjiga iz njegove poezije i prepjeva.

TIHO, O TIHO GOVORI MI JESEN

Tiho, o tiho govori mi jesen:
Šuštanjem lišća i šapatom kiše.
Al zima srcu govori još tiše.
I kada snježi, spušta se tama,
U pahuljama tišina je sama.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *