Aleksandar Beljajev – Biografija

Aleksandar Romanovič Beljajev (ruski: Алекса́ндр Рома́нович Беля́ев; 16. mart 1884 – 6. januar 1942), ruski i sovjetski književnik, najpoznatiji kao autor popularnih science fiction i avanturističkih romana, zahvaljujući kojima je stekao reputaciju “ruskog Julesa Vernea“.

Rodio se u porodici pravoslavnog sveštenika. Trebao je naslijediti očevo zanimanje, ali je u sjemeništu postao ateista te se umjesto toga odlučio posvetiti studiju prava. Kako bi finansirao njega i vlastitu porodicu počeo se baviti pisanjem. Nakon studija prava je započeo advokatsku karijeru koja je bila toliko uspješna da je samo nakon nekoliko godina mogao priuštiti putovanja po svijetu, koja će mu kasnije postati inspiracija za opus. 1914. se odlučio u potpunosti posvetiti književnosti, ali mu je iste godine dijagnostifikovana tuberkuloza od čijih će posljedica neko vrijeme biti paralizovan i trpiti do kraja života. Slavu je stekao 1920-ih u Moskvi gdje je paralelno sa objavljivanjem prvih romana radio za sovjetsku vladu. 1934. se preselio u Lenjingrad. U obližnjem mjestu Puškin ga je zatekla njemačka invazija 1941. godine; zbog bolesti se nije stigao evakuisati prije dolaska njemačkih snaga. Umro je nekoliko mjeseci kasnije od gladi; njegov grob je do danas nepoznat.

Budućnost po ideološkom ključu

Period između dva svetska rata u SSSR-u, na polju naučne fantastike, često se određuje i kao ‘period Beljajeva’ jer je Aleksandar Romanovič Beljajev (1884-1942) ubedljivo bio, među čitaocima, najpopularniji pisac ovog žanra. Prvom pričom, «Glava gospodina Douela», objavljenom 1925.g. (koja će 1937.g. biti proširena u istoimeno roman), započeo je Beljajev svoju karijeru u kojoj će objaviti 70-tak knjiga, među kojima je i 10-tak naučno fantastičnih.

Sva njegova žanrovska dela bazirana su na naučnim saznanjima odnosno hipotezama i njihovoj ‘razradi’ koja podrazumeva oživljavanje i ugradnju u svakodnevni život u budućnosti. Tako je tema prve priče i potonjeg romana eksperiment sa odvajanjem žive glave od tela; kako označava samo ime romana «Čovek-amfibija» iz 1928.g. reč je o stvaranju posebne vrste čoveka koji može da živi i u vodi i na suvom; ovaj roman otvara autorevu omiljenu temu naučnog poboljšavanja čoveka, sa svim prednostima i problemima koje ona donosi a koja je osnov romana «Čovek koji je izgubio lice» (1929), «Laboratorija dubive» (1928), «Čovek koji je našao svoje lice» (1940), «Arijel – leteći čovek» (1941).

Roman «Borba u eteru» (1928) razmatra probleme otkrivanja i upotrebe raznih vidova energije, «Vazdušni brod» (1934) opisuje buduće načine putovanja, «Podvodni zemljoradnici» (1930) otkrivaju nove metode rešavanja problema povećane potrebe za hranom. Osim ‘ovozemaljske’ budućnosti, Beljajev je spekulisao sa otiskivanjem čoveka u svemir; u romanima «Skok u ništa» (1933) i «Zvezda Kec» (1936) predstavljene su ekspedicije hrabrih kosmonauta. Romani «Gospodar sveta» (1929) i «Prodavac vazduha» (1929) otkrivaju piščev strah pred mogućim manipulacijama i zloupotrebama moćne nauke, sposobne da donese blagostanje ali i uništi svet odnosno trajno porobi neke narode ili klase.

Beljajev je, osim naučno fantastične proze, pisao i tekstove o odnosu nauke i ovog žanra što ga čini i jednim od prvih teoretičara ovog vida literature u Sovjetskom Savezu. Čitav opus Beljajeva, kao i svih ostalih pisaca u SSSR-u tog vremena, bio je pod direktnom kontrolom državnih cenzora koji su ‘brinuli’ da knjige budu na partijskoj liniji i bez njihovog odobrenja ni jedna knjiga nije mogla biti štampana. Ispunjenje tih zadataka značilo je da su negativci uvek kapitalisti, njihovi političari i nemoralni naučnici, kojima je jedini cilj da izrabljuju radnike i unište socijalizam.

S druge strane, čistota i dobronamernost bili su rezervisani za hrabre i požrtvovane sovjetske radnike i intelektualce. Kada bi se ispoštovali svi zadati obrasci, piscima nije, nakon idelološke agitacije, ostajalo previše prostora za pravu literaturu. Ipak, romani Beljajeva, ma koliko bili pojednostavljeni, sa veštačkim, beskrvnim likovima, uspevaju da se nametnu čitaocima kako svojom naučnom utemeljenošću (u širokom nizu disciplina, od medicine i biologije do atomske fizike) tako i pažljivo vođenom radnjom i zanimljivim predviđanjima (pojedina su se ostvarila, druga je tehnologija prevazišla; otuda su neki romani potpuno nezanimljivi, kao npr. oni o putu u svemir a po tome su slični romanima iste tematike tako znamenitog pisca kakav je Artur Klark). Proteklo vreme potvrdilo je veliki značaj Beljajeva za stasavanje i razvoj sovjetske (a samim tim i svetske) naučne fantastike.

static.astronomija.org.rs/knjige/sf/istorija/Beljajev.htm

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *