Osman Đikić – Pjesnik, publicista, političar

OSMAN ĐIKIĆ (Mostar, 07.01.1879 — Mostar, 30.03.1912)


Osman Đikić se rodio 7. januara 1879. godine u Mostaru, gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Iz gimnazije je isključen, pa se zbog toga seli u Carigrad, i tamo nastavlja gimnaziju. Iz Carigrada seli u Beograd, pa u Beč, gdje završava trgovačku akademiju. Radio je kao činovnik u bankama: Zagrebu, Brčkom i Mostaru. U Mostaru je bio vrlo aktivan u “Prosvjeti” i drugim srpskim institucijama i aktivno se družio sa Aleksom Šantićem.

GLE, ZVJEZDICU

Gledaj, rujnu zoru, kada
Sa istoka pomalja se;
I svodovi neba plava
U grimizu kad se krase.

— Onako se rumen prospe,
Đul-obrazom mile moje,
Kad stidljivo na moj obraz
Spusti slatke usne svoje.

Đikić je 1909. godine izabran za sekretara muslimanskog kulturnog društva “Gajret” i za urednika lista “Gajret” i tim povodom seli u Sarajevo. Sljedeće godine pokreće politički list “Samouprava”.

OPROŠTAJ

Sa istoka zora puca
po nebu se zvijezde gase
a ja tužan zemljo, mati
moram tobom rastajat se!

Oh, oprosti sinu tvome
nevolja ga ljuta sili,
da napusti stjenje tvoje
i patnički rod premili!

Al kad jeknu stjenjem tvojim
bujne trube, mila mati,
eto sina, da za zajam,
tvom dušmanu zajam vrati!

Mladi Osman Đikić je bio pjesnik zanesenjak, vrlo aktivno je objavljivao u listovima “Bosanska vila”, “Zora”, “Behar” i još nekim. Đikić je brzo živio, putovao, selio, pisao: pjesme, prozu, drame i raspravljao društvena i politička pitanja. Bavio se i sakupljanjem narodnih umotvorina, ali ih nije uspio do kraja obraditi, pa je svu tu građu ustupio Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti u Beogradu.

SRPSKA VILA

Oh, ne plači vilo, utri gorke suze!
Jer već sunce milo i nama se rađa,
Brat se s bratom miri, prestanuće svađa!
I Srbin će stresti opet teške uze!!!

Osman Đikić je umro u 33-oj godini života, u Mostaru 30. marta 1912. godine.

VUKU ST. KARADŽIĆU

(Prilikom prenosa kostiju mu iz Beča u Beograd)

Sa svih strana, gdje god Srbin živi,
Tvom pomenu lovor — v'jenci lete,
Pa i ovaj primi slavni Vuče,
Što ga moja mlada duša splete!

U tom v'jencu uzalud bi bilo
Tražit’ zlatom ispletenih grana.
Jer taj v'jenac ništa drugo nije,
Nego moja duša razdragana.

Niz godina, štono se je spleo
U daljini iznad groba tvoga,
Ko da bješe lanac teških muka,
Tuđe leglo — srca ledenoga.

Al’ ti gredeš svojoj zemlji sada,
Svoja zemlja lagana je raka,
Na tvom grobu neumrli Vuče,
Mirisaće srpska ruža slatka!

Đikić je objavio zbirke pjesama:

  • Pobratimstvo (1900)
  • Muslimanskoj mladeži (1902)
  • Ašiklije (1903)

Objavio je i folklorne drame:

  • Zlatija (1906)
  • Stana (1906)
  • Muhadžer (1909)

 

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *