Lord Džordž Gordon Bajron – Prvak romantizma

Lord Džordž Gordon Bajron (engl. George Gordon Byron; London, 22. januar 1788 — Misolongi, 19. april 1824) pjesnički prvak engleskog romantizma; stekao je međunarodnu književnu slavu romantičnim epom „Čajld Harold“, a potom i poemom „Don Žuan“ i poetskim dramama „Manfred“ i „Kain“. Bajron se rodio kao deklasirani aristokrata, no kasnije pripada najvišim krugovima, iako je bio po prirodi buntovnik i slobodoumnih nazora. Umire od malarije u borbi za oslobođenje Grčke od turskog jarma. Njegov život i djelo usko su povezani, dopunjuju se i stvaraju gotovo nedjeljivu cjelinu. Slobodarski duh i pjesničko djelo engleskog buntovnika nadahnuli su mnoge velike pjesnike, kao što su npr. Puškin, Ljermontov, Lamartin i drugi.

Biografija

Bajron je rođen 1788. godine u Londonu, u siromašnoj plemićkoj porodici. Otac mu je rano umro, pa se o njemu starala majka, nervozna i nesrećna žena. Rano je ostao hrom, pa je zbog te fizičke mane mnogo patio, mada mu to nije smetalo da bude izvrstan plivač, bokser i jahač. Posjedovao je izuzetnu ljepotu, zbog čega je bio vrlo voljen od strane žena. Kada je imao deset godina, naslijedio je neki zamak, imanje i titulu lorda, što mu je omogućilo da postane član Doma lordova, da okuplja vesela društva i priređuje prave bahanalije. Vrlo slobodan u ispoljavanju svojih ideja, po prirodi buntovan i neprilagodljiv, sa prezirom se odnosio prema konzervativnom društvu, lažnom moralu i pravilima života koja su gušila i ponašanje, i osjećanja, i misao. Za Bajronov život, za koji možemo reći i da je nadmudrio njegovu umjetnost, važno je to što je bio aristokratski. Aristokrate u 19. vijeku u Engleskoj imale su mnogo privilegija ali i prepreka. Bajron nije htio da se ponaša kao engleski lord, i zato je sebe pretvorio u izopštenika. Već u ranoj mladosti, kada su ga školski tutori uspijevali privoljeti jedva da čita lektiru, i kad se tek začinjao njegov sočan ljubavni život, Bajron je već imao status ukletog ljubavnika «koji na svojoj i tuđoj patnji iznova započinje zidanje pješčanih kula».

Na Kembridžu, gdje kao mladi aristokrata i nije imao prave potrebe da uči, Bajron se zanimao čitanjem i liberalno političkim idejama. Ostalo vrijeme provodio je u Londonu, na zabavama, poprilično raskalašnim i čiji je bio idejni predvodnik. Za te žurke imao je ono što je bilo potrebno – «neobuzdanu individualnost i često napadan stil ponašanja i življenja». Bio je lijep, zgodan – i hrom – lutka visokog društva. Njegova rana poezija izazvala je slabašan odjek. U časovima dokolice 1807. mladi Bajron je izjavljivao kako mu krajnji cilj i nije da bude pjesnik, već da se posveti širem javnom i političkom djelovanju.

Bajron je na apsolventskom putovanju po Mediteranu proveo pune dvije godine – od 1809-1811, i upravo na tom «velikom putovanju», je stekao neophodna iskustva potrebna da bude pjesnik. Među najvažnijima stoji osjećanje svjetskog bola – Veltšmerc (nem. Weltschmerz). To je posebna vrsta romantičarske nejasne i neizlječive tuge, i osjećanja da je ovaj svijet najgori od svih mogućih svjetova, koji će Bajron donekle integrisati u svoje pjesništvo.

Već u prvom odgovoru na negativne kritike, mladi Bajron je pokazao da on ne nudi nikakvu «novu poeziju za novo doba» već da želi da degenerisanoj sadašnjosti ponudi ljepšu prošlost – Bajron je bio privržen klasicističkim pravilima i normama više no ijedan drugi romantičar.

Putovanje Čajlda Harolda
Laku noć

“Zbogom, zbogom! rodni zali
Tonu mi u vode plave,
Dascu vjetri, ore vali,
Krik galeba pun je strave.
Sa suncem sto lijega logom
U val i mi cemo poc’;
Zbogom njemu, tebi zbogom,
Rodna zemljo – Laku noc!

Za par sati sunce gore
S novim sutra ce se popet;
Pozdravit cu nebo, more,
Al’ ne majku zemlju opet.
Moji dvori sad su pusti,
Ognjista se sledi glas;
Drac po zidu pavit pusti,
Moj na vratim urla pas.

Dodji, dodji, pazu mali!
Zasto places i zalujes?
Zar te strah jer ricu vali
Il’ drsces jer vihor cujes?
Nek ne place tvoje oko;
Tvrd i hitar nas je brod
Ni najbrzi ne bi soko
Mogo stic mu let ni hod.”

“Nek val djipa, vjetar ori,
Ne osecam od njih straha:
Ipak, Sir Cajld, me ne kori,
Da sam tuzan, srca plaha,
Sto mi mila majka osta,
Sto napustih oca svog,
Ti jedin mi drug preosta,
Ti – i jedin gore bog.

Blagoslov mi otac dati
Bez tuge je zarko mogo;
Dok se opet vratim, mati
Uzdisat ce za mnom mnogo.
“Dosta, dosta, cedo moje!
Potri plac u oku tvom;
Ciste duse da sam tvoje,
Ne bih bio suh u mom.”

“Dodji, hrabri moj slednice,
Sto si lica bledjanoga?
Strah te vala sto urlice
Il’ dusmana francuskoga”.
“Mislis za svoj zivot strepim?
Ne bije me straha led.
Ja za svojom zenom hlepim,
Vjeran obraz s tog mi blijed.

Uz jezero, zena, deca
Zive mi, gdje tvoji dvori:
Kad za ocem koji jeca
Sto da ona odgovori?”
Pratioce dobri, dosta,
Nitko tvoj ne kori jad;
Laksoj dusi mi ne osta
Do smijat se bjezec sad.

Tko vjeruje u varljivi
Uzdah zene il’ ljubice?
Prijan nov – suh pogled plavi,
Sto sad kipi od suzice.
Ne brinem za proslu radost.
Pogibelj mi pusti hlap
Sto ostavljam sve – je zalost!
Da ne kanu suze kap.

Sam na svijetu sad bez kraja,
Sam gdje more beskraj place,
Sto za druge do ocaja,
Nitko za njim kad ne place?
Mozda moj ce pas da pati
Kad mu stranac jesti da,
Al’ pre no se gazda vrati,
On bi vec ga razdro sva.

S tobom hitro cu, moj brode,
Proci preko burnih vala:
Ne brinem se kud puti vode,
Kad do mog ne teku zala.
Zdravo, zdravo, vali sinji!
A kad vas budem proc,
Zdravo, spilje i pustinje!
Rodna zemljo – Laku Noc!”

Priliku da i sam odigra ulogu bajronovskog junaka, pošto ga je uobličio svojim «Hodočašćem Čajlda Harolda» i nizom «istočnjačkih priča» u stihu, Bajron dobija 1816. kada ga zbog grijeha bluda (afera sa svojom sestrom Ogastom) svjetina napada. Lišen poze, a prisiljen da živi njenu stvarnost, Bajron počinje da izražava svoj najvažniji stav – da je samo stvaranje put iz iskrene tragike i besmislenosti ljudskog života. Zato na početku trećeg pjevanja Harolda Bajron poredi svoj pad sa Napoleonovim padom, opisujući, simbolički, Vaterlo.

Pozdrav domovini

Zbogom! Zbogom! – Rodni žali
Već s’ otimlju oku mom;
Vjetar huče, rču vali,
A galebi grakću k tom.
Ono sunce gdje zapada,
Tamo je i nama poć’;
Teb’ i njemu s Bogom sada,
Domovino – laku noć!

Jutrom će se sunce popet
Iznovice nad taj svijet,
Ja ću more, nebo opet,
Ali tebe neću zrijet.
Kuća pusta ostala mi,
Tužno, tamno sve u njoj,
Drač joj raste po stijenami,
Pas pri vratih cvili moj.

“Hodi amo, moje dijete!
A što plačeš tako – što?
Valjda što nam vali prijete,
Il bjesnilo bure ha!
Ne boj mi se, utri oko,
Jer nam brod je, lak mu kret,
l najbrži jedva soko
Natkrilio bi mu let!”

“Nek se vali s vjetri taru.
Njih zaista nij’ me strah,
Druga ali, gospodaru,
Bol mi ote srcu mah.
Spominjem se od Ijubavi
Svoje majke, oca svog,
Kano što ja njih ostavih,
Ostavit će mene Bog!

Otac, kano na rastanku,
Odoljet će jadu svom;
Ali majka i u sanku
Uzdisat će, znam, za mnom!
“Neka, neka, dijete mojel
Doliči ti suza ta,
Da su meni ćuti tvoje,
Plako možda bih i ja.

Hodi amo, moj junače!
Zašto si mi tako blijed,
Zar već Francez na te skače,
Il te plaši bure jed?”
“Strahom mi se duh ne bavi,
Gospodaru, nijesam plah,
Al ženu si da ostavih,
Ta me miso muči, ta!

Ona s djecom stan imade
Tamo blizu doma tvog;
Sto joj tužna reći znade,
Kad zazovu oca svog?”
“Neka, neka, moj junače!
Pravedna ti bol je ta,
Ali ja sam ćudi jaće,
Ne tugujem s takvog šta.

Jer tko da se poda kini
Rad ikoje žene tu,
Kad iza nas lako ini
Utješit će svaku nju.
Meni nije ničeg žao,
Nit se ičeg ja bojim,
Zalim samo da sam stao
Ne žaliti ni za čim.

Samac ja sam, sam do Boga
Sad na svijetu: tko je kriv,
Da ne marim ni za koga,
Kad ni za me nitko živ?
Naviko na tuđu hranu,
Znam da bi me za koj’ čas
Da se vratim k svomu stanu
Ugrizao i moj pas.

Zato lađo, moje blago,
U tebi mi nade sve,
Nosi mene kud ti drago,
Samo natrag doma ne!
Zdravo, zdravo, vode sinje,
A budem li i vas proć’,
Zdravo, hridi i pustinje,
Domovino laku noć!”

Kako nije mogao da izdrži izrugivanje svjetine, i detronizaciju koju je u Engleskoj doživio, pjesnik je otišao u novo lutanje – samoprognanstvo, na kome je prikupio materijal za djela koja je pisao.

Šijonskom sužnju

Ti večni duše uma nesalomiva,
u tamnici sjaš, Slobodo, snagom svom,
jer u njoj tebi samo je srce dom;
tek ljubav za te to srce okiva.
Kad u lancima decu tvoju skriva
pod svodovima tmurna, vlažna, tama,
tad zemlja kliče njihovim žrtvama,
i glas Slobode svetom se odziva.
Tvoj je, Šijone, zatvor mesto sveto,
jer on, ko mošti, stope sužnja krije:
po podu tvome Bonivar se kreto
dok ko u travu trag usnio nije;
nek niko trag taj ne zbriše: on, eto
do Boga vapi protiv tiranije.

Njegovo prvo odlično djelo jeste Šijonski Sužanj*, napisan u Švajarskoj, nakon susreta sa Šelijem. Osnovna poruka o robu koji se oslobađa iz tamnice je u tome da svi ideali, pa i sloboda, gube vrijednost kada se ostvare. Tu istinu otkriva i Čajld Harold u drugoj polovini spjeva. Za čitavu životnu tragediju iskusniji, junak koji je do maloprije lutao obalama Mediterana, i najmanji spoljašnji povod u predjelima koje nalazi koristi za samopreispitivanje, povod za razmišljanje o velikoj tajni života, i još većoj tajni umjetničkog stvaranja.

Gle, ide lijepa kao noć

Gle, ide lijepa kao noć kraja
Zvjezdanog neba, vedrih klima,
Sve najljepše od mraka i sjaja
U liku svom i oku ima,
Umekšanom svijetlom raja,
Što od neba ga dan ne prima.

Tek sjena jača, manja zraka-
I slabi slast neiskazana
U valu njenih uvojaka,
Il’ blaga svjetlost, licu dana,
Gdje kaže slatka misao svaka
Svu draž, čistoću svoga stana.

S tog obraza i čela nježna
-Što tiho je, a riječ ne gubi-
Smiješci zbore i boja nježna,
Da njenu prošlost blagost rubi,
Da ne zna duh njen zemnih čežnja,
A srce njeno čisto ljubi.

Produkt ovakve umjetničke samosvijesti je Don Žuan. Bajron sad već živi u Veneciji i još prezire sve što je englesko – do te mjere da mijenja svoju sadržinu pod utiskom italijanskog duha i književne tradicije, a iz metrike uzima otava rimu – laku, tečnu i izuzetno pogodnu za pjesničko pripovijedanje.

Ona ide

Ona ide u svetlu lepote
Ko noć blaga u zvezdanom sjaju.
Sve što ima u svetu krasote:
Svetlog, tamnog – njene oči daju
Sve nežnosti, i divote s njima,
Što dan blistav ne može da ima.

Ni zrak manje, ni ti više sama
Sen u valu crnih joj vitica
Il u skladu loknica, il prama
Što se spušta preko njenog lica,
Preko čela, gde čedne, spokojne
Misli – svoga mesta su dostojne

Na tom licu koje ozarava
Srećni osmeh večite vedrine;
Gde dobrotom svakog očarava
Mirni odsjaj večite vrline,
Na tome se divnom licu čita
Ljubav – mirna, nevina i večita.

U neku ruku, kroz Don Žuana koji i nije tipičan Bajronovski junak, pjesnik pokušava da se razračuna sa svojim «drugim ja» iz ranih priča u stihu, pjesama, i spjeva Čajld Harold. 16000 hiljada stihova imao je Don Žuan 1824, kada je Bajron umro, od malarije, razočaran u svoje pokušaje da pomogne Grčkoj da pobijedi u ratovima protiv Turaka, i stane na noge.


Sunce svih bez sna
O tužna zvijezdo, sunce svih bez sna!
Što iz daljina suzna treptiš sva,
Što u noć sjaš al’ ne goniš tim mrak,
O kakve davne sreće ti si znak!Tako sja prošlost, svjetlost sveg’ što minu,
Što blistava je, al’ nema toplinu;
Zuri u tami Bol u sjaj tvoj blijed,
Jasan, al’ dalek – čist, al’ kao led!
Nazad na vrh Ići dole

Don Žuan, u nezavršenom vidu u kome ga danas čitamo pisan je šest godina. U mnogom, građen je kao prvi pravi proizvod Bajrona, još uvijek romantičarski ličan, pošto je riječ o autoironiji (samoruganju), ali podosta širi i obuhvatniji od prethodnih Bajronovih pjesničkih poduhvata.


Žena

Malo taj, mislim, pozna ženske grudi
Ko s uzdahom steć’ želi ljubav njenu;
Zar mari ta za srce kog zaludi?
Obaspi hvalom svog idola zjenu;
Ne preponizno, jer će u tom trenu
Prezret ti trud, čak i tvog stiha čar;
Ako si spretan, nježnost skrij; za ženu
Drskost još uvijek najbolja je stvar:
Ljuti je pa je tješi, okrunićeš žar.

Bajron se smatra prvom slavnom ličnošću u modernom smislu. To je bila dijelom i pjesnikova strategija, kada je nagonio slikare da ga prikazuju kao čovjeka od akcije, ili kada se putem svojih stihova samoreklamirao.

Kad rastasmo se tada
uz muk i suza breme,
a bol nam srca savlada,
na vrlo dugo vreme,
bled, hladan, obraz ti posta,
ko led sam celov tvoj;
a meni tek tuga osta
kroz ceo život moj.
Tog jutra rosu ledenu
sred svog osetih čela
ko hladnu strepnju jednu
što obuze me cela.
Ti skrši zavete svoje;
sad mnogom pripadaš, znam;
kad ime spomenu tvoje
i mene samog je sram.
O tebi priča svud bruji,
za me posmrtno zvono;
kroz srce jeza mi struji
što te ljubljaše oni?
Ti nikome od tih ljudi
ne beše tako znana;
bol osta sred mojih grudi
i večno živa rana.
Mi sastasmo se tajno;
sad tajno pamtim, smerno,
što srce ti nehajno
već presta biti verno.
A sretnem li te kada
kroz mnoga leta duga,
moj pozdrav biće tada
sav pusta, nema, tuga
Nazad na vrh Ići dole

Poetika

Lord Gordon je bio najstariji u takozvanom drugom krugu engleskih romantičara, i jedan je od najzaslužnijih za stvaranje mita o romantičarima zbog svojih stihova koji govore o sjeti, egzilu i čežnji.

ATENSKA DJEVO, PRIJE NEG SATI

Živote moj, volim te

Atenska djevo, prije neg sati
Rastanka dođu, srce mi vrati,
Ili ga, jer mi ode iz grudi,
Zadrži, i sve što ti nudi!
Odlazim, čuj moj uzdah i bo,

Živote moj, volim te

Tako mi tvoje nemirne kose
Što egejski je vjetrovi nose,
I obrva što crne rube
Nježno ti lice te ga Ijube,
I zjena kao u srne, o,

Živote moj, volim te

Tako mi usni tih koje žudim
I struka tvoga za kojim ludim,
I ovog cvijeća što o sreći
I Ijubavi zna reć’ što reći
Riječ ne zna; bilo dobro, zlo,

Živote moj, volim te

Atenska djevo, valja se nama
Rastati, misli na mene, sama.
Prem’ Istambul me zove tog trena,
Srce mi, dušu uze Atena;
Uvijek ću tebe voljet! Znaj to!

Živote moj, volim te

Svi predstavnici drugog kruga romantičara (Bajron, Šeli, Kits) su rano i tragično stradali pjesnici čije stvaralaštvo i život doprinose stvaranju romantičnog stereotipa, a to je – pobuna protiv društva, patnja i tugovanje i eksperimentisanje sa halucinogenim drogama.

UPITAN KOJE JE
“porijeklo ljubavi”!

“Porijeklo ljubavi”! Ah,mene
Zašto to pitaš, kad to dade
Saznati se iz mnoge zjene:
Videć’ te ljubav živjet stade!

Želiš znat kad će kraj joj biti:
Srce mi sluti, strepnja zna,
Dugo će čeznut, suze liti,
Al’ živjet – sve dok živim ja.

Za djela Bajrona indikativan je jedan poseban tip junaka, čiji se veliki dio karakteristika može pripisati samom piscu. Proučavaoci su pronašli tragove bajronovskog junaka u Džonu Miltonu i mnogim stvaraocima Romantičarskog pokreta. To je idealizovan karakter čiji su atributi talenat, strast, prezir prema društvu i njegovi institucijama, nedostatak poštovanja prema rangu i privilegijama (iako ih junak posjeduje), gajenje ljubavi koju je srušilo društveno neodobravanje ili smrt, pobuna, prognanstvo, tajna prošlost, arogancija, pretjerano samopouzdanje ili nedostatak dubljeg uvida i na kraju, samodestruktivnost.

Djaur

Pogled viri ispod kamilavke
Pun uzasa – nepogodne slike.
Crne oci u zgaslom plamenu
O prosastom govore vremenu –
I prem boje nisu navek jedne,
Mnogima su nemilo-pogledne,
A groznijeg moze l’ biti cara,
Nego koj’ cutec dusu, srce para.-
Nesagibim i duh vele jaki,
Nadmocnije pogled javlja svaki!
Ko sto s’ zaman ptica letit sili
Gled kad zmije moc joj uzme krili:
Hrabrost i moc drugi gube tako
Kroz gledanje njegovo opako,
Ako samog kaludjer ga sretne,
Pol’ ustrasen tek na stranu letne –
A njegovih crtica smejanje
I na druge prenosi kajanje.
Reko s’ smeje, a kat to ucini,
Bas se onda vidi u istini
Da na podsmev svojim jadom cini.
Kako l’ drhce bledilo usana!
Ko da j’ mu kraj mu dotrajao dana,
Ko da briga, koja njega muci,
Od smejanja sasvim ga odluci.
I tako je: veselja uzasna
Ne isticu iz srdasca jasna.
A jos grdje b’ ispitivat bilo,
Cim bi s’ lice tako razvedrilo,
I casi mu crte ne zbrisase,
No sa jasnim mracne izmesase;
Nit ga svasvim ostavise boje,
Pored greha, kojih toliko je
On imao, za mladosti svoje.
U njim vidi tek bezdelje mnogi,
Koje sledi njegov udes strogi,
Slavan porod al ispitatelji
Uvidjaju, i duh njegov velji,
I da j’ sve to bas kod njega bilo,
Pa sad tugom, jadom odletilo,
To tek prostom ne b’ stvorenju dano
Za te dare da bude izabrano;
I uzvisen strah neki obuzme,
Koj’ o tome razmisljati uzme:
Nuz kolebu kojoj krov opo je,
Nece zdrzat putnik stope svoje,
Ali kule, sumna razvalina,
Mada jedna jos stoji zidina,
Zove oko s uzasnih milina.
Komad stuba u vencu brsljana,
Gordo zbori o prosastih dana.

Veličina Bajronove poezije je u tome što je promijenila književna shvatanja Evrope. Bajronovski junak je puno obrađivan, i emocionalna težina koju stvara je naravno neizmjeriva. Bajronov idealizam, njegov «svjetski bol», i njegova, najblistavija od svih bajronskih sudbina, učinili su ga jednom od najvećih figura romantizma. Romantizam, kao reakcija na strahovladu razuma, reda i poretka, sa Bajronom je dobio novi pravac.

KAD JE NA LETA MNOGA…

Kad je na leta mnoga trebalo,placuc nemo i srca slomljenoga,
da se rastanemo,
bledilo tvojih obraza i tvojih usana led jasno mi,jasno predskaza
nesrecnih godina sled!
Jutarnja rosa sto pade ledena na me sa granja nagovestaj mi dade
danasnjih osecanja.
Prekrsi sve sto rece,slavna si sad-al cime?Stid me zbog tebe pece
kada ti spominju ime.
Ja cujem,kad pomenu tebe,mrtvacka zvona,i lako stresem se,srce zazebe:
zasto te voleh onako?
I ne slute za nas dvoje oni sto tebe su znali:dugo ce,dugo moje
srce za tobom da zali.
U potaji smo se sreli,u cutnji sad jadujem dane:sto srce ti zaborav preli?
Sto duh tvoj da me obmane?
Ako se ikad ja i ti na svetu jos sretnemo,kako cu pozdraviti tebe?
-Placuci nemo.

Brojne borbe za nezavisnost (Francuska, Grčka, Amerika, Španija) stvorile su i konkretne socijalne teme romantizma, o nedopustivosti bestidnog bogatstva, o besmislenosti rata i o krahu tiranija. Pjesnički fokus je na malom junaku, običnom čovjeku.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *