Bojana Maraš – Oče moj

OČE MOJ

Šćeri moja, krvlju sam te svojom bijelom zakovao u valove svih nedaća i krasota. Dao sam ti samo jedan vijek, jedno tijelo, dušu jednu. Ali zašto pored oba oka hoćeš samo jedno srce i ono samo što je. Ti si po prirodi cvijet, i još smo te učili da cvijet budeš, a imaš sve sem korijena. Budi nježna kao ptica, ali nemoj ni slučajno da letiš. Budi besjednik bez lica, da slučajno korovu svom ne odletiš, i da niko ne vidi vatru u tvojim očima, koje nikad nisu bile za samo jedan plamen. Volio sam te kao lud luđega od sebe, trčao ka tvojim porivima da ih omčom zategnem, da ih riječima ubijem, i svim silama se trudio da ne usiliš, a ti si već silovita bila. Rekao sam, neka je, kad – tad će pustiti korijene. Rodiće se i taj koji će joj misli izvući iz tijela i isjeći ih, ali i isječene misli su isto misli, samo još teže i i bolom jače. Molio sam te, molio danima da noć mi ne doneseš, tvom svijetlom tenu sam dodavao pomračenje mjeseca, dok ne ustukne sunce, i najzad zaćuti. Nisam imao vremena da te volim, jer sam te odveć volio. Nisam imao vremena da te volim polako, jer sam te brzo bacio u broj, pretvorio sam te samo u nju, ne bih li dobio njega.

Oče moj,

Kažeš, cvijet sam. Jesam, cvijet sam od rođenja, i još ste mi učili da cvijet i budem. Maslačak, bez bdenja nad glavom koja brzo umre, ali glava je majka, misli su đeca, a đeca žive duže od oca, a ne sin od sina. I kćerka je nečije meko tijelo, i ona što meko je tijelo dojila. Pun trbuh jedne žene, ića i pića i laži i života. Ali zar žena samo utrobu ima? Iako ima, zar je samo život koji diše, život naspram života koji leti?
Kažeš, Njegoš je rekao da „ Sto će žena promijeniti vjera, da učini što joj srce žudi.“ Al’ šta ako je vjera ubijena, a srce žudnje više nema? Nisu čednost netaknute usne, nije tijelo mrtvo ako je jednom bilo više od tijela, nije utroba pusta, ako ne izrodi gladna usta, možda je dosta toga nahranila.

Oče, Bože,
Ko si ti, i da li te ima?
Jesam, cvijet sam, al’ radije bih svoje cvijeće pokosila.

Jesam cvijet sam, al’ radije ću iščupati latice svoje, nego da ih drugi istrgnu za sebe.
Radije ću biti šćer ničija, nego sin što krvi pije.
Radije ću biti ljubav velika, umjesto da samu ljubav volim.
Radije ću so na ranu stavljat no šećerne laži zborit.
Radije ću suncu, svojim očima, na oči nego se mjesecom zvati.
Radije ću sama neđe, nego ođe samo tvoja šćer ostati.
A nije da te ne volim,
Nego te i suviše volim.
A nije da se ne plašim,
No sa strahom samim zborim.
Nije da te ne slušam,
No sam sebi odveć bila.
Kako mlada ja da starim,
Kad sam stara ostarila.
Kažeš, cvijet sam.
Radije ću to ostati,
No se tvojim sinom zvati.
Jer misliću kao šćer ti, jer šćer sam ti uvijek bila.
Radije ću biti korov svoga cvijeta,
No mirisna njemu svila.
Radije ću šćer ostati,
I svojom se mukom zvati.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *