Katarina Sarić – Kaja Saraskaja

KAJA SARASKAJA

Sjedjela je uvijek za istim stolom.
Onim posljednjim u polutami iza prozora.
Uvježbavala je neki kaligrafski potpis,
jaka stvar.
Kaja Saraskaja, umjetničko ime one koja čeka imaginarnog grofa a u međuvremenu grofuje poljima od kafanskih salveta
/koje i dan-danas čuvam ispisane njenom rukom kao najdražu relikviju:
Eksponat u našoj kafani/.

Recitovala je u sitne sate Majakovskog i Cvetajevu
dok se ljuljala sa stolice
padala sa tanke žice plesačice.
Ulazila je u visoke krugove pijanaca i masnih čaša dok su oni gledali kako u gaćice da joj uđu.
Nikom nije dala da je izvede
na nogama od stakla sama je uvijek odlazila u mrak.
Drolja pijana,
otpuhnjivali su je kroz kolutove dima, željni.
Grožđe je kisjelo mrštili su lica lisičija u osveti, neoslađeni gorki zajedljivi…
Znali su da im nikad nije pripadala.

Želio sam žarko tada u piće da im pljunem svima:
Kuća časti !
/Zivjela nam Saraskaja!
kakva bomba, riba do jaja/

Krišom sam za šankom plakao za njom
noćima…
Pojačavao bih česmu tad do kraja
/ dok sam ispirao zadnje čaše pred fajront
da me ne čuju zlotvori/.
Bio sam za njih nevidljiv,
Za nju
neprotegnut u tijelu krutog vojnika.

Osloni se na mene, htio sam da joj došapnem u noćima u kojima sam kovao teorije zavjere
dok je ona čekala neke sumnjive prevoze
u dnu ulice Golootočkih žrtava
oslanjajući se na neku napuklu štiklu i pipajući u mraku…
tražeći oslonac za makar tu jednu noć.
Sva protegnuta u tijelu, jedra i visoka,
isturenih grudi kroz koje pucale su bradavice kao od trešnje koštice među mojim zubima.
Da postanem mađioničar /želio sam/ pred čijim će moćima
ulične svjetiljke popucati a mi se naći u potpunom mraku
iza Gvozdene zavjese, iza kulise gdje ću joj pružiti ruku
Nevidljivog.

Na mjestu voljno, mili dječače!
Otpustila me je kao dijete sa sise nježno ali odlučno čim mi se od sna razdanilo,
/Meni kukalom,
Pajacu vojniku sa mrtve straže/.
A htio sam do zuba da se naoružam da je zadržim da joj kažem
da mogu i hoću da je zaštitim.
Da stanem ispred nje pred streljačkim vodom, pred cijelim svijetom.

Htio sam da joj budem Potemkin.
Da nacrtam joj divna sela i niske bijelih ovaca.
Da joj napišem Pjesmu nad pjesmama sam htio,
Ja konobar šanker vojnik
u stavu mirno vječitog raporta pred strahom ni da beknem nisam smio.
/Šta će reći ljudi?/
Samo bih je opčinjen gledao
u noćima budnim,
kao da puštam zmaja od kojeg i sam krila dobijam i vatru bljujem.

Pustio sam da je razvlače masni i zadrigli
debelim prstima kvazi umjetnika na revers,
upodobljenih svinja koje joj nisu bile ni do koljena.
Pustio sam ih…
/Ni riječ u njenu odbranu nisam rekao čak ni onda kada su je jedne noći odnijeli na nosilima/
Samo sam biser tiho razbio i bacio.
Ja, poeta apologeta i zaštitnik
vjetrenjača i noćnih pacova
Pustio sam je…
Kaju Saraskaju
i njenu od salveta kafanskih grofoviju.
Kao da puštam zmaja, letim i vatru bljujem na nebu,
na zemlji neprotegnut u tijelu vojnika
pred posljednji raport ja još samo čekam.

I sebe da se odreknem
pa u ona dva metra sanduka
da se sitan protegnem.

2017,
Katja

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *