Hegel – Fenomenologija duha

Fenomenologija duha” (Phänomenologie des Geistes 1807.), djelo je Georga Vilhelma Fridriha Hegela.

To je najvažnije Hegelovo filozofsko djelo, ono istražuje koncept duha, pitajući se kako je ono sastavljeno od sebe i od svijeta, i u procesu daje prikaz čitavog sistema metafizike, etike, i političke filozofije. Često spominjano kao jedno od Hegelovih radikalnijih djela, ono daje uvod u poznatu Hegelovu dijalektiku. Hegel u ovoj knjizi unosi razvoj svih mogućih formi svijesti, do tačke u kojoj svijest postaje moguća ne kao puki fenomen, već kao realnost kakva je ona po sebi, poistovjećena kako sa saznanjem apsoluta tako i sa trenutkom kada “duh” konačno saznaje sebe. “Fenomenologija duha” sadrži odličnu analizu krhke prirode samosvijesti, a naročito načina na koji ona zavisi od priznanja od strane drugih. Prema tome, pojava singularnog “duha” kao suprotnost normalnoj pluralnosti mnoštva duhova opravdana je društvenom prirodom samosvijesti.

  • “U pogledu svih umjetnosti, nauka i zanata vlada uvjerenje da se svaki onaj koji se njima želi baviti mora dugo i postupno učiti i u njima vježbati. Jedino o filozofiji vlada predrasuda da je svako u stanju neposredno filozofirati i ocjenjivati vrijednost neke filozofije prema mjerilima koja posjeduje u svom prirodnom umu. Mada svako priznaje da nije u stanju napraviti cipele, premda ima i oči i ruke i može nabaviti i kožu i alat – kao da mjerilo za cipele ne posjeduje u svome stopalu!”
  • “Istinito i lažno spadaju u određene misli koje se smatraju za nepokretne naročite biti, od kojih jedna čvrsto stoji izolovana s one strane a druga s ove strane, bez uzajamne zajedničke veze. Protiv toga se mora reći da istina ne predstavlja neki iskovani novac koji bi se mogao dati kao gotov i tako steći. U filozofiji dogmatizam kao način mišljenja ne znači ništa drugo do vjerovanje da se ono što je istinito sastoji u jednom stavu koji predstavlja stalni rezultat i koji se neposredno zna. (..) Filozofija posmatra život u svom pojmu. To je onaj proces koji stvara svoje momente i prožima ih, i to cijelo kretanje čini istinu. Dakle, ova istina obuhvaća u sebi isto tako ono što bi se označilo kao lažno, kad bi se to moglo posmatrati kao nešto takvo od čega treba abstrahovati. Naprotiv, ne treba ga u odredbi nečeg stalnog što je odsječeno od istinitog ostaviti izvan njega, neznano gdje, kao što ni ono što je istinito ne treba ostaviti na drugoj strani kao neko mrtvo pozitivno koje miruje.”
  • “I jedino stavljanje života na kocku jeste ono čime se osvjedočava sloboda, čime se osvjedočava da suština samosvijesti nije biće, nije neposredni način na koji se ona pojavljuje, ne njena utonulost u rasprostiranje života, – već to što u njoj ne postoji ništa što za nju ne bi predstavljalo išćezavajući momenat, to što ona jeste čisto biće za sebe.”
  • “Živi običajni svijet jeste duh u njegovoj istini; kako on najprije dolazi do apstraktnog znanja o svojoj suštini, običajnost propada u formalnoj opštosti prava. Duh, koji se sada razdvojio u samom sebi, opisuje u svom predmetnom elementu kao u nekoj gruboj stvarnosti jedan od svojih svjetova, carstvo obrazovanja, i njemu nasuprot u elementu misli svijet vjerovanja, carstvo suštine. Oba pak svijeta, koje shvata duh, koji se iz ovoga gubljenja samog sebe vraća u sebe, to jest koji shvata pojam, spliću se i revolucionišu saznanjem i njegovim rasprostiranjem, naime, prosvjećivanjem, i carstvo prošireno i podijeljeno u ovozemaljski i vanzemaljski svijet vraća se u samosvijest, koja sebe sada u moralitetu shvaća kao suštastvenost a suštinu kao stvarno samstvo, i koja svoj svijet i njegov osnov ne izbacuje više iz sebe, vec pušta da sve u njoj izgori i kao savjest jeste duh koji je siguran u samog sebe.”
  • “Cilj, apsolutno znanje, ili duh koji zna sebe u svojstvu duha ima za svoj put sjećanje duhova, kakvi su oni sami po sebi i kako izvršavaju organizaciju svog carstva. Njihovo očuvanje u pogledu njihovog slobodnog određenog bića, koje se pojavljuje u formi slučajnosti, jeste istorija, a u pogledu njihove pojmljene organizacije jeste nauka znanja koje se pojavljuje; oboje zajedno, pojmljena istorija, obrazuju sjećanje i Golgotu apsolutnog duha, stvarnost, istinu i sigurnost njegovog prestola, bez koga bi on bio beživotni usamljenik…”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *