Josip Juraj Strossmajer – Utemeljitelj hrvatskih naučnih i kulturnih institucija

Josip Juraj Strossmayer (Osijek, 4. februar 1815.Đakovo, 8. april 1905.), hrvatski biskup, teolog, političar, utemeljitelj središnjih hrvatskih naučnih i kulturnih institucija te pisac i mecena. Bio je jedna od najznačajnijih i najuticajnijih hrvatskih ličnosti 19. vijeka.

Biografija

Porijeklo i školovanje

Josip Juraj Strossmayer porijeklom je iz kroatizirane njemačke vojničke porodice: njegov se pradjed iz Gornje Austrije nastanio u Osijeku gdje se vjenčao Hrvaticom. Josip Juraj je u rodnom Osijeku pohađao pučku školu i gimnaziju, a dvogodišnji filozofski tečaj završio je u katoličkom sjemeništu u Đakovu. Potom je studirao teologiju u Pešti gdje je 1834. doktorirao iz filozofije. 1838. je zaređen, i dvije godine boravi u Petrovaradinu kao vikar. Dvije godine kasnije (1840.) odlazi u Augustineum u Beč i 1842. godine postaje doktor teologije i profesor kanonskog prava na bečkom Univerzitetu, polaganjem disertacije o problemu crkvenog jedinstva. Već za vrijeme školovanja pristajao je uz Ilirski pokret u Hrvatskoj. Od 1842. do 1847. godine profesor je đakovačkog sjemeništa, a potom je dvije godine u Beču dvorski kapelan i jedan od trojice direktora u Augustineumu.

Promocija u biskupa

Na predlog bana Josipa Jelačića 18. novembra 1849. imenovan je đakovačkim biskupom. Prigodom ustoličenja u čast i dužnost biskupa Strossmayer je svoj program izrazio riječima “Sve za vjeru i za domovinu.” Tom je vjerskom i narodnosnom programu ostao vjeran čitavog života. Kao biskup naslijedio je velika imanja đakovačke biskupije, koja je iskoristio za svoje kasnije mecenatske priloge i darove na kulturnom i prosvjetnom polju. Najveću i najizrazitiju mecenatsku aktivnost Strossmayer je razvio u vrijeme najžešćih političkih borba u Hrvatskoj. To je bilo razdoblje između 1860. i 1873. godine. Nakon tzv. Luksemburškog manifesta cara Franje Josipa I. o liberalizaciji društvenog života imenovan u Carevinsko vijeće, gdje traži samostalnost Hrvatske i ujedinjenje svih njenih dijelova.

Kulturni rad

Ističe se na Vatikanskom koncilu (1869.-1870.), gradi katedralu u Ðakovu, zgradu JAZU/HAZU (1877.-1880.), daruje Akademiji zbirku slika starih majstora (koja postaje temeljem Strossmayerove galerije 1884.), pomaže rad hrvatskih škola i knjižnica, čitaonica, rad na rječniku, podržava Hrvatsko-slavonsko ekonomsko društvo, pomaže časopise, novine, književnike, naučnike i umjetnike. Materijalno je pomagao i štampanju raznih naučnih djela u akademijinim izdanjima. Zalaže se za ostvarenje hrvatskih nacionalnih interesa potičući narodni duh riječima: “Narodna je knjiga i glavni plod duha svakoga naroda i glavno pomicalo njegova razvitka, pače u nesnosnim prilikama javnoga života jedino sidro, koje ga čuva od propasti.” U političkom pogledu se zauzimao za sjedinjenje hrvatskih zemalja, za građanske slobode i za prava hrvatskoga jezika. Na kulturnom planu zauzimao se za to da hrvatski narod ide u korak s ostalim kulturno razvijenim narodima Evrope. Akademijina knjižnica, arhiv i galerija slika najveće su kulturne dragocjenosti hrvatskog naroda.

Zalaganjem za to da se Mariju Jurić Zagorka 1860. primi u uredništvo Obzora, nasuprot protivljenju uredništva, pokazao se i kao pionirom borbe za ženska prava. Marija Jurić primljena je kao politička saradnica i referentkinja mađarsko-hrvatske politike.

Josip Juraj Strossmayer, darovalac, osnivač i pokrovitelj Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, HAZU (tada JAZU, 1861.), utemeljitelj obnovljenog Hrvatskog sveučilišta (1874.), skupljač umjetnina, znameniti patriota i čovjek koji je velikom snagom djelovao na mnoge svoje savremenike. O tome govore i mnoga njegova pisma.

Takođe je igrao veliku ulogu u osnivanju zagrebačkog Sveučilišta 1874. godine. Pomagao je osnivanje štamparije na Cetinju, a zatim Matice slovenske. Takođe štampa prvu zbirku makedonskih narodnih pjesama braće Miladinova (1861.). Zbirka sadrži 584 makedonske i 76 bugarskih pjesama (ove posljednje otkupljene od bugarskog folkloriste i književnika Vasila Čolakova), a Konstantin Miladinov htio ju je nazvati Makedonske narodne pjesme. Ipak, na Strossmayerovo insistiranje, zbirka je objavljena pod naslovom Bugarske narodne pjesme. Djeluje u duhu sjedinjenja katoličke i pravoslavne crkve, inicira kult slovenskog bogoslužja Ćirila i Metoda i štampa glagoljske misale, pozdravlja proslavu devedestogodišnjice kijevskog pokrštavanja svetog Vladimira. Obimnim prilivom iz dijeceza služio se prvenstveno kako bi utemeljio škole, sjemeništa i akademiju nauka, likovnu galeriju i ornamentalnu katedralu u Đakovu (1866. – 1882.) u kojoj je i sahranjen. Preminuo je 8. aprila 1905. godine u Đakovu u 90-oj godini života.

Politički rad

U Pešti je ušao u krug prijatelja Jana Kolara i sarađivao s češkim političarima Františekom Palackym i Rigerom. Istupao je kao pristalica kulturnog i političkog zbliženja slovenskih naroda. Kao dvorski kapelan, u periodu od 1849. – 1859. godine, u doba austrijske kontrarevolucije odlučno je bio na strani bana Jelačića. Od 1860. godine pa narednih 13 godina vođa je Narodne stranke (1860.-1873.), zastupnik u Hrvatskom saboru i predsjednik Hrvatskog kraljevinskog odbora. Od 1861. do 1862. godine veliki je župan Virovitičke županije. U doba aktivnog bavljenja politikom smatrao je kako Austrija mora postati federativna država u kojoj će svi narodi doći do izražaja. Težio je ujedinjenju južnih Slovena u okviru Austrije pod vlašću Habsburgovaca. Nastojao je Austriji prokrčiti put na slovenskom jugu šireći njenu uticajnu sferu na južnoslovenske zemlje izvan granica austrijske države. U Pojačanom vijeću u Beču zalagao se 1860. godine za federaciju te zahtijevao prisajedinjenje Dalmacije Hrvatskoj, takođe i Rijeke i Međimurja sa sjevernom Hrvatskom i Slavonijom, kao i uvođenje hrvatskog jezika u administraciju i škole. Opirao se germanizaciji i mađarizaciji Hrvatske i svih ostalih slovenskih zemalja unutar Monarhije. Njegova borba za integritet Hrvatske i njenu suverenost, rad na južnoslovenskoj uzajamnosti, usko su povezani s pokretanjem preporoda svih slovenskih naroda na temeljima duhovne baštine sv. Ćirila i Metodija, da tako Slaveni ravnopravno stanu uz bok Germana i Romana, kako u Evropi, tako i u Crkvi.

U zgradi tadašnjeg gradskog poglavarstva u Bjelovaru (danas zgrada Gradskog muzeja), na prvome spratu susreo se s carem Franjom Josipom I., 12. septembra 1888. godine. Tokom susreta, Franjo Josip I. prigovorio mu je, što je poslao telegrafsku čestitku u Kijev provodom 900. godina pokrštavanja Rusa. Taj događaj poznat je kao bjelovarska afera.

Za vrijeme banovanja Khuena Hedervaryja Neovisna narodna stranka, kojoj pripada, iznosi program kojim zahtijeva potpunu autonomiju Hrvatske s Dalmacijom i Rijekom unutar ugarskog dijela Monarhije.

Spomenik Josipu Juraju Strossmayeru u Zagrebu

U doba nagodbe

Pri zaključenju Hrvatsko-mađarske nagodbe borio se protiv ukidanja hrvatske autonomije po pitanjima proračuna i finansija. 1872. izabran je u Regnikolarnu deputaciju za reviziju Nagodbe. Nakon propasti pokušaja proširenja hrvatske autonomije (1873.) povukao se iz aktivnog političkog života i iz vođstva Narodne stranke, reviziju Nagodbe nije odobrio. Stao je na stranu državno-pravne opozicije Makanaca, a kasnije uz Nezavisnu narodnu stranku. Posvećuje se radu na južnoslovenskoj uzajamnosti i zajedništvu. Godine 1861. u Hrvatskom Saboru održao je čuveni govor o odnosu Hrvatske prema Ugarskoj, a u kome se zalagao za federalni savez s ugarskim narodima. Pet godina kasnije (1866.) izabran je za predsjednika Hrvatske regnikolarne deputacije za pregovore s Mađarima, a koji su bezuspješno završeni.

Jugoslovenstvo

J.J. Strossmayer je, u suočavanju sa u 19. stoljećima aktuelnim težnjama za germanizacijom i/ili mađarizacijom slovenskih naroda na području Austrije i Ugarske, vidio izlaz u idejama panslavizma i austroslavizma. Iz takvih promišljanja iznjedrilo se i ime današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti: ona se 1866. godine kada ju je Strossmayer osnivao zvala “Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti”.

U pismu Serafinu Vannutelliju, papinskom nunciju u Beču od 2. decembra 1885. biskup Strossmayer objašnjava svoje viđenje tada aktuelnih geopolitičkih prestrojavanja, te izlaže svoju viziju balkanske federacije pod Habsburškom vladavinom, u kojoj bi hrvatsko pitanje bilo bolje riješeno nego u tada aktuelnim okolnostima podijeljenosti hrvatskih područja između zona uticaja Mađarske i Austrije: ““Mađari već dva i višše desetljeća posebno nastoje da srpski narod u Hrvatskoj i izvan Hrvatske za svoje ciljeve pridobiju i učine ih svojim nakanama posve odanim. Iskorišštavaju u tu svrhu tašštinu Srba koji smatraju da su ispred svih drugih pozvani da, uskrisivšši carstvo svoga cara Duššana, jedini na Balkanskom poluotoku zavladaju… Mađarskim probitcima i nakanama odgovara da nadražže slavenski narod protiv slavenskog naroda te da Srbe nagovore da, s jedne strane, Hrvatska bude opljačkana i bačena u ropstvo; da se s druge strane, Bugare satru i učine nepomičnima, pa da oni uglavnom jedini vladaju i negdašnje Duššanovo carstvo obnove….

Ja sam dabome najčvrššće uvjeren da je na Balkanskom poluotoku jedino moguće, a po Bogu i moralnom zakonu valjano, imati bratsku federaciju raznih naroda, među kojim će narodima dakako Slaveni igrati glavnu ulogu… Ponavljam iz svega svog srca: Hrvatska, kakva je vazda bila i kakva će vazda ostati, pravi je Božžji dar uzviššenoj vladarskoj kući i svemu carstvu da na Balkanskom poluotoku obdržži prvo mjesto… da bi tome uzviššenom cilju Hrvatska mogla odgovoriti, treba prije svega da se na slobodu izvuče ispod stranog odlučivanja, tiranije i vlasti, te da se sebi samoj, to jest svojoj cjelovitosti, slobodi i snazi vrati. Meni se čini da je skrajni čas da se jadnoj Hrvatskoj pomogne… danas mogu, kako se čini, počeci njena popravka i njezine snage biti ono, čega se Austrijsko Carstvo iz dana u dan sve većma trebati da svoju moćnu jakost i djelotvornost posvuda iskažže. U tom pogledu pitanje Hrvatske podnipoššto nije, kako tvrde Mađari, samo unutarnje pitanje Ugarske, nego je pitanje cijeloga Carstva i uzviššene dinastije.”

Rad u Crkvi

Na crkvenom polju smatrao je za najvažniji zadatak svog biskupskog zvanja propagiranje vjerskog jedinstva među Slovenima. Nastojao je spasiti privilegije slavenskog bogoslužja kao most jedinstva među slovenskim narodima. Njegovim posredovanjem došlo je do konkordata između Vatikana i Crne Gore 1866. godine, a radio je na tome da i Rusija sklopi konkordat s Vatikanom. 1868. poklanja svoju privatnu zbirku slika Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Na prvom vatikanskom koncilu (1869. – 1870.) u Rimu bio je jedan od najzapaženijih protivnika neograničene papinske vlasti i tom se prilikom istaknuo kao vičan govornik održavši čuveni trosatni govor protiv dogme o papinoj nepogrješivosti, posle kojeg je s manjom skupinom biskupa napustio Rim. Papa je tada pohvalio Strossmayera da jako dobro govori latinski.

Kao biskup Strossmayer 1869./1870. g. sudjeluje u radu I. vatikanskog sabora, na kojem je održao značajne i zapažene govore. U pet sadržajnih, elegantnom latinštinom sročenih govora, đakovački je biskup pokazao odmjerenost, toleranciju i teološku opravdanost zastupanih stavova. Usprotivio se proglašenju dogme o «papinoj nezabludivosti», vjerujući da će njeno svečano proglašenje štetiti zbližavanju Istočne i Zapadne Crkve. Rim je demonstrativno napustio prije glasanja, ali je saborsku konstituciju kojom se proglašava nova dogma 1872. g. objavio u svojoj biskupiji. Uprkos protivljenjima ostao je vjerni sin Crkve. Na saboru je proslavio ne samo svoje ime nego i ime svoje male domovine. Nazivali su ga «biskup iz male Hrvatske» i «biskup s turskih granica».

No, njegovo sudioništvo na I. vatikanskom saboru nije bilo samo u argumentovanom protivljenju novoj dogmi, nego prije svega u njegovim predlozima o reformi i osavremenjenju Crkve. On jedini od biskupa predlaže kolegijalno upravljanje Crkvom s papom na čelu, predlaže internacionalizaciju Kardinalskog zbora, položaja pape, izvornu ulogu biskupa, novi odgoj svešteničkih kandidata. U bilješkama čak sprema priedloge o mjestu i ulozi laika u Crkvi, želi ekumenski otvorenu Katoličku crkvu, kako prema drugim hrišćanskim zajednicama, tako i prema društvu. Stoga ga danas objektivni poznavaoci crkvene istorije mogu nazvati saborskim ocem ne I. nego II. vatikanskog sabora, jer su njegove ideje i predlozi ostvareni tek stotinjak godina kasnije, upravo na II. vatikanskom saboru (1962.-1965.). Još jedan njegov predlog na hrvatskom crkvenom području, podjela prevelike Zagrebačke nadbiskupije na još dvije biskupije, ostvaren je tek u naše vrijeme.

Na ekumenskom polju Strossmayer je bio pionir zbližavanja hrišćanskih crkava i kultura, posebno između katolika i pravoslavnih Slovena. Nadao se uspostavi crkvenog jedinstva pravoslavaca s Rimom, a ta ideja pomirenja bila je bitna komponenta njegove sveslovenske, posebno južnoslovenske koncepcije. Upravo na tom ekumenskom polju đakovački je biskup vidio veliko poslanje svog hrvatskog naroda. Kroz 46 godina (1851.-1897.) upravlja kao Apostolski administrator Katoličkom crkvom u Srbiji, kontaktira sa srpskom vladom i Srpskom pravoslavnom crkvom. Nije uspio u sklapanju konkordata između Srbije i Svete Stolice, na čemu je mnogo radio. No, uspio je postići sklapanje konkordata s Crnom Gorom 1886. g. kojim su katolici Kotorske i Barske biskupije dobili slobodu života i djelovanja, a nedugo zatim i pravo na upotrebu staroslovenskog jezika u liturgiji.

Vođen načelom «Prosvjetom k slobodi» biskup Strossmayer je izuzetno značenje pridavao kulturnoj djelatnosti Crkve u Hrvata. Iako se Katolička crkva u Evropi u to vrijeme, pod pritiskom raznih liberalno-antihrišćanskih i antikatoličkih strujanja, počela povlačiti iz kulturnog života, Strossmayer u isto vrijeme ugrađuje hrvatsku Crkvu i crkvena dobra u savremenu kulturu hrvatskog naroda. Naslijedivši i višestruko unaprijedivši bogato vlastelinstvo đakovačkih biskupa, koristio je njegove prihode za dobrotvorni rad i kulturni razvoj cijele Hrvatske. Na Hrvatskom saboru 29. aprila 1861. podstakao je osnivanje Jugoslavenske (u značenju južnoslavenske) akademije znanosti i umjetnosti (danas HAZU).

Upravo Hrvatski sabor izabran 15. aprila 1861. već 29. aprila iste godine jednoglasno prihvata Strossmayerov prijedlog o osnivanju Akademije znanosti i stavlja je u svoju zaštitu, a istoga dana izabran je odbor koji će izraditi statut Akademije, s jasnim određenjem njene svrhe i ustroja. Tada su prihvaćena Pravila i u obliku zakonskog predloga poslana kralju na sankciju, koji ih potvrđuje tek 7. avgusta 1863. uz zahtjev za promjenom određenih tekstualnih izraza zbog posebnih interesa bečkih političkih faktora. Novoizabrani Sabor 1865. prerađuje Pravila i kralj odobrava prilično izmijenjena pravila o Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti tek 4. marta 1866. godine. Odmah zatim vladar je potvrdio i prvih 14 (od 16) pravih članova Akademije.

Strossmayer je dao značajan novčani prilog za izgradnju velelepne Akademijine palate te trajno podupirao njen rad, ostavivši joj vlastitu galeriju slika starih majstora. Nikada nije bio član Akademije ali je izabran za njenog pokrovitelja. Na njegov predlog Hrvatski sabor 1861. g. pokreće pitanje Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu, koje je, njegovom zaslugom i materijalnom potporom, otvoreno 1874. godine. Vjerovao je da hrvatski narod može biti suveren i ravnopravan evropskim narodima samo ako ima svoje najviše kulturne i naučne ustanove. Stoga nije pretjerano tvrditi da je Zagreb i Strossmayerovom zaslugom postao kulturna metropola hrvatskog naroda. Osim toga, moralno i materijalno pomagao je izgradnju i rad svih hrvatskih gimnazija, a za njih ustanovljuje «Strossmayerovu zakladu» za pomoć siromašnim đacima. Stipendirao je mnoge perspektivne mlade ljude: pisce, umjetnike, pravnike, ljekare…

Novčano je pomagao izdavačku djelatnost kao i osnivanje narodnih čitaonica i to ne samo u Hrvatskoj nego i u ostalim slovenskim zemljama: od Slovačke, Češke i Poljske do Makedonije. Želio je sačuvati ćirilometodijsku baštinu i proširiti staroslovenski jezik u liturgiji na sve hrvatske biskupije, ne želeći istisnuti latinski. Naglašavao je latinsko-glagoljsku kulturnu baštinu kao hrvatsku posebnost i dio evropske kulture. Ta baština bila mu je polazište ideje o posebnom poslanju Hrvatske prema slovenskom svijetu i prema Evropi. Pomagao je katolike i franjevce u Bosni i Hercegovini kako prije tako i nakon njene okupacije 1878.g. Zauzeo se i za uređenje redovne hijerarhije Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, te za njenu integraciju s Crkvom u Hrvatskoj.

Jedan je od glavnih sudionika Prvoga hrvatskog katoličkog sastanka, koji je održan u Zagrebu, 1900. godine.

Za svoju domovinu, Crkvu i biskupiju Strossmayer je učinio zaista mnogo. Uprkos čestim razočaranjima, jer mnogi su sprječavali njegov rad, nije odustajao. Bio je doista znak protivljenja, često neshvaćen u svom vremenu, a u kasnijim razdobljima jednostrano prikazivan izvan konteksta i u dnevnopolitičke svrhe svih vlada i država koje su se na ovim prostorima izmijenile tokom 20. vijeka. Rodio se prerano. Vrijeme za oživotvorenje nekih njegovih ideja došlo je tek stotinjak godina kasnije s II. vatikanskim saborom koji je, prema nekima, bio najbolja Strossmayerova rehabilitacija. O Strossmayerovoj širini i veličini pjesnik Antun Gustav Matoš je napisao: «Njemačko dijete i najljepši primjer naše asimilacione snage, ‘Eseker’ i hrvatski rodoljub, velikaš Crkve i pionir nauke, najomraženiji i najmiliji sin roda, bez sumnje najslavniji, ‘naša dika'…».

Zanimljivosti

Za vrijeme održavanja Prvog vatikanskog koncila, biskup Strossmayer došao je u težak konflikt s većinom koncilskog tijela. Sporno pitanje je bila dogma o papinskoj nezabludivosti, za koju je biskup smatrao da će nepotrebno smanjiti mogućnosti ujedinjenja s Pravoslavnom Crkvom. Njegov konstruktivan otpor, nažalost, postao je predmetom krivotvoritelja koji su 1870. godine medijima podastrli izmišljeni govor u kojem se biskup osvrće na neutemeljenost mnogih dogmi Katolicizma.

Krivotvorina govora na I. vatikanskom koncilu bila je u prvo vrijeme uglavnom ignorisana od medija, zbog očitih pokazatelja da se radi o neautentičnom dokumentu. Naime, sporni je dokument za sebe tvrdio da se radi o govoru kojeg je Strossmayer napisao i pročitao pred koncilskim vijećem, te koji je jednostavno preuzet iz vatikanskog arhiva – s druge strane, u istom se spominju negativne reakcije slušalaca, čak i biskupove replike na iste. Strossmayer, naravno, nije mogao predvidjeti te reakcije, kao ni napisati odgovore na njih.

Navedenu krivotvorinu napisao je otpali katolički sveštenik Jose Augustin Escudero, te je proklamovao u svojoj brošuri “Papa e Vangelo di un Vescovo al Concilio Vaticano”, objavljenoj u Firenci 1870. godine: valja opaziti da je krivotvorina tog J. A. Escudera – koji je sam sebe prikazivao kao pristalicu karbonarske ideje – nastala u vrijeme izuzetno napetih odnosa između Italije i Papinske Države (papa Pio IX. je dekretom “Non expedit” iz 1868. godine čak zabranio katolicima da sudjeluju na izborima u Italiji) koja je naposlijetku završila kratkotrajnim ratom 10. – 20. septembra 1870. u kojem je Kraljevina Italija osvojila Rim. Escudero je potom otišao u Južnu Ameriku, predstavljajući se u Urugvaju i Brazilu za protestantskog biskupa; na kraju se nastanio u Buenos Airesu.

Naposljetku je priznao svoju krivotvorinu i čak se vratio u Katoličku Crkvu, te objavio priznanje u časopisu “America del Sud” 1876. godine: broj časopisa u kojem je objasnio svoju krivotvorinu poslao je Strossmayeru, uz pismo izvinjenja. I sam je biskup Strossmayer u nekoliko navrata govorio protiv krivotvorine, brišući svaku sumnju u povezanost s istom. Primjerice u pastoralnoj poslanici iz 1881. navodi “Ružni govor (Krivotvorina govora) mi je po obliku i sadržaju tako tuđ, kao što mi je tuđe ono mjesto u Južnoj Americi, gdje je neki otpali sveštenik skrušeno priznao, da mi je taj govor podmetnuo…. Sto puta bih radije vidio, da mi desnica usahne i jezik u ustima se ukoči, nego da bih izrekao ili napisao samo i jedan stavak ružnog govora, koji se širio pod mojim imenom.”

Imenom Josipa Jurja Strossmayera (čitaj: Štrosmajer) nazvane su ulice u mnogim hrvatskim gradovima i mjestima. U Osijeku je njegovim imenom nazvano Univerzitet, dvorana na Ekonomskom fakultetu u Osijeku kao i jedna od glavnih ulica, koja vodi od središnjeg gradskog Trga Ante Starčevića prema zapadu odn. prema Višnjevcu. Tu ulicu Osječani žargonski i odmila zovu – Štrosika. Takođe se njegova bista nalazi i na rondelu osječkih velikana u Tvrđi. Đakovački trg ispred đakovačke katedrale se takođe zove njegovim imenom, na sred trga se nalazi njegov kip, a u ulici pored se nalazi Strossmayerov muzej. U Pragu je njegovim imenom nazvan trg. U Sarajevu je jedna od ulica dobila ime Štrosmajerova. U Sofiji (Bugarska) i Beogradu (tačnije Zemunu) takođe postoje ulice koje nose ime Josipa Jurja Strossmayera.

Ante Starčević ga je posprdno zvao Joca Štroca.

Imao je brata blizanca, koji je preminuo vrlo brzo nakon rođenja. Roditelji su planirali nazvati dječake Josip i Juraj. Budući da nisu znali koji od njih dvojice je preminuo, preživjeli blizanac od tog trenutka nosi imena obojice braće. Josip Juraj. porodičnog prezimena – Strossmayer.

Citati

„ Ako se prohtjelo svemogućem Bogu da ženi podijeli jednake umne sposobnosti kao i muškarcu, onda se mi, crvi zemaljski, toj njegovoj volji moramo pokoriti!”

(Strossmayer 1860. godine kad je branio Mariju Jurić Zagorku pred Ravnateljskim vijećem Obzora, kad su se protivili primiti jE za saradnicu, jer su govorili da će ugled Obzora pasti ako publika sazna da “tamo radi neka žena”. Štoviše, naložio je uredništvu Obzora da Zagorku zaposle kao političku saradnicu i referentkinju mađarsko-hrvatske politike.)

„Narodna je knjiga i glavni plod duha svakoga naroda i glavno pomicalo njegova razvitka, pače u nesnosnim prilikama javnoga života jedino sidro, koje ga čuva od propasti.”

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *