Nataša Žurić – Pupčanik

PUPČANIK

Zanjihala udova Milinkova bedrima, oči joj strižu kao crni opali, bjelina grudi se besramno otima dekolteu crne haljine.
Rakija jurnu niz Radevo grlo, žeže, gori, dok ga crni opali mame, stiskaju za gušu.

Igranka odmiče, skupila se omladina u seoskoj školi podno Bjelasice. Đevojke zašarale pletenim, vunenim haljinama, a ona, udova Milinkova, beštija, izvijugala obline u crnu, satensku, pa se grohotom smije, zubi joj blješte, Rada rakija zagrcne, kost mu u grlo stane, ni Udba mu je ne bi izvadila, a prsa mu gore, gore pod flanelskom košuljom, mladalačka prsa, još usnama ženskim neobljubljena.
Petar ga gurka, pokazuje glavom na udovu. Saletio je Đole iz Vaškova, a ona vrti bedrima, njiše se, bacajući plamen preko ramena, crne opale utapajući u plavetnilo Radevog oka.

Usta mu se osušiše, izađe iz sale, zgrabi rukom snijega, a čudni, vreli vazduh ga ogrnu, bljesnu kao fenjer, i nesta kao da ga ni bilo nije. Zastade, odmahnu glavom, udarila mu rakija i udova u glavu, pa mu se priviđa. Nasmija se sam sebi, pa se vrati u salu. Petar ga čeka, a nje nema. Traži je pogledom, no udova bijaše otišla. Potraži Đola očima, ugleda ga sa Jelenom. Znači nije sa njim, odahnu.

Ponoć se bližila. Rade dograbi vidnjaku, spreman da ide, a Petar ga ščepa za ruku, šaputajući:

– Kud ćeš u ovo doba, poludio? Sjutra je 14. mart, noćas uoči njega se rospije, pu, pu, okupljaju na Medeno Guvno, na vrh Bjelasice, putnik namjernik im je lak plijen. Konači kod mene, majka je stavila luka bijeloga svud po kući, i u kolijevku Markovu, a snajka ga je okupala vodom sa lukom miješanom. –

Nasmija se Rade. Petar je bio dobričina, ali su se njegova hrabrost i poimanja kosile sa sujevjerjem.

– A krst Petre, a krst? Jesili i njega đe sakrio pod slamaricu? – neodolje Rade da se našali.
– Smij se ti- zakašlja se Petar, – smij se, ali zakonači kod mene.
– Ne luduj, idem polako, možda me udova Milinkova đe presrete, pa mi se posreći- zasmija se Rade i ode da gazi noć.

Škripa snijega pod opancima, parala je ponoćnu tišinu. Bukova šuma se pretvorila u špalir, pa šamara li ga šamara suvim grančicama. Rade se uvi pod vidnjakom, a crni opali se razliše na bijelim njedrima, kosti mu zagrmješe od sopstvene misli, dok mu mladost jurnu pod opasačem.

Zaglušujuća tišina se razli oko njega, vreli talas, isti kao onaj pred školom ga ošinu, a mjesečina se čudno razli pred nogama. Zar opet? – upita se Rade. Zakorači, a udovi mu kloporaju kao šine nakon protutnjelog voza.

On korak, mjesečina hop, pred njim, on zastani, mjesečina se razlij. Vreli talas se pojača, a tišina zaciča tihim, ženskim cijukom. Kao da mu stršljen jurnu niz kičmu, pa bode cikom.

– Dođiiiii – tihi cijuk ga doziva, sablasno, pod pleća mu vri.
– Dođiiiii – zasmija se cijuk, studen ga raskerečeno stisnu u nutrinu, zavodi ga, lomi zaglušuje misli.

Kao na povocu, Rade zakorači za cijukom, mjesečina bljesnu, okova ga, vukući mu korake kud joj volja. Šuma nestade.

Dođiiiii – cijuče vrelina, Rade osjeti zemlju bez snijega pod nogama. Proplana , osvijetljen krugom letećih fenjera zabljesnu mu oči. Noge mu vuče mjesečina, ropac ga obuzima, gore mu žile na vratu, a cijuk se pojačava, sliva se u hor, poskakuje kroz otet gromoglasan smijeh.
Rospije! – vrisnu Radeva oteta misao, oteta vrelini, i nesta u tren.
Fenjeri lelujaju, nose ih raspletene kose, ispod kojih udaraju bjeline golih, ženskih njedara.

Spazi Martu Jolevu, čelo mu se orosi znojem, a gole sise Petrane Mijove zalelujaše pod fenjerom. Smiju se, cijuču. I Danica Marinkova je tu. Trese se Rade, trese se dozivajući Boga, zaboravljajući Marksov Kapital, a otpor mu pada, mladost vri u njemu, vri pod kaišem,čvrstinom ga kida.

Fenjeri ga u krug satjeraše, a u krugu ona, udova Milinkova,. Golo tijelo joj blješti na mjesečini, smijehom ga doziva, pa strgnu vidnjaku sa njega. Jurnuše mu ruke, jurnuše na gola joj njedra, zažvališe bale niz bradu, prope se kao pastuv na obujmljena bedra. Ciči udova, jurišaju fenjeri, a znoj toči, trese Rade, tresu se zaglavljene misli, krv mu iz očiju lije. A udova se uvija, trbuh joj se trese, pa ciči rospija, ciči, uzvikuje, u galop ga tjera. Zacijukale aspide, kijamet mjesečeve sablasti se lomi o dahćuće trzaje na vatrenom krugu.

Muk. Mjese zgasnu, zora se pomoli, oburvavajući svitak na golog muškarca, zarobljenog u krugu od paljevine. Uperi svitak u krvave mu oči, budeći mu umrtvljene damare. Skoči Rade, navuče stvari, teturajući, odvuče se kući. Sa vrata u postelju pade.
Udariše glas – UMRO RADE JOVANOV.

****

Zaledio decembar naredne godine potočić uz štalu Milinkove udove. Zarzao konj, a miševi cijuču kroz sijeno, repovi im se vuku, pa jurnu kroz prosjek, između uzdignutih dojki. Zalegla udova u sijeno, vrišti, napinjući bedra, konj rže, ciku joj nadjačava. Krv zali bijelu joj podsuknju. Istrgnu udova vlas kose, sveza pupčanik, odgrize ga zubima, podiže novorođenče. Razliježe se plač, konj se umiri, podižući glavu. Pogleda udova, žensko je, odahnu, biće Milena, pomisli, dok brzim pokretom skinu sklisku opnu, u narodu krišom nazvanu košuljica, pogleda joj ručicu, bradavica kao izrastak šestog prsta bijaše na njoj, Osmijehnu se sablasno, zamota je u maramu, pa požuri ka kućerku, u kom je sama živjela.

***

Soba. Mrak se oburvao na požutjelu imitaciju Mona Lize, čiji osmijeh, iskrzan žutilom podsjećaše na blud, na ustajalu buđ svetice.
Vrelina zatamnjene sobe, kriknu u empirijumu buđenja, gola bedra udariše od vrelinu muške noge, vješto zapletene među sklisku bjelinu, razlivenu na crnom satenu. Milena otvori oči. Sljepoočnice udariše u zgađeno zijevanje, pomiješano sa tihim ropcem pored nje, koje je dubilo njene ušne školjke. Zapuca kao hitac, pa se u rikošetu vrati svijest, koja kao plima preplavi preko već poznatog terena, izranjavanog erozijom misli, opiranja, koji je truju godinama. Zar je podlegla? Toliko je nemoćna?

Ne! – kriknu, dok se nedoumlje razleglo uz kičmu, pa žeže, kao sunce porinuto u talase, stresajući pepeo sa dogorjelog žižka, bez izbora, ostavljajući pečate na pokleklom činu. Šišti krv, pomahnitala, zaobilazi nutrinu u širokom krugu, pa se razliva modrilom stvrdnutih vena. Boji se da ne zgazi već zgaženo, spaljeno, samljeveno u burama, stalnim borbama, da ne zgasne taj poslednji žižak nje. Podvlači ga pod stopala, psuje dok joj gori tabane. Uvrću misli, bezglavo hitaju, suprotno od kazaljke na satu, udaraju u vrijeme, izgubljenom bitkom, davno zapisanom.

Hladnoća muškog tijela se oburva niz njenu kožu. Crni saten, zgužvan golim bedrima, zakloni maljavu ruku, nehajno poleglu preko znaka rođenja, kao da joj rašiva pupčanu vrpcu, davno zaptivenu, biljegom vječitog traga. Svijest je budi. Sklanja tu ruku, sakuplja crnu, gramzivu slast, uvlači je u trbuh,ostavlja ka izdisaju, a tijelo ćuti, povinovano činu na crnom satenu.

Zar nije imala izbor? Zar nije zaljuljala vrijeme unazad, spotačeno niz jezu uz kičmu sopstvenog traga, u kažnjavanju lucidnosti, ili samo opravdava izgubljenu borbu pred činom crnog satena?

– Svoj postanak ne biram! Utrpali su mi ga, raspodjelom, o kojoj na dobošu rođenja ćutke prihvatih izvrnutu nevinost prvog plača- zaječa Milena u nutrini. Otkud sad nedoumlje, otkud? Zar nisam licitirala sve odluke, dajući najveću sumu sopstva, sumu pogibenija?
Udahnuvši duboko, zaleluja je sopstveni sarkazam, osjeti mu snagu, povi se tiho, slegnu ramenima, crni opali bljesnuše, dok joj škripa zaljuljane svijesti ugrabi lik.

Ko si? – pita pjenušavim ustima, kao padavičar pred padom u procjepe, a lik se kezi. Hladna, maljava ruka skliznu joj sa trbuha, dovoljan tren neopreza, u kom se svijest vraća u orbitu, proteže se kroz tamne zastore. Strese se. Gađenje od ispijenog prvjenca, zarobljenog u kažnjavanju, u produžetku sopstva, sa svim niskostima opravdanja, za sve polegle razloge, koje je trpala u ćutanjima koraka, vanvremenskim, čije brojeve šablonira kao bit u nebiti, sa epilogom čina na crnom satenu.

Lik u ogledalu, sa ramom sopstvenog sarkazma, zareza patinu, protegnu se, saten zacvilje. Ožiljak na lijevoj strani odraza, zaokupi joj pažnju, zadobijen u činu. Ožiljak, kao iskusni borac, vješto skoči pod rebra, iščupa godove sa panja, bezglavog, a još živog.. Zaječa kroz njene slabašne kosti, pa kapljući kao kapavica niz zarđale oluke, zavuče satanski rep u njen trbuh.

Odgurnu hladnu ruku, ustajući odlijepi saten sa znojavog tijela, sagorjelog u noćnoj huci. Priđe fenjeru, ostavljenom na stočiću, dunu u plamen, a nagost joj nakostriješi sve pozornosti, pa se zaleluja kroz hladnoću sobe, polagajući ranjenu zvijer, koja je truje iznutra, na ugašeni plamen fenjera. Skoči sa postelje u mahnitom orgazmu sopstvene hrabrosti. Otvori kutijicu, od pruća sapletenu. Izvadi košuljicu, zubima otkinu dio po dio, gutajući nagon na povraćanje, koje bijaše most između samouništenja i nastavka sopstva.

Obuče crnu haljinu, obu čizmice, dohvati kvaku, bacajući pogled na golog muškarca, a crni opali bljesnuše hiljadama fenjera i zgasnuše u tren.

Nadam se da će biti žensko, prociča košuljica iz nje, zatvarajući bešumno vrata za sobom.

 

DNEVNO IZDANJE 14. MART
NASLOVNA STRANA

U HOTELSKOJ SOBI, PRONAĐEN LEŠ NAGOG MUŠKARCA.

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *