Georg Trakl – Najznačajniji ekspresionista

Georg Trakl (Salzburg, 3. februar 1887. – Krakov, 3.novembar 1914.), austrijski pjesnik.

Osnovne teme njegove lirike (koja se u stanovitom smislu nastavlja na Höderlina) su tamne životne moći, besmislena patnja, smrt, morbidna priviđenja užasa koja se objavljaju u snažnim slikama asocijativnih impresija, oslobođenih svakog logičkog i sintatičkog reda.

De profundis

I strnište po kojem crna kiša lije,
I suro stablo što ovdje samotno stoji,
I fijuk ledenog vjetra oko koliba pustih –
Kako je ovo veče žalosno.
Još pokraj zaseoka
Krotka sirota pabirči po koji rasuti klas.
Zlaćane i kolutaste, oči joj sumračjem blude
A njeno krilo nebeskog ženika čeka.
Na povratku
Nađoše pastiri to ljupko tijelo
Već raspadnuto u trnjaku.
Mračnim selima ja sam daleka sjena.
Božju tišinu
Kušah na studencu, u lugu.
Hladnoća kovine dotiče moje čelo,
Srce mi pauci traže.
I svjetlost jedna u mojim ustima zgasne.
Na ledini se nekoj noću nađoh
Okaljan gnusom i zasut prahom zvjezdanim.
U grmu ljeskovom
Zvonjahu opet kristalni anđeli.

Mračni sanjar, izopačenik, alkoholičar, samotnjak čiji se život odvijao samo noću, mamuran piše svoje pjesme na zgužvanim papirićima ili nagnut nad prljave kafanske stolove, i satima vodi nadahnute lirske monologe.

Elis

I
Savršen je pokoj ovog zlatnog dana.
Pod starim hrastovima
Pojavljuješ se, Elise, u počivanju kolutastih očiju.
U njihovoj se plaveti zrcali sanak ljubavnika.
Na tvojim ustima
Utihnuše njihovi rumeni uzdasi.
Izvuče ribar teške mreže, predveče.
Dobar pastir
Svoje stado vodi rubom šume.
O, kako si, Elise, sve svoje dane valjano proveo.
TIho pada
Niz gole zidove plava spokojnost masline,
Zamire mračno pjevanje nekog starca.
U zlatnom čunu, Elise,
Ziba se tvoje srce na pustom nebu.
II
Nježna muzika zvončića bruji u Elisovim grudima
Uveče,
Dok mu glava u crn jastuk tone.
Plava zvijer
Tiho krvari u guštari trnjaka.
Tu suro stablo u osami čami;
Njegovi plodovi plavi već su pootpadali.
Znamenja i zvijezde
Polako utonu u večernje vode ribnjaka.
Iza brijega već je stigla zima.
Plavi golubovi
Piju noću ledeni znoj
Što oblijeva Elisovo kristalno čelo.
Sveudilj hulji
Samotnik vjetar oko crnih zidina Božjih.

Njegova je proza puna osjećaja strave i tjeskobe.

Grodek

U predvečerje zveče jesenje šume
Od ubojitog oružja, zlatne ravnice
I jezera plava, a nad njima se sunce
Natmureno valja; noć prima u svoje tmine
Borce na umoru, vapaje divlje
Njihovih smrskanih usta.
A u dnu pašnjaka nečujno buja
Oblačje rujno, tamo je sada jedno gnjevno božanstvo,
I krv prolivena, i hlad mjesečasti;
Svi putovi vode u crno raspadanje.
Pod zlatnim granama noći i zvijezda,
Utihnulim lugom tetura sestrina sjena,
Ona ide da pozdravi duhove junaka, glave što krvare;
A tamne frule jeseni u trski tiho bruje.
O, gorda tugo! Vi mjedeni oltari,
Silna bol potiče danas taj žarki plamen duha,
Unuci nerođeni.

Bio je narkoman, a život je završio samoubistvom.

Jednom prerano umrlom

O, crni anđeo što tiho izađe iz debla
dok smo se blago igrali uveče,
na rubu plavkastog kladenca.
Miran nam korak bješe, okrugle oči
u smeđoj svježini jeseni,

o, zvijezda purpurna slast.

A on je kamenitim stubištem Monaškog brijega,
s plavim osmjehom na licu, čudno učauren,
silazio u svoje tiše djetinjstvo i umro;
i u bašti je ostalo prijateljevo srebrno lice
sluteći u lišću ili u starom kamenju.

Duša je pjevala smrt, zeleno rastakanje mesa,
i čulo se hujanje šume,
strašna čalopojka divljaci.
Neprestano su s tornjeva sumračnih odjekivala
plava zvona večeri.

Dođe čas kad onaj vide sjenke pod purpurnim suncem,
sjenke truleži u ogoljelom granju;
veče kad je kraj sutonskog zida pjevao kos
i duh prerano umrlog tiho se javio u sobi.

O, krv što teče iz njegovog grla razbrujalog,
plavi cvijet; o, suza ognjena
otplakana u noć.

Zlatni oblak i vrijeme. U samotnom sobičku
počešće pozivaš mrtvaca u goste,
u prisnom razgovoru hodaš pod brestovima
niz zelenu rijeku.

Neshvaćen je i odbačen u vrijeme kada je pisao i djelovao, a za Evropu je “otkriven” tek nakon Drugog svjetskog rata.

MUZIKA U MIRABELU

Vodoskok pjeva. Niz bezmjerje
plavo oblaci nježni brode,
kroz stari park u predvečerje
polako tihi ljudi hode.

Praotački se mermer suri.
Ptice se jatom u dalj kreću.
Očima mrtvim faun zuri
u sjene što se s tminom spleću.

Kružeći, lišće s krošnja starih
pada kroz prozor otvoreni.
U odaji se vatra žari
sablasne slikajući sjeni.

U kuću bijeli stranac kroči.
Pas juri trošnim hodnicima.
Služavka trne lampu, toči
sonata zvuke noćnicima.

Djela:

  • “Pjesme”,
  • “Sebastijan u snu”,
  • “Pjesmotvori”,
  • “Iz zlatnog kaleža”
  • “Objava i propast”.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *