Gustav Krklec – Pepeo strasti

PEPEO STRASTI


Kao bludni otrov u mene i u te
prodrla je žudnja jednoga za drugim;
naše strasti rastu u mrtve kolute
– mi gorimo nijemo u dnevima dugim.

Noći su nam bez sna, pune patnje, krika,
tražimo se svakim pokretom i kretnjom.
žeđamo za žeđom vječnih ljubavnika
koja prijeti suhom i samrtnom prijetnjom.

Izvore nemira vrelo vječnih snaga,
crna česmo mojih čestih nadahnuća
– prije no što stignem do tvojega praga
nestat’ će mi daha, izdat’ će me pluća!

Svaki dan je brazda u mom čelu vrelom,
svaka noć je krvav pečat na dnu duše;
svako jutro za te jedan kobni prelom,
i svakog te mraka crnje sumnje guše.

Kidamo se. Srca praskaju i gasnu.
Izgaraju tijela. Tražimo se. Sve smo
izgubili svjesno. U sumraku kasnu
krvlju cvatu usta. Budimo se. Gdje smo?!

Gdje smo? Usred mora, u zanosu sjajnom,
u svijetu bez svijetla, usred beztjelesne
strepnje? U samoći, u snu, u beskrajnom
prostoru dvije munje, pobunjene, bijesne…

Nikad, nikad neće da se nađu naše
uzavrele žudnje, uzburkane strasti.
Svako će iz svoje gorko-slatke čaše
ispivši svoj otrov, u groznici pasti.

Izgorjeti svojom žudnjom uzaludnom
u pepeo i prah za zgarišta nova,
i k'o dim od vatre nestati na čudnom,
na čarobnom putu put nestalih snova.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *