Jovan Dučić – Najznačajniji pjesnik srpskog modernizma

Jovan Dučić (Trebinje, 15. februar 1874 — Geri, Indijana, SAD, 7. april 1943) srpski i jugoslovenski pisac, pjesnik i diplomata. Jedan je od najznačajnijih pjesnika srpskog modernizma i najznačajniji liričar. Bio je i jedan od osnivača Narodne odbrane, nacionalne nevladine organizacije u Kraljevini Srbiji. Biran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije, a za redovnog člana izabran je 1931. godine.

Biografija

O godini rođenja postoje sporovi i nejasnoće. Pero Slijepčević navodi da je Dučić rođen, najverovatnije, 1872. u Trebinju. Veći broj istraživača tvrdi da je rođen 1874. Svetozar Ćorović u svojim sjećanjima navodi (prema M. Miloševiću, Rani Dučić) da je Dučićeva godina rođenja 1872. Datum rođenja bi mogao da bude 15. jun ili 15. jul. SANU kao datum rođenja navodi 5/17. februar 1871. Prema skorije pronađenim dokumentima smatra se da je rođen 15. februara 1874.

Dučićev otac Andrija bio je trgovac. Poginuo je u Hercegovačkom ustanku 1875. godine, a sahranjen u Dubrovniku. Majka Jovanka je umrla 1900. godine. Pored Jovana i Milene imala je dvoje dece iz prvog braka sa Šćepanom Glogovcem (Rista i Soku). Osnovnu školu učio je u mestu rođenja. Kada se porodica preselila u Mostar, upisuje trgovačku školu. Učiteljsku školu pohađa u Sarajevu 1890—1891. godine i Somboru gde maturira 1893. Učiteljevao je kratko vrijeme po raznim mjestima, između ostalog u Bijeljini, odakle su ga austrougarske vlasti protjerale zbog patriotskih pjesama „Otadžbina“ („Ne trza te užas b’jede, nit’ te trza užas rana/Mirno spavaš, mila majko, teškim sankom uspavana“) i „Oj Bosno“. Zbog njih Dučić biva stavljen pod istragu, a zatim, u maju 1894. godine, vlasti ga protjeruju iz grada. Odmah nakon progonstva, pjesnik nije mogao naći učiteljsku službu gotovo nigdje, pa se zapošljava u manastirskoj školi u Žitomisliću.

Kao učitelj radi u Mostaru od 1895. do 1899. Član je društva Gusle. U društvu sa Šantićem stvorio je književni krug i pokrenuo časopis Zora. Poslednje godine boravka u Mostaru, zajedno sa prijateljem i piscem Svetozarom Ćorovićem, uhapšen je i otpušten sa posla. Iste godine odlazi na studije u Ženevu, na Filozofsko-sociološki fakultet. Proveo je skoro deset godina na strani, najviše u Ženevi i Parizu. Za to vrijeme održava veze sa prijateljima piscima iz Mostara, upoznaje Skerlića u Parizu, sarađuje sa mnogim listovima i časopisima (Letopis, Zora, Srpski književni glasnik). Na ženevskom univerzitetu je svršio prava i potom se vratio u Srbiju. 1907. u Ministarstvu inostranih dela Srbije dobija službu pisara. Od 1910. je u diplomatskoj službi. Te godine postavljen je za atašea u poslanstvu u Carigradu, a iste godine prelazi na isti položaj u Sofiji. Od 1912. do 1927. službuje kao sekretar, ataše, a potom kao otpravnik poslova u poslanstvima u Rimu, Atini, Madridu i Kairu (1926—1927), kao i delegat u Ženevi u Društvu naroda. Potom je privremeno penzionisan. Dvije godine kasnije vraćen je na mjesto otpravnika poslova poslanstva u Kairu.

Biran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije, a za redovnog člana izabran je 1931. Sljedeće godine postavljen je za poslanika u Budimpešti. Od 1933. do 1941. prvo je poslanik u Rimu, potom u Bukureštu, (gdje je 1937. godine postavljen za prvog jugoslovenskog diplomatu u rangu ambasadora u Bukureštu), a do raspada Jugoslavije poslanik je u Madridu.

U doba invazije i kasnije okupacije Jugoslavije 1941. godine Jovan Dučić je bio opunomoćeni poslanik kraljevine Jugoslavije u Madridu. Pošto je Španija priznala NDH, time prekinuvši diplomatske odnose s Jugoslavijom, u junu 1941. Dučić se povukao u neutralnu Portugaliju, u Lisabon odakle je, u avgustu iste godine otišao u SAD u grad Geri, Indijana, gdje je živio njegov rođak Mihajlo. Od tada do svoje smrti dve godine kasnije, vodio je organizaciju u Ilinoisu (čiji je osnivač Mihajlo Pupin 1914. godine), koja predstavlja srpsku dijasporu u Americi. Za to vrijeme pisao je pjesme, političke brošure i novinske članke pogođen razvojem situacije u Jugoslaviji i stradanjem srpskog naroda, i osuđivao je genocid nad Srbima koji je vršila ustaška vlada.

Umro je 7. aprila 1943. u Geriju. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su iste godine u portu srpskog manastira Svetog Save u Libertvilu, SAD. Njegova želja je bila da ga sahrane u rodnom Trebinju. Ova poslednja želja Jovana Dučića ispunjena je 22. oktobra 2000.

De profundis

Ti utehu čekaš. Ne, utehe nema:
Što utehom zovu, zovi zaboravom;
Jad istinski dubok nikad ne zadrema.
Rastrzana tako među snom i javom,
Gledajući kako nepomično bdije
Taj Anđeo Stradanja nad tužnom ti glavom.
Ti želiš i čekaš. I ne znaš da nije
Ni sad ispijena ta čemerna čaša,
I svirepi otrov jedne ironije;
I da će nas večno strasna prošlost naša
U nemirne noći da trgne i seti,
Kao zveket lanca starog robijaša.
Surovi će dani doći i uzeti
Svaki po svoj deo od srca što bunca,
Što želi, što moli; a ti ćeš se peti;
Peti neprekidno, do kobnog vrhunca,
Golom stopom, bleda, smrzla, jadno dete
Pružajući ruke i vapijuć: Sunca
I tako ti dani bez sreće i mete,
Odnoseć svoj deo stradanja i suza,
Kao gavrani će kraj nas da prolete,
I ne pokidavši ni jednu od uža
Što nas vežu i sad za prošlost, što stoji,
Za nama i gleda na nas ko Meduza.
Hajdmo, o Muzo Amo milu ruku,
Mladosti moje to uzglavlje meko
Dugo nam ima do u tihu luku,
Ostrvo mira i sad je daleko.
Katarke stoje gordo na toj vodi
Što znači život… Mi hitamo žurno;
Nejasno nebo nad nama se svodi,
Pod nama more nemirno i burno.
I zaman hita naše slabo oko
Kule tog mora da pozna i spazi;
Istina mora da leži duboko –
Mi nad njom gremo po neznanoj stazi.
Pitanja naša šum nejasni sreta,
I žudnom duhu odgovara nije;
Gde je početak? Gde li čudna meta?
U neprovidnim maglama se krije.
Brod mnogi ovud minu s mnogo muke,
Istine blago tražeć u dubini;
I ne spaziše svetiljke iz luke –
A gle po vodi razvalina njini…
Ne s teškom kotvom ne srljaj duboko,
Ranjeno srce drukčije nam zbori
Niti u pustoš pustaj žudno oko,
Da te nespokoj za saznanjem mori.
Spokojan pogled po površju baci,
Sladosnog mira tu ćeš samo steći. –
O, Muzo, tuda samo trepte zraci,
I val se pjeni slatko žuboreći.
I snivaj samo Biće manje suza
I više svjetlih i spokojnih noci…
Svikni na odmor pod teretom uža
Istina jedna i sama će doći
Zovi se ljubav I nas samo pjevaj,
I našu mladost bezbrižno i tio:
U jednom srcu cio svemir ima,
U jednoj suzi ima život cio
Ne pitaj nikad: zvuke naših dana
Hoce li vjetri da raznesu šumom,
Ko bjeli behar sa procvalih grana,
Il cvjeće nekad nad našijem humom;
Il će da žive… Niti pitaj, mlada,
Da li se rodi odjek tvome glasu,
I da l ga naše gluho doba sada
Vjencima svojim il kamenjem zasu, –
Budi ko ptica sa sjevernih mora,
Stanovnik magle i ostrva leda,
Što pjeva žudno izmeđ lednih gora,
Ne pitajući da l je kogod gleda,
I da l je sluša; i sred mrtvog dola
Cjeloga vjeka zvonku pjesmu vije
I najzad umre – bez imalo bola
Što joj pjesmu nikad niko čuo nije

Prvu zbirku pjesama objavio je u Mostaru 1901. u izdanju mostarske Zore, zatim drugu u Beogradu 1908. u izdanju Srpske književne zadruge, kao i dvije knjige u sopstvenom izdanju, stihovi i pjesme u prozi – Plave legende i Pjesme.

Jablanovi

Zašto noćas tako šume jablanovi,
Tako strašno, čudno? Zašto tako šume?
Žuti mesec sporo zalazi za hume,
Daleke i crne, ko slutnje; i snovi.
U toj mrtvoj noći pali su na vodu,
Ko olovo mirnu i suvu, u mraku.
Jablanovi samo visoko u zraku
Šume, šume, cudno, i drhću u svodu.
Sam, kraj mutne vode, u noći, ja stojim
Ko potonji čovek. Zemljom prema meni,
Leži moja senka. Ja se noćas bojim,
Sebe, i ja strepim sam od svoje seni.

Pisao je dosta i u prozi: nekoliko literarnih eseja i studija o piscima, Blago cara Radovana i pjesnička pisma iz Švajcarske, Grčke, Španije itd.

Pesma ženi

Ti si moj trenutak i moj sen
i sjajna moja reč u šumu
moj korak i bludnja
i samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si žudnja.
Ostaj nedostižna, nema i daleka
jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve što seća.
Srce ima povest u suzi što leva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo što duša prosneva.
Poljubac je susret najlepši na svetu.
Od mog priviđenja ti si cela tkana,
tvoj plašt sunčani od mog sna ispreden.
Ti beše misao moja očarana,
simbol svih taština, porazan i leden.
A ti ne postojiš, nit’ si postojala.
Rođena u mojoj tišini i čami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve što ljubimo – stvorili smo sami.

O Dučićevoj poeziji

Krila

Leteti, leteti, leteti visoko,
Neznanom prostoru kao starom drugu,
Vitlati se kao omađijan soko,
I umreti, sjajan, u sunčanom krugu.

Čuti samo zamah svoj u prostorima-
Muziku svog krila! I na samom kraju,
Svoj trag izgubiti i cilj među svima,
Iščeznuvši tako u nebu i sjaju.

Da mi žeđ osete kobnu i sve višu
Oči što su tude dugo svetlost pile,
Kao vir dve ovce sa runom od svile,
Kao krv dve noćne sablasti što sišu.

Da ne pamtim nisko rođenje pod mrakom;
Da kao gnev svetlost sva ispuni mene;
Da sam kao kopljem prožet svakim zrakom,
Tu gde gore večne podnevi bez sene.

I strasna raskršća sunaca, i puti
Kud oluj svetlost neprekidno ide,
Kroz nemi predeo gde vlada i ćuti
Bog koji ubija oči kad ga vide.

Da samo s visina za ponore znadnem
Bacivši u prostor konce svojih žila;
I letim večito, i letim dok padnem
Samo pod teretom ozarenih krila.

Kao i Šantić, Dučić je u početku svoga pjesničkog stvaranja bio pod uticajem Vojislava Ilića; ali kad je otišao na stranu, on se toga uticaja sasvim oslobodio i izgradio svoju individualnu liriku prema uzorima francuskih parnasovaca, dekadenata i naročito simbolista.

Oči

Beskonačne tvoje oči, mlada ženo,
Dve duge večeri u pustinji mora;
Dve sumorne bajke što uznemireno
Imaju šum slutnje u granama bora,

Dve mirne galije s crnim zastavama;
Dve žene u crnom, na molitvi neme;
Dve ponoćne reke kroz kraje od kama;
Dva glasnika bola koji kroz noć streme.

Oči moje žene, mračni triumf ploti,
Koje večnom tugom opijene behu,
Svoj su prostor našle u njenoj čistoti,
A svoj car nebeski u njenom grehu.

Od suza prosutih u velika bdenja,
Te beskrajne oči sijaju se s toga,
Dalekim i čudnim sjajem ushićenja,
Kao neke oči što videše Boga.

Čuvaju na svojoj beskonačnoj mreži
Sve tamne ekstaze snova koje sanja,
Oči nepregledne, na čijem dnu leži
Velika i mračna slabost očajanja.

U doba opšteg kulta prema modi sa Zapada, njegova je poezija odista značila novinu i osvježenje, i u motivima i u izražaju.

Moja ljubav

Sva je moja ljubav ispunjena s tobom,
Kao tamna gora studenom tišinom;
Kao morsko bezdno neprovidnom tminom;
Kao večni pokret nevidljivim dobom.

I tako beskrajna, i silna, i kobna,
Tečeš mojom krvlju. Žena ili mašta?
Ali tvoga daha prepuno je svašta,
Svugde si prisutna, svemu istodobna.

Kad pobele zvezde, u suton, nad lugom,
Rađaš se u meni kao sunce noći,
I u mome telu drhtiš u samoći,
Raspaljena ognjem ili smrzla tugom.

Na tvom tamnom moru lepote i kobi,
Celo moje biće to je trepet sene;
O ljubljena ženo silnija od mene –
Ti strujiš kroz moje vene u sve dobi.

Kao mračna tajna ležiš u dnu mene,
I moj glas je eho tvog ćutanja.Ja te
Ni ne vidim gde si, a sve druge sate
Od tebe su moje oči zasenjene.

Mjesto snova, patnji, čežnji i draži na svom tlu, u idealima svoje rase, on čudnom i sjajnom gipkošću uzima tuđi, zapadni i latinski ideal ljepote i života, zapadni estetizam, otmen i virtuozan ali hladan, lišen dubokih zanosa i uzvišene etike.

Simbol

Gledam tvoje krupne oči zljubljene,
Gde sja vatra – ko zna – grešna ili sveta.
Svejedno ljubiš ili drugog ili mene;
Ti ljubiš nevino kao cvet što cveta.

Ljubav bi ti moja bila zatočenje,
U tvom bezgraničnom, granica i meta;
Takva, večna zeno, kroz život i mrenje
U slavi instikta ti si samo sveta.

Ti si sat od kojeg nebo zarumeni,
Simbol veći nego bol ljudski što grca,
I ti si božanstvu bliža nego meni;
Više zakon svat, nego zakon srca.

On otkriva sasvim nove motive u našoj poeziji, dotle neslućene, rijetka osjećanja, bizarna, prefinjena.

Podne

Nad ostrvom punim cempresa i bora,
Mlado, krupno sunce prži, puno plama;
I trepti nad šumom i nad obalama
Slan i modar miris proletnjega mora.
Ljubicaste gore, granitne, do svoda,
Zrcale se u dnu; mirno i bez pene,
Površina šušti i celiva stene;
Svod se svetli topal, staklen, iznad voda.
Prah suncani trepti nad ispranim peskom,
I srebrni galeb ponekad se vidi,
Svetluca nad vodom. I mirisu hridi
Mirisom od riba i modrijem vreskom.
Sve je tako tiho. I u mojoj duši
Produženo vidim ovo mirno more:
Šume oleandra, ljubicaste gore,
I bled obzor što se proteže i puši.
Nemo stoje u njoj srebrnaste, rodne
Obale i vrti; i svetli i pali
Mlado, krupno sunce; i ne šušte vali,-
Galeb jos svetluca. Mir. Svuda je podne.
Pored vode
Put mesecev srebrn niz more se vidi,
Leži beskonacan vrh zaspalih vala.
Mir. Zadnji je talas došao do hridi,
Zapljusno setno i umro kraj žala.
Noc miriše tužno cempresovom smolom.
Nebo pepeljasto. I kopno i voda
Ko da nocas dišu nekim cudnom bolom,
Tiha tuga veje sa dalekog svoda…
Sto srca nocas kucaju u meni,
I celo mi bice budi se i diže
Casom nekoj zvezdi, a cas kakvoj ženi.
Sve kipi u meni, ko plima kad stiže:
Kao sad da postah Dokle zvezde brode
Jedne bezimene noci, pored vode.

Čak i lična raspoloženja, svoju erotiku na primjer, on neće reći jednostavno niti će dozvoliti da izgleda obična.

Strofe jednoj ženi

Gledaću tvoj sjajni sen na talasima,
I stope na pesku; s jutrom na vrhuncu,
Kao prvo gnezdo budno među svima,
Ja te pevam kao himnu zemlje Suncu.

Ti si iskra moga mača pobednoga;
Sto muzičkih vrela što bruje i plave;
Pogled koji hoće da sagleda Boga;
Pehar iz kog pijem strasno piće Slave.

Kroz tamnu je pustoš moje krilo seklo,
Gde sad sja tvoj pokret i tvoja reč zari;
I kao da svemu ti beše poreklo,
Sunce što mi otkri mesto sviju stvari.

Sve vode postaše za odsev tvog stasa,
Prostor, da imadneš dušu začuđenu,
Mir tamnih dolina za eho tvog glasa,
Sunce da na svetu baciš svoju senu.

Ti si kao lađa sa krupinim jedrilima,
Što nosi poneblja drugih kopna; o, ti,
Što se, neumitna, javi među nama
Da daš svoj dah zemlji i svoj glas lepoti.

On ima dvostruki strah: od vulgarnosti misli i osjećanja i vulgarnosti izraza.

Izmirenje

I kada te život bolno razočara,
I kada prestanu i želje, i snovi;
Ono što nam vrati jedna suza stara,
Vredi jedan život neznani i novi.

Pamti što je prošlo, s puno vere neme,
Kroz sve dane drugih stardanja i mena:
Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme
Kad se živi samo još od uspomena.

Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno –
Našto samo suze, našto boli samo?
I šta da ikad žali srce jadno,
Kada je sve naše, sve što osećamo!

Snaga i ljepota njegove poezije je u izražaju.

Senka

Ide sen moja pored mene,
Ognjena sablast i džin modar,
Predamnom kao vod bez smene,
Kao zbir za mnom, nem i bodar.
Pred šumom presta da me prati,
Za šumom vec me opet ceka;
Pred prag ce crkve zbunjen stati –
Taj prediskonski strah coveka.
Taj sjaj što mrkne i što sjaje,
Taj govor tela recju tamnom!
Dokle ce ici i šta traje –
Ta gorka igra sunca sa mnom?
Sve ce pod nebom dalje sjati,
A sen i covek, dva blizanca,
Na raskršccu ce nekom stati
Da oba zbace teret lanca…
No tražice se, dok dan sija,
Dve sudbe vecno sjedinjene:
Senka od zemlje bezmernija,
I covek lakši i od sene.

On je pjesnika shvatio kao „kabinetskog radnika i učenog zanatliju na teškom poslu rime i ritma“.

Leto

Okićenu lozom i cvećem od maka,
Sreo sam je jednom, jednog vrelog dneva.
Na pučini magla providna i laka,
U vrućome žitu prepelica peva.

Iz vode i kopna odisaše leto
Mirisom i vatrom. Tesne staze behu
Pune kosovaca. Veselo je cveto
Turčinak u njenom govoru i smehu.

Ona je kraj mene tada koračala,
Strasna kao leto, pored mirnih vala,
Polivenih toplim bojama i sjajem.

Vaj! I mladost prože, ko sunce nad gajem!
Samo još u meni ti si i sad taka;
U kosi ti isti cvetovi od maka.

Naći najsavršeniji izražaj, to je vrhovno načelo njegove poezije.

Vraćanje

Kad mi opet dodješ, ti mi pridji tada,
Ali ne ko žena što čezne i voli,
Nego kao sestra bratu koji strada.
Tražeć mekom rukom mesto gde ga boli.
Puna nostalgije beznadežne, duge,
Ne sećaj me nikad da bi mogla doći
Zadocnela radost iz dubine tuge,
Ko ponoćno sunce iz dubine noći.
Jer ti ne znaš, bedna kroz sve dane duge
Da te voljah mesto ko zna koje žene
U tvom čaru ljubljah sav čar neke druge…
I ti beše samo sen nečije sene…

U obradi, on je odista nadmašio sve što je do njega stvarano u našoj lirici, toliko je on jak u izrazu, — otmen, diskretan, duhovit i ljubak.

Carica

Ti si lepa naša carica u kruni,
S deset dubrovačkih paževa; i greje
S tebe sjaj dragulja što donese puni
U Kotor brodovi s Kipra i Moreje.

Orli od bisera leže po tvom skutu,
Krsti po stiharu, i safiri vratom;
Mirise Istoka ostavljaš po putu;
Tvoga konja vode potkovana zlatom.

Sve crkve u carstvu tvoje ime zbore,
I naše velmože i naši vazali
Gledaju te s čežnjom i sa strahom dvore.

Dok ti gledaš kao paž plašljiv i mali,
Kako jedna briga, tanka kao para,
Pređe preko čela krunisanog Cara.

Njegova poezija blješti slikovitošću i melodičnim ritmom.

Opsena

Ti si kao zvezda jednog jutra slave,
A u meni osta kao crna rana;
Ti si trista vrela što bruje i plave –
Da sva budu jedna suza otrovana.

Beše kao carska galija kroz pene,
S glasom o pobedi; beše u čas zore
Himna zemlje suncu; a samo za mene –
Red crnih zastava što kroz mrak vihore.

Ruka ti je bela meka kao cveće,
A moja ostade sva okrvavljena,
Otkud si i ko si, niko znati neće;
Ljubav ili mrznja, sudba ili žena.

Ona je toliko neodoljiva svojim oblikom i toliko je suvereno vladala, da su se najmlađi pjesnici počeli buniti protiv nje, osjećajući i sami njen čar i njen pritisak ujedno.

Ave Serbia

Tvoje sunce nose sad na zastavama,
Ti živiš u besnom ponosu sinova;
Tvoje svetlo nebo poneli smo s nama,
I zore da zrače na putima snova.
Još si uz nas, sveta majko, koju muče;
Sve su tvoje munje, u mačeva sevu,
Sve u našoj krvi tvoje reke huče,
Svi vetri u našem osvetničkom gnevu.
Mi smo tvoje biće i tvoja sudbina,
Udarac tvog srca u svemiru. Večna,
Tvoj je udes pisan na čelu tvog sina,
Na mač njegov reč ti strašna, neizrečna.
Mlekom svoje dojke nas si otrovala,
U bolu i slavi da budemo prvi;
Jer su dva blizanca što si na svet dala-
Mučenik i heroj, kap suze i krvi.
Ti si znak u nebu i svetlost u noći,
Kolevka i groblje, u odeći sunca;
Ti si gorki zavet stradanja i moći,
Jedini put koji vodi do vrhunca.
Mi smo tvoje trube pobede, i vali
Tvog ognjenog mora i suncanih reka:
Mi smo, dobra majko, oni što su dali
Svagda kaplju krvi za kap tvoga mleka.

Privatni život

U jesen 1893. godine, na balu u tek sagrađenom hotelu „Drina“ u Bijeljini, mladi i ambiciozni učitelj Dučić susreće tek svršenu učenicu Trgovačke škole Magdalenu Nikolić. S njom se tajno vjerio 5. novembra 1893. godine, a njihova prepiska će se nastaviti i nakon Dučićevog odlaska iz Bijeljine i prelaska u Mostar na učiteljovanje od 1895. do 1899. godine.

Jedan dio te korespondencije je sačuvan, kao i pismo koje je Dučićev prijatelj i pjesnik Aleksa Šantić uputio Magdaleni 6. aprila 1901. godine moleći je da pomogne u prikupljanju pretplate za svoje „Pjesme“. Ljiljana Lukić, profesorka u penziji, čuva u ličnom vlasništvu prepisku između Dučića i Magdalene.

Profesorka Ljiljana Lukić navodi da je Dučić kratko stanovao u kući Magdalene Nikolić koja je živjela sa sestrom. Posle raskida sa Dučićem, Magdalena se zarekla da nikada više neće izaći iz kuće. „Kao kakva romaneskna heroina, živjela je od uspomena i jedine srećne trenutke nalazila je u čitanju pisama i pesama čoveka koga je volela“, zaključuje profesorka Lukić. Dučićeva tajna vjerenica u amanet je ostavila da joj nakon smrti na spomenik uklešu sljedeće riječi, koje se i dan danas čitaju na bijeljinskom groblju: „Maga Nikolić-Živanović, 1874-1957, sama pjesnik i pjesnika Jove Dučića prvo nadahnuće“.

Dvadeset godina pre Magdalenine smrti, Dučiću je, dok je bio opunomoćeni ministar Kraljevine Jugoslavije, stigla molba koja svedoči o dubokom tragu koji je Dučić ostavio u Bijeljini. Pjevačko društvo „Srbadija“ tražila je od ministra pomoć za izgradnju doma za potrebe društva. „Na prvom mjestu, u ovome idealnom poslu, društvo je slobodno da Vam saopšti da bi željelo i da bi bilo srećno, ako vidi da vaš dom ’Srbadije’ bude sazidan i nazvan Zadužbina pjesnika Jovana Dučića-Srbadija“, stoji između ostalog u pismu poslatom 1937. upućenog ministru Dučiću. Na margini pisma stoji Dučićev rukopis: „Poslao 6. decembra 1937. godine prilog od 1000 din. Molio da neizostavno nazovu svoj dom imenom velikog pjesnika Filipa Višnjića, njihovog najbližeg zemljaka“.

Ambasada Srbije u Mađarskoj nalazi se u kući koju je Jovan Dučić dobio na poklon od jedne Mađarice, a potom je poklonio državi.

Iz ljubavne veze sa glumicom Jovankom Jovanović imao je vanbračnog sina Jovicu koji se kao mlad ubio.

Bibliografija

Pjesme, knjiga prva, izdanje uredništva Zore u Mostaru, 1901.
Pesme, Srpska književna zadruga, Kolo XVII, knj. 113. Beograd, 1908.
Pesme u prozi, Plave legende, pisano u Ženevi 1905. Beograd, 1908.
Pesme (štampa „Davidović“), Beograd, 1908.
Pesme, izdanje S. B. Cvijanovića, Beograd, 1911.
Sabrana dela, Knj. I-V. Biblioteka savremenih jugoslovenskih pisaca, Beograd, Izdavačko preduzeće „Narodna prosveta“ (1929—1930).
Knj. I Pesme sunca (1929)
Knj. II Pesme ljubavi i smrti (1929)
Knj. III Carski soneti (1930)
Knj. IV Plave legende (1930)
Knj. V Gradovi i himere (1930)
Knj. VI Blago cara Radovana: knjiga o sudbini, Beograd, izdanje piščevo, 1932. (tj. okt. 1931[10])
Gradovi i himere, (Putnička pisma), Srpska književna zadruga, Kolo XLII, Knj. 294. Beograd, 1940.
Federalizam ili centralizam: Istina o “spornom pitanju“ u bivšoj Jugoslaviji, Centralni odbor Srpske narodne odbrane u Americi, Čikago, 1942.
Jugoslovenska ideologija: istina o “jugoslavizmu“, Centralni odbor Srpske narodne odbrane u Americi, Čikago, 1942.
Lirika, izdanje piščevo, Pitsburg, 1943.
Sabrana dela, Knj. X Jedan Srbin diplomat na dvoru Petra Velikog i Katarine I – Grof Sava Vladislavić – Raguzinski, Pitsburg, 1943.
Sabrana dela, Knj. VII-IX (Odabrane strane). Rukopise odabrali J. Đonović i P. Bubreško. Izdanje Srpske narodne odbrane u Americi, Čikago, 1951.
Sabrana dela, (uredili Meša Selimović i Živorad Stojković), Svjetlost, Sarajevo, 1969.
Sabrana dela, (uredili Meša Selimović i Živorad Stojković. Pregledao i dopunio Živorad Stojković), BIGZ, Svjetlost, Prosveta, Beograd-Sarajevo, 1989.

Nagrada „Jovan Dučić“

Nagrada „Jovan Dučić“ je nagrada za pjesništvo. Dodjeljuje se svake godine tokom manifestacije „Dučićeve večeri“ u Trebinju.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *