Valentina Šuković-Šaranović – Sjećanje

Sjećanje

Voda. Ono veliko jezero pored kojeg je prolazio autobus na putu do male varoši koja je bila naša konačna destinacija. Isto ono po kojem je, nekad davno, čovjek s brkovima i slamnatim šeširom jezdio u svom čunu u nadi da će ulov biti dobar. Jezero po kojem nikad nisam krstarila iz straha od njegove prikrivene prirode. Bilo mi je sumnjivo. Plašila sam se da je vidjelo taj strah u mojim očima, koji je vjerovatno poticao iz jednog od mojih prošlih života, i da je bilo spremno opet me uplašiti, povući me svojim zelenim rukama u svoje dubine i prekriti me lokvanjima, trskom i travom da me niko nikad ne nađe. Zato sam ga izbjegavala. Iako me njegova ljepota izuzetno privlačila, divila sam joj se samo iz daljine.

U stvari, sve u vezi sa tim mjestom je bilo čudno. I jezero, i mali čunovi, i brodići koji su se mirno njihali na vjetru, tamo pored starog mosta, i kamene kuće koje su bile mračne i neobično mirisale, i ljudi u njima. Kada bi se autobus zaustavio na malom trgu, nevoljno bih išla za majkom do kuće njenih roditelja. Put je bio uzan i vijugav, a pogled veličanstven. Ona bi mi uvijek pričala istu priču: o njenom pješačenju do škole koja se nalazila u susjednom selu, o bremenu drva koje je morala donijeti po povratku kući, o djetinjstvu koje nikada nije imala, o teškom životu u ovom prekrasnom, pitomom podneblju gdje rastu smokve i grožđe i gdje se pravi najbolje vino, i o danu kada je konačno otišla iz njega. Zauvijek.

Visoke kamene kuće, mali prozori, podzemni podrumi, voltovi, izvori, ostaci starog dvorca… sve je to imalo nešto gotsko u sebi i zato me pomalo plašilo. Ni majčina rodna kuća nije se izdvajala od ostalih u selu. Bila je besprekorno čista. Sjećam se njenih bijelih zidova, kao snijeg bijele posteljine prostrte po visokim krevetima, velikog stola za ručavanje, stare petrolejke, bronzina u kojima je baba držala priganice, mirisa ukljeva i raštana s mušnicom, jela koja sam jedino u toj kući bez riječi morala da jedem, vinskog bureta, uredno posloženih novina i gomile knjiga čiji mi naslovi tada nisu mnogo značili. TV se gledao samo u vrijeme dnevnika. Sve ostalo – bilo je zabranjeno. Zapravo, to i nije bila neka konkretna zabrana, samo, njih dvoje čudnih staraca, majčinih roditelja, nije voljelo da gleda televiziju. Dnevnik je bio jedino što ih je zanimalo. A kada bi se pomenuo crtani film ili neka dječja emisija, baba bi odmah počela da viče kako djeca treba da „čine nešto korisno, a ne da po vas cijeli dan bulje u ovo čudo, em se kvari vid, em se zatupljuju, to nikome nikakve koristi nije donijelo“.

Tada mi nije bilo drago što smo, s vremena na vrijeme, morali da spavamo u toj kući. Ne samo što nije bilo televizije već nije bilo ni topline. Ti ljudi možda jesu voljeli jedni druge, ali oni emocije nisu pokazivali. Babu sam rijetko viđala da se smije. Kada bih je i uhvatila u tom činu, ona bi se odmah uozbiljila kao da sam je zatekla u nekoj nedozvoljenoj radnji. Đed je uvijek imao blagi smiješak na usnama, ali se takođe nije smijao, ono pravo, iz srca. Nikada me nisu uzeli u krilo, poljubili u obraz ili pomilovali po kosi. Ne sjećam se da su me ikada pitali o školi, o drugaricama ili hobijima. Majka ih je branila i opravdavala činjenicom da su stari, kao i da su imali jako teških trenutaka u životu koji su na njih ostavili trajne posljedice. Ja kao tada desetogodišnje dijete to nisam mogla da shvatim.

Tih dana koje bi provodili u njihovoj kući, s majkom gotovo da nisam komunicirala. I kada bih je pitala nešto, odgovarala je tiho i kratko i svaki čas mi davala znak očima i rukama da ne pričam. Ona bi uglavnom čistila, ribala, slagala i preslagala, a ja sam ubijala dosadu tražeći po spavaćoj sobi dokaze da se u toj kući dogodilo nešto čudno, recimo da su u njoj još uvijek živjeli duhovi ili da se u nekom skrivenom mjestu, možda negdje u podu, nalazi kovčeg s gusarskim blagom ili čak tajni prolaz koji vodi negdje do Italije. Onda bi mi baba rekla da izađem napolje, da ne smetam majci dok sprema po kući i predložila da prošetam malo po selu. Ja bih tada trčkarala kamenim stepenicama od početka do kraja sela, provirivala u podrume (ili, kako ih oni zovu, konobe, u kojima su čuvali vino i razne druge stvari) tih kamenih kuća, zbijenih jedna uz drugu, i brojala prozore, voltove i terase, žaleći što ne znam da crtam jer je selo zaista bilo neobično i lijepo.

Ipak, u njemu su najgore bile noći. Mrak koji se uvuče u svaki ćošak spavaće sobe. Bez ulične rasvjete koja mi je u gradu obasjavala sobu poput lampe. Grane drveća koje bi katkad udarile o prozore, zvuk koji je dopirao ko zna otkuda i opet šum vode, jasan i jeziv. Ne, nisam voljela vodu. Nisam mogla da podnesem taj njen zvuk koji me je plašio. Majka je govorila da je to izvor, a ja sam osjećala i onu vodu iz jezera. Bila mi je blizu i ponekad bih sanjala kako plutam po njenoj površini pa bih se onda trgla i vrisnula i probudila majku koja se ljutila na mene što joj prekidam san i prijetila da više neću gledati strašne filmove i čitati čudne knjige.

Ne sjećam se kad smo posljednji put spavali u toj kući. Znam samo da mi je laknulo kad više nismo morali da idemo na to predivno, ali pomalo strašno mjesto. Prvo je umro đed, a nekoliko godina kasnije i baba. Zelena vrata te kamene kuće od tada su zaključana.

Ne znam da li bih se ponovo usudila da uđem u te mračne, hladne odaje, pune blijedih uspomena i neodređenih osjećanja, u kojima su dvoje staraca proveli svoj vijek mučeni teškim udarcima sudbine koju su tako dostojanstveno podnosili. Sada, s vremena na vrijeme, dođem u to čarobno mjesto i sa kamene terase gledam mirno jezero. Iz neke od kuća dopire miris ribe i mami mi nepca, a ja zatvaram oči i zamišljam da me to baba zove. Doziva me onim svojim visokim tonom i kaže da požurim. Đed već sjedi za stolom; u ruci mu novine a na stolu ispred njega čašica vina. Majka postavlja tanjire i očima mi daje znak gdje da sjednem. Ja čupam repove ukljevama dok me baba poprijeko gleda i čudi se mome gestu. Sa starog radija čuju se vijesti a nakon njih neka starogradska muzika koja ovim starcima prija. Sve je tiho i miriše na nedeljno popodne iako nisam sigurna koji je dan. I sve je tako lijepo i stvarno.
Na svome dlanu osjetim suzu, onu koju nikad nisam pustila, za tim vremenom, za starom kućom, za ljudima kojih više nema.

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *