Mau Novak – Hotel ogledala/Saga o Grotu (četvrti dio)

Hotel ogledala – Saga o Grotu (četvrti dio)

Olja Novaković

Kuća nije bila daleko. Sa glavnog puta na kom su se još uvjek mogli vidjeti automobili iako je bilo već pusto veče u malom selu, spustili su se na sporedni. Zakoračili su na kamenu stazu obraslu sa obje strane šipražjem. Nije više imao dugu dlaku, ali i sa ovim ne tako snažnim tjelom čovjeka i ovom kožom osjetljivom na svaki trn mogao je osjetiti jezu koja se uvlači u njega. Činilo se da zelenilu nema kraja. Zelene boje visokih ograda svojim vrhovima su se utapale u mračne visine neba bez zvijezda. Nije vidio vrata. Možda su se odjednom stvorila nasred žbuna ili ih samo u mraku i loše osvjetljenoj ulici nije primjetio. Nekoliko stepenika niže i bili su pred kolibom. Utabano blato svuda u okviru male bašte ostavljalo je utisak da će sa prvom kišom ovdje biti vrlo prljavo i mokro. Da li je i dalje čuo šum potoka?

Pred kućom je sjedala starica. Prepoznao je stanovnika šume bez obzira na sadašnje obličje, pripadala je tamnoj strani. Kraj nje muškarac, potpuno nesvjestan nje, njenog bivšeg života, pa čak i sadašnjeg okruženja, živio je život skromnog domaćina ne znajuči da u kući ima gosta, doživotno. Između stanara šume i domaćina fizički se mogla osjetiti razlika, kao da su oni u jednom, a on u drugom mjehuru vazduha, on to naravno nije mogao vidjeti, njegova čula su otupljena dugom nezainteresovanošću i ponekom čašicom više.

Starica nije mnogo pitala. On je uglavnom ćutao. Domaćin je skoro spavao u svom uglu. U kući su se čuli ženski glasovi ili se nisu čuli, ali ih je naslućivao.

Želio je da pita za majku za portal, prvi put je bio ovako blizu nekome od Starijih, nekome ko je mogao da mu otvori vrata, ukaže na način da se vrati, ali je čutao. Crne sjenke su se uzdizale iz okolnog šipražja igrajući gluvo kolo u ranoj noći. Potok se ipak čuo u daljini, ali u ovoj bašti stao je vjetar, stalo je vrijeme, i zvuci su utihnuli, kao pod staklenim zvonom  ništa nije ni ulazilo, niti izlazilo iz nje. Alarm u glavi se upalio, on je taj koji mora odmah izaći, starica se nasmijala, protegla malo bolne noge. Ne zna koliko je vremena prošlo, zarobljen u svijetu ljudi sad se našao zarobljen u iluziji svog svijeta stvorenog u svijetu u kom trenutno živi.

Ne. Ne. Odmah napustiti ovo mjesto.

Dovoljno promišljen ustao je polako, rekao kako ne želi više da ih ometa, dobro je uradio što ništa nije pitao, ništa nije donio, ništa neće odnijeti, to će mu možda dati šansu da ode. I njegov drugar je uvidio da neke stvari nisu legle kako treba, nije ga forsirao, nasmijao se tužno ni ne shvatajući situaciju koja se stvorila. Okrenuvši se prema starici dobili su dozvolu da odu.

Pred kapijom je odahnuo, ali kada se okrenuo prema šipražju nije vidio ni druga, ni kapiju. Nije se iznenadio, nastavio je kamenom stazom, činila se mnogo duža nego kad je dolazio , a iz tog mraka nikako da izbije na čistinu, pogriješio je, nije bio sam, crne sjenke su ga pratile…

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *