Boris Jovanović-Kastel – Smijeh prosvijetljenja (Esej o pripovijetkama Efraima Kišona)

Esej o pripovijetkama Efraima Kišona (iz knjige “Ogledanje u bonaci”).

SMIJEH PROSVIJETLJENJA

So i šećer u pripovijetkama Efraima Kišona

Za razliku od većine pisaca emigranata poznatih po bolnom predstavljanju ličnih istorija hoda po trnju do demokratije i intelektualnoj percepciji totalitarnih društava kroz izopštenost slobodoumne jedinke, jedan od najprevođenijih svjetskih satiričara Efraim Kišon (1924, Budimpešta) u većini svojih djela – Knjiga za poreske obveznike, Kod kuće je najgore, Pomozi svijetu na svoju štetu i Nije fer, Davide – savršeno lakom, čak reporterskom naracijom do smijeha ili plača parodira društvenu zbilju zemalja u kojima je boravio. Izokrenutu svakodnevicu smatra plodom političkih gibanja i etničke samoizolacije pojednih zemalja, poput SAD, Francuske, Engleske, Švajcarske i Izraela, iako je i sam mađarski Jevrej koji je, preživjevši nacistički konclogor, 1949. preko Austrije i Italije utočište našao u Izraelu.

Shodno pripovjedačkoj vještini slikanja komične strane medalje sistema poznatih po najvećem stepenu pluralizma i ljudskih prava, Kišon pripada malom ali odabranom društvu najprevođenijih i popularnih spisatelja današnjice sa 650 izdanja na 34 jezika. Uprkos tome, on je za crnogorski čitalački auditorijum ostao nepoznanica. Zbirka autonomnih ali poetološki vezanih priča Nije fer, Davide samo na prvi pogled integriše karike zabavnog štiva, obzirom da svojim motivskim težištem, putem prozirne i britke naracije, raskrinkava intimne i kolektivne konvencije, komplekse i ideološke poretke, navlačeći im odore uplakanog klovna.

Šokantni cinizam usmjeren ka jedinkama koje obolijevaju od želje za promjenom jalove svakodnevice, kao i gorka ironija na račun kvaziljekara, birokratije i pseudointelektualaca demistifikuju širi građanski korpus spreman da i deficitarne pozive – poput pjesničkog – stavi na doboš prodaje. Tako u krajnje realističnom predstavljanju kulturne scene, ontološki prisutnoj parodiji pripada glavna rola. Istovremeno, sarkastičan prilaz advokatskim trikovima i lucidno demaskiranje jevrejskog protežiranja u atmosferi groteske i krimi zapleta, dovode čitaoca do jezivo komičnog kikota.

Duhovita narata o paklenoj omorini i epskoj pogibiji pred njom, u prvi plan ističe skandaloznu voajersku znatiželju komšija što otkriva sociopsihološki profil izraelskog čovjeka utopljenog u urbanu dosadu. Takođe, vickaste opaske na račun genija u trenutku bijesa na svoju djecu i bizarne porodične epizode duboko odslikavaju krah klasičnih vrijednosti i skala malograđanskog antropocentrizma osvijetljenog crnohumornim mrakom. Od odbrane izgubljenog čovjeka osuđenog na prolaznost i zaborav neće ostati ni traga. Ipak, vrcave, orvelovski prožete aluzije na Svevišnjeg, profesionalne političare, Rusoovu tezu o bezgraničnoj mudrosti i ljepoti prirode, paranoju čistunstva i stid, ulivaju vjeru da posljednja linija odbrane oličena humorom ipak postoji.

Predstavljeni anegdotski, paralelni svjetovi osame i kafanskog orgijanja, spajaju se i ističu fingiranu solidarnost mase opijene letargijom i sklone ksenofobiji. Istorijsko rivalstvo evropskih naroda doživljava kulminaciju u buržujski prefinjenim, aforističkim elaboracijama. S druge strane, efikasnost državnog aparata odražava veoma brza odluka izricanja zakonske kazne zbog infantilnog prestupa – neplaćene carine za drvenog konjića za priplod! Kišonove prozne humoreske idu dotle da beskrajno lutanje lavirintima izraelskih ulica uzrokuje dospijeće u arapsko zarobljeništvo čime se ukazuje na pustinju u čovjekovoj glavi.

Ove nacionalno jeretičke pripovijesti tragikomično su slikovite, poput maskarona, i sadrže pervertiranu primjenu građanske discipline nad kojom lebdi čitav spektar bizarnih scena. U prilog duhovitoj desakralizaciji idu mnoge sage, od one da se i informacija o tačnom vremenu – plaća, do bestidne poniznosti građanstva sili vlasti i idolatrije izraelskog i uopšte zapadnog čovjeka. Konačno, priče gdje karikiranje ostrvske plemićke tradicije i diskretno ismijavanje engleskog humora dostižu vrhunac, pripadaju koliko didaktičnom toliko i humornom ciklusu za širu upotrebu, baš kao i one koje nemilosrdno deprofilišu američku urbanu džungl Iako pripada zabavnoj satiri sa pismom interdisciplinarne svrhovitosti, knjiga apsurdnih i paraboličnih pripovijedaka Nije fer, Davide može poslužiti kao serum od otrova mitomanije kibernetičkog doba, so i šećer ali i barut za rušenje tabua postmodernističke neizvjesnosti gdje potrošačka svijest gazi preko svih ostataka građanskog humanizma i vjere. Nemoćnim da se odupremo materijalnoj globalizaciji odavno obezduhovljenog svijeta, kao otklon Kišon nudi gorki smijeh prosvijetljenja. Prihvatimo ga.

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *