Šandor Petefi – Najistaknutiji mađarski lirski pjesnik

Šandor Petefi rođen kao Aleksandar Petrović (mađ. Petőfi Sándor; Kiškereš, 1. januar 1823 — Šegešvar, 31. jul 1849) mađarski pjesnik i jedan od vođa nacionalnog pokreta 1848. Jedan je od najistaknutijih mađarskih lirskih umjetnika. Snažno je uticao i na srpske, odnosno južnoslovenske pjesnike, posebno na Đuru Jakšića i Jovana Jovanovića Zmaja.

Biografija

Otac mu je bio Srbin Stevan Petrović, a majka Slovakinja Marija Hruzova. Šandorovo kršteno ime je Aleksandar Petrović. U krštenicu je ime uvedeno na latinskom, kao Alexánder Petrovics, po tadašnjem običaju Evangeličke crkve. “Petefi” mu je odabrano umjetničko ime, pseudonim koji je koristio od 1943. godine. Petefi se smatra najtalentovanijim i najboljim mađarskim lirskim pjesnikom XIX vijeka.

Još kao gimnazijalac je počeo da piše i objavljuje poeziju.

Nakon gimnazije – uprkos očevog protivljenja, koji je želio da kao on i Šandor bude mesar – kreće na put, luta, drži kućne časove, i raznim drugim poslovima zarađuje za hleb. Da ne bi nikome bio na teretu, sa 16 godina prijavljuje se u austrijsku vojsku u Šopronu. Njegova jedinica dobija premještanje u Grac, a mladi Petefi se nada da će uspjeti da vidi i Italiju. Međutim, četa je stacionirana u Hrvatskoj, a teška vojna služba stavlja mladićevo zdravlje na probu. U jesen 1840. u Karlovcima počinje da pljuje krv te završava u bolnici. Nedugo nakon toga u Zagrebu dobija tifus i ponovo je u bolnici. Nakon bezuspješnog liječenja šalju ga nazad za Šopron, a januara 1841. biva otpušten.

Tada mu na um dolazi ideja da se oproba s glumom i jedno vrijeme radi kao glumac putujućeg pozorišta. Krajem 1843. i dalje bolestan i slab, u ljetnjoj odjeći dolazi u Debrecin. Na te teške dane ovako se sjeća pjesnik:
„ Zimu 1843/4 izvukao sam u ovom debelom gradu gladujući, smrzavajući se i bolestan kod jedne siromašne, ali dobre starice, gospod da je blagodari. Da se ona nije o meni brinula, ni ovo pismo ti ja ne bih pisao sa ovoga svijeta, već sa onog drugog. Bio sam onakav jadan lutajući glumac, na koga ni bog ni čovjek oči ne okreće. ”

Tada, pod pazuhom sa sveskom u koju je sabrao svoje pjesme, kreće da nađe izdavača za njih. Na putu do Budima, zastaje u Egeru kod kanonika Bele Tarkanjija (mađ. Tárkányi Béla) koji je i sam bio pjesnik, te ga sa mladim učenicima Seminara rado primaju i slušaju njegove pjesme. Ojačan i ohrabren stiže u Peštu gdje nalazi izdavača za svoje pjesme, a dobija i posao urednika novina. Prvi put nakon lutanja Šandor može da se vrati kući, gdje se izmiruje sa ocem, a u sjećanje na taj period piše neke svoje najpoznatije pjesme. Konačno, kao samostalan čovjek koji se brine o sebi, ima radno mjesto i platu od 15 austrijskih forinti i u mogućnosti je da se kreće u otmjenom društvu kafana i društvima književnika i pjesnika. Konačno 1846. izdaje svoju prvu zbirku pjesama, i put mu se otvara ka široj javnosti i slavi.

U jesen 1846. upoznaje se sa Julijom Sendrei (mađ. Szendrey Júlia) kćerkom feudalnog službenika iz Erduda, koji nerado pristaje na njihovo vjenčanje, jer kćerki želi nekog bogatog feudalca a ne “budalastog” pjesnika. Ali njihova ljubav – kojoj Petefi posvećuje mnoge pjesme – pobjeđuje, i nakon više od pet prosidbi i molbi, 8. septembra 1847. strogi otac pristaje da se Petefi i Julija uzmu. Imali su jedno dijete, sina Zoltana koji se rodio 15. decembra 1848., manje od godinu dana prije pjesnikove smrti.

Prema predanju na dan izbijanja ustanka 15. marta 1948. Julija Sendreji je okačila Šandoru na odijelo prvu mađarsku kokardu, simbol revolucije koji je sašila na uzor pariske narodne trobojke. Taj dan je pjesnik napisao i svoje poznato djelo “Pjesmu nacije” (mađ. Nemzeti dal).

U burnim godinama koje su potresale veći dio Evrope, Petefi se postepeno isticao kao vatreni mađarski nacionalista, pobornik republike i pristalica revolucije. 1848. došao je na čelo peštanske omladine i ubrzo postao ideolog revolucije za otcjepljenje od Habzburške monarhije i osamostaljenje Mađarske. Međutim, ubrzo su mađarski plemići preuzeli rukovodstvo i ušli u dogovore sa austrijskim dvorom o povlasticama i ustupcima. Revolucionar Šandor se pridružio pobunjeničkoj vojsci koja je krenula u rat protiv habzburških trupa. Na nesreću po pobunjenike Rusija se aktivno uključila u događaje podržavši bečki dvor, a u namjeri da se uguši revolucionarni republikanizam. Petefi je najvjerovatnije poginuo 1849. u bici kod Šegešvara, mada je ispravnije reći da mu se tu izgubio svaki trag.

Danas most u Budimpešti nosi njegovo ime. Takođe, radio stanica mađarskog radija posvećena kulturi i umjetnosti nosi ime Petefi radio.

Petefijeva poezija

Kao vodeći pjesnik mađarskog romantizma, on je i najzaslužniji što je mađarska poezija poznata u svetu. Iako je stradao veoma mlad, ostavio je značajno književno djelo. Oduševljen njegovim pisanjem Jovan Jovanović Zmaj je na srpski jezik preveo i prepjevao dvadesetak Petefijevih pjesama.

Petefijevo pjevanje odlikuje jednostavnost i neposrednost, obogaćeno motivima iz narodnog života:

Na kraj sela čađava mehana,
iz nje štrči kosa nečešljana.
Nečešljana od silnoga pića,
to je kuća seoskih mladića.

Iz kafane pijan ja izlazim,
čudnovate ulice nalazim.
Levo, desno, nigde moga stana,
oj, ulice ala si pijana!

Gle meeseca što se nakrivio,
na jedno je oko zažmurio.
A drugo je sasvim zatvorio,
sram ga bilo i on se napio!

Ko to lupa na moj prozor tako,
zar vi momci ne znate polako?
Moj Milenko leg'o je da spava,
od te muke zaboli ga glava!

(Na kraj sela čađava mehana. Prepev Jovana Jovanovića Zmaja)

U ljubavnoj lirici Petefi je čist romantičar koji živahno pjeva o svojim osjećanjima i raspoloženjima:

Kako da te nazovem,
kad sred sumraka, snatreci,
večernje zvezde lepih ti očiju,
diveći se, moje gledaju oči,
kao da ih sad vide prvi put…
Te zvezde,
čiji je svaki zrak
po jedan potok ljubavi,
koji teče ka moru duše moje
kako da te nazovem?

Kako da te nazovem,
kad mi dobaciš pogled svoj,
taj pitomi golub,
čije je svako pero
po jedna maslinova grana mira
i čiji je dodir tako dobar!
Zato što je mekši od svile
i od jastuka u kolevci
Kako da te nazovem?

(Kako da te nazovem. S mađarskog prevela Draginja Ramadanski)

Petefi je, u skladu sa idejama romantizma i bajronizma, bio ogorčeni protivnik društva u kome je živio te je sa oštrom satirom i osudom pjevao o gotovanskom i jalovom životu mađarskog plemstva, o odsustvu rodoljublja i zanemarivanja opštih društvenih vrijednosti:

Nerad svrha je života.
Lenčarim, da je divota.
Dost’ što seljak radit zna.
Mađarski sam plemić ja.

Za nauku da živim? Baci!
Naučnici — siromasi!
Niti čitam, niti pišem — pa?
Mađarski sam plemić ja!
Ne brinem se da li strada
domovina u sto jada;
već će proći sudba zla.
Mađarski sam plemić ja!

(Mađarski plemić. Preveo Staniša Veličković)

Djela

Pjesme

Krčma (1843)
Biseri ljubavi (1845)
Oblak (1846)
Pjesma nacije (1848)

Epovi

Vitez Janoš (1844)
Apostol (1848)

Romani

Dželatov konopac (1845)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *