Alfred de Vinji – Biografija

Alfred de Vinji (franc. Alfred de Vigny; Loš, 27. mart 1797 — Pariz, 17. septembar 1863), francuski književnik i član Francuske akademije.

Biografija

Alfred de Vinji rođen je 1797. godine u mjestu Loš, u Tureni, u staroj plemićkoj porodici. Još u djetinjstvu navikao se na gordo ćutanje i povlačenje u sebe. Vrlo rano stupio je u vojnu službu, koju je posle trinaest godina (1827) definitivno napustio, razočaran u oficirski poziv. Prije toga, kao veoma mlad, počeo je da piše i ušao je u književne salone. Ljubav sa pjesnikinjom Delfinom Ge, koja se nije završila brakom, donijela mu je još jedno razočarenje. Kasnije, bračni život nije mu donio sreću, kao ni ljubav van braka: Mari Dorval inspirisaće ga za sliku nestalne i nevjerne žene koja čovjeku donosi nesreću. Razočaran u sve što je vidio i doživio, i u ličnom i u javnom životu, Vinji se, ne gubeći nadu, približio hrišćanskom socijalizmu, a kasnije i Sen-Simonovom utopijskom socijalizmu. Član Francuske akademije postao je tek 1845. posle sedam kandidovanja. Pokušaj da se, posle februarske revolucije (1848), bavi politikom ostao je bez uspjeha. Ljubav sa pjesnikinjom L. Kole, kao i ljubav sa jednom mladom učiteljicom, unijela su nešto vedrine u pjesnikove poslednje godine života ispunjene njegovanjem bolesne žene i patnjama od sopstvene bolesti. Umro je 1863. godine. Vinjijev Dnevnik jednog pjesnika (Le Journal d'un poete), izdat 1867. i dopunjen 1935. značajan je dokument o pjesnikovom životu i djelu.

Poezija

Vinjijevo pjesničko djelo po obimu je prilično skromno: za života je objavio samo dvije pjesničke zbirke, a jedna je objavljena posthumno. U poređenju sa obimom književne produkcije drugih pjesnika tog vremena, kao što su Lamartin i Igo, to djelo je savremenicima djelovalo malo. To je i jedan od uzroka Vinjijeve nedovoljne slave u vrijeme njegovog života i stvaranja, ali i prividna bezličnost poezije koja se izražavala u simbolima i nespremnost i nezainteresovanost pjesnika da radi na svojoj popularnosti.

Svoje prve stihove Vinji je objavio 1820. u časopisu Književni pohranitelj (franc. Le Conservateur litteraire), koji je uređivao Viktor Igo, a dvije godine kasnije objavio je i prvu zbirku pjesama.

Tri pjesničke zbirke
Pjesme

Godine 1822. izlazi anonimno iz štampe Vinjijeva zbirka skromnog naslova Pjesme (franc. Poemes). Sadržavala je svega 10 pjesama u kojima se osjeća djelimični uticaj Andre Šenijea, vidljiv prije svega u izboru tema i mjesta (stari Rim) i čežnjivim raspoloženjima i blagim tonovima. Izdavajaju se pjesme Helena, inspirisana borbom Grka protiv Turaka, kao i Zatvor i Nesreća, u kojima je u izvjesnoj mjeri prisutan uticaj Bajrona. Iako se već u ovoj prvoj zbirci nalaze neke karakteristične Vinjijeve pjesničke osobine, on je i dalje daleko od svojih najboljih ostvarenja.

Drevne i moderne pjesme

Vinjijeva sklonost, koja se vidi već u prvoj zbirci, da, posmatrajući sadašnjost, gleda u prošlost, slikajući razne civilizacije i kulture i da u tom smislu dijeli svoje pjesme, obilježava i drugu njegovu zbirku Drevne i moderne pjesme (franc. Poemes antiques et modernes). Zbirku je Vinji prvi put objavio 1826, zatim dopunjeno izdanje 1829. i konačno izdanje 1837. godine. Podijelio ju je u tri knjige: Mistična, Antička i Moderna.

Priviđenje

Iz “Decembarske noći”

Kada sam bio u đačkom dobu
zatvarah se u svoju sobu,
da bdijem sve do kasnog sata.
Kraj stola videh seda sa mnom
siroti dečak sav u tamnom
što bi mi sličan poput brata.

Lik lep mu beše i bez sreće.
Pri svetlosti je slabe sveće
čitao redom moje knjige.
U naručje mi spusti čelo
i dočeka svanuće belo
sa blagim smeškom, prepun brige.

Kad petnaesto bi mi leto,
laganim hodom ja sam šeto
kroz šumu kojom grmlje cvata.
Pod stablo vidim seda sa mnom
mlad jedan čovek sav u tamnom
što bi mi sličan poput brata.

Za put ga pitah prepun slutnja;
u jednoj ruci bi mu lutnja,
u drugoj bokor rujnih ruža.
On srete me ko prijatelja
i rukom što je od sveg belja
pokaza polje što se pruža.

U vreme kad nas ljubav jača
u sobi bejah sam, pun plača
zgog prve bede što nas hvata.
Uz kamin videh seda sa mnom
neznanac jedan sav u tamnom
što bi mi sličan poput brata.

On tužio je i kolebao;
jednom je rukom hteo nebo,
u drugoj mač je držo grubi.
Zbog moje boli on je plako,
al uzdah jedan pusti lako
a zatim se ko san izgubi.

Kad razbludnik sam bio pravi
ko zdravicu sam ja na slavi
vrč podigo sav od zlata.
Nasuprot videh seda sa mnom
poznanik jedan sav u tamnom
što bi mi sličan poput brata.

Pod plaštem su mu bile skrite
crnog ruha bedne rite,
na glavi mirta koja svenu.
Lomnom je rukom moju hteo,
i vrč mi, kad je njegov sreo
u ruci puče u tom trenu.

Godinu posle, noćnim sjajem,
ja klečao sam pred ležajem
mrtvome ocu oko vrata.
Kraj uzglavlja je seo sa mnom
sirotan jedan sav u tamnom
što bi mi sličan poput brata.

Oči mu behu suza pune
a trnov venac mesto krune,
ko anđeli od bolne žudi;
na tle mu beše pala lira,
dok krvava ga boja spira
a mač zariven usred grudi.

Još uvek dobro pamtim sve to,
da ja sam njega stalno sreto
u mog života svakom trenu.
Jer priviđenju tom sam nemom,
anđeo bi li ili demon,
svud svud prijateljsku gledo senu.

Svud gde sam spušto, duž putanja,
međ ruke čelo koje sanja,
ko ženu dok me suze guše;
svuda gde ja sam, kao janje
što vunu gubi kroz to granje
slutio rasip svoje duše:

Svud gde sam hteo ležaj prostrt,
svud gde sam hteo poći po smrt,
svud gde sam pado usred blata,
putom je mojim stizao sa mnom
očajnik jedan sav u tamnom
što bi mi sličan poput brata…

Ko si stvarno, mladosti moje rano,
putniče krepki napred vođen?
Reci zašto srećem te neprestano
dok sediš u tami kad prođem?
Ko si stvarno, samotni noćni svate,
istrajni gostu mojih rana?
Zašto me svetom tvoje noge prate?
Ko ti si stvarno, to ti si, moj brate,
što dođeš tek za plačnih dana?

Priviđenje:

Ni Bog ja nisam niti Đavo,
i ti mi dade ime pravo
kad bratom si me nazvao svojim:
kud kreneš, ja ću kao sena
da do poslednjeg idem trena,
da i na tvome grobu stojim.

Nebo mi otkri srce tvoje
kad osetiš sve nespokoje
mirno mi dođi dok se noća.
Uvek kraj tvojih biću nogu,
al ruku da ti dam ne mogu,
prijatelju ja sam samoća

Mistična knjiga (franc. Livre mistique)je sastavljena od tri poeme i umjetnički je najuspjelija. Prva poema, Mojsije, za osnovu i okvir ima biblijsku legendu kojom se pjesnik služi da bi preko Mojsijevog lika dao simbol čovjeka koji je iznad ostalih po svojoj moći, ali je baš zbog toga usamljen, neshvaćen i umoran. Izražavajući ovu svoju ideju, na originalan način, Vinji je dao veliki doprinos razvijanju omiljene romantičarske ideje o neshvaćenosti i usamljenosti genija i tu će ideju i kasnije koristiti. U drugoj poemi, Eloa ili sestra anđela, takođe simboličnoj, data je slika bezgraničnog sažaljenja i žrtvovanja prožeta dubokim pesimizmom. Vinji se u njenom pisanju donekle ugledao na engleskog pjesnika Tomasa Mura, ali je i po obradi i po osnovnoj zamisli originalna. U ovoj poemi se nalazi i motiv sažaljenja anđela prema satani, potpuno nepoznat hrišćanstvu i krajnje nesvakidašnji za to vrijeme. Motiv je plod Vinjijeve imaginacije i nema paralele u tradiciji. Treća poema u okviru Mistične knjige je Potop u kojoj se pjesnik buni protiv božanske svireposti i neumitnosti vrhovnih zakona.

Iz Antičke knjige izdvaja se poema Jeftejeva kći, koja podsjeća na Igoovu Legendu vjekova i Antičke poeme Lekonta de Lila i u kojoj pjesnik tretira sličan motiv kao i u Potopu. U Modernoj knjizi zanimljiva je pjesma Rog, gdje Vinji evocira srednjovjekovnu prošlost tj. hrabrog Rolanda u klancu Ronsovo koji na kraju ostaje gotovo potpuno sam, slično kao i Mojsije, jer se ističe svojom snagom.

Suđaje

Zbirka pesama Suđaje (franc. Les Destinees) je remek-djelo Vinjijeve poezije. Objavio ju je posthumno testamentarni izvršilac Luj Ratisbon 1864, godinu dana nakon smrti pjesnika, raspoređujući pjesme prema svom nahođenju, ali pazeći o namjerama i shvatanjima njihovog autora. Raspored pjesama je tematski, što daje sliku razvoja Vinjijeve misli i neku vrstu pregleda razvoja i sudbine čovječanstva prema njegovoj zamisli. U uvodnoj pjesmi, Suđaje, prikazuje se sudbinska opterećenost čovječanstva od njegovog nastanka, dok završna pjesma, Čisti duh, predstavlja poslednju tačku evolucije pjesnikove misli. Između ove dvije okvirne pjesme nalazi se nekoliko takođe značajnih pjesama za razumijevanje Vinjijeve misli. Pastireva kuća pokazuje čovjeku ostavljenom samom sebi puteve olakšanja – ljepotu prirode, uzvišenost misli, blagost žene. Samsonov gnjev nosi snažnu simboličnu sliku patnji i razočarenja koje donosi voljena žena, dodatno obogaćenu ličnim pjesnikovim iskustvom. Kurjakova smrt preko prizora snažnog otpora, dostojanstvene patnje i hrabrog umiranja životinje daje primjer čovjeku za stoičko podnošenje teškoća i nijemo i ponosno prihvatanje tragičnosti ljudske sudbine. Pjesma Maslinova gora je prožeta metafizičkim nemirom i idejom svetog Avgustina da Bog nije poštedio ni sopstvenog sina. Iz cijele ove zbirke isijava Vinjijev pesimizam, umjeren i oplemenjen saznanjem i prihvatanjem čovjekove sudbine.

Smrt vuka

Oblačje nad lunom raspaljenom ide,
Ko dim brzi što ga nad požarom vide,
I od crnih šuma vidokrug se pravi.
Išli smo šuteći po rošljivoj travi,
Kroz gusti vrijesak, kroz šiprag ne mali,
Kad pod borjem, onom u Landama nalik,
Velikih noktiju trag smo ugledali
Vukova skitača koje smo hajkali.
Slušali smo, dah nam suzdržan, a spore
Naše noge. Nisu ravnica ni gore
Puštale ni uzdah u zrak; u crnini
Vjetrokaz je k svodu kričao jedini.
Jer vjetar, nad zemljom uzdižuć se mnogo,
Tek samotne kule dirao je nogom,
A hrastovi dolje, nagnuti k stijeni,
Kao da polegli spiju nalakćeni.
Nigdje šuma, dakle, i, glave spuštene,
Najstariji lovac u potragu krene:
Osmotri pijesak, legnuvši, i javi
Uskoro, on, koji grešku ne napravi
Nikad, tihim glasom da svježi trag svaki
Zbori o prolasku i šapama jakim
Dva velika vuka i vučadi dvoje,
Mi odmah noževe spremismo, i svoje
Puške skrismo, njino jako svjetlucanje,
Išli smo polako, razmičući granje.
Kad trojica staše, ja, tražeći šta je
To što vide, spazih dva oka što sjaje
I četiri lake sjenke, s druge strane,
U vrijesku i pod lunom razigrane,
Ko što uz veliku buku čine vazda
Veseli hrtovi kad se vrati gazda.
Slična im je igra, sličan oblik, ali
U tišini su se vučići igrali,
Znajući tu blizu da leži u kući
Nin dušmanin čovjek, napola spijući.
Otac je stajao, majka kraj drveta
Odmara, ko ona od mramora, sveta
Rimu: bokovima dlakavim su njenim
Polubozi Romul i Rem odgajeni.
Vuk dođe i sjede, noge uspravio,
U pijesak nokte kukaste zario.
Izgubljen je, shvati, jer je iznenađen,
Za uzmak il bijeg put mu je pregrađen,
Tad zgrabi gubicom, raspaljenom vrlo,
Najsmjelijeg pseta zasopljeno grlo,
I zeljeznu čeljust ne rastvori, mada
Našim hicima je bio isprobadan
I noži su nam se, kliještima nalik,
Roneći u njegov stomak, ukrštali,
Do u zadnji čas kad pas mu se, bez sape,
Mrtav prije njega, skotrlja pred šape:
Vuk ga pusti, zatim u nas upre zjene,
Kame mu do drške u bok zarivene,
Okupan u krvi, prikucan sred trave,
Puške oko njega kobni mlađak prave,
Pogleda nas jednom još, potom se prući,
Krv što mu na usta pokulja ližući,
I ne mareć znati da poginu, svoje
Krupne oči sklopiv, bez krika umro je.

II

Na praznu sam pušku naslonio čelo,
Zamišljen, goniti nije mi se htjelo
Vučicu sa djecom što su ga, sve troje,
Htjeli sačekati, i, mislim, bez svoje
Vučadi udova, mrka i pristala,
Ne bi muž veliki da sam strada dala,
Al dužnost joj bješe spasiti ih, pa da
S njom se uče dobrom podnošenju glada
I da s gradom nikad ne uđu u savez
Što ga ljudi s ropskim zvijerima prave
Koje za njih love, zbog ležaja svoga,
Šuma i stijenja vlasnika prvoga.

III

Vaj, mnih, kako naša bijeda stid budi,
Unatoč velikom tom Imenu Ljudi!
Kako napustiti život sa svim zlima
Treba, to je divnim znano zvijerima.
Kad vidim šta ovdje biva, šta ostaje,
Sve je slabost, samo šutnja velika je.
Ah, divlji putniče, ja te dobro shvatam,
Tvoj mi zadnji pogled, što za srce hvata,
Reče: “Nek ti duša, možeš li, dospije,
A da manje revna i mislena nije,
Do visokog stupnja stoičke gordinje,
Gdje dijete šume odmah se uspinje,
Jecaj, plač, molba su jednako mlitavi;
Svojski, dug i težak, zadatak obavi
Na putu koji te sudba pozva preći,
Zatim, ko ja, pati i umri ćuteći.

Misaoni aspekt Vinjijeve poezije

Osnovna osobina Vinjijeve poezije je misaonost, a od svih francuskih romantičara on je jedini u pravom smislu riječi mislilac. S obzirom da nije dao jedan potpuno izgrađen i jasno formulisan sistem on nije i filozof, ali se zato u njegovom djelu mogu naći rasuti i fragmentarni elementi jednog filozofskog sistema. Iz tih pojedinih postavki i razmišljanja proizlaze neki opšti zaključci o Vinjijevom odnosu prema čovjeku, društvu, prirodi, Bogu i drugim temama.

U osnovi Vinjijeve misli je izražen pesimizam koji, ipak, ne prerasta u nihilizam i potpunu negaciju svega. Prema tom shvatanju, ljudi su neprijatelji, a u najboljem slučaju ravnodušni prema onima koji se ističu svojom pojavom i djelima. Osrednjost je najrasprostranjenija pojava među ljudima i što je čovek uzvišeniji duhom on je i usamljeniji, a genijalnost je nešto što se skupo plaća u takvom društvu. Patnja, po Vinjijevom mišljenju opšta, dodatno se uvećava sa savršenošću čovjeka i njegovog bića.

Utjehu ili oslonac ne pruža ni priroda, hladna i ravnodušna prema čovjekovom postojanju. Anticipirajući egzistencijaliste Vinji smatra da čovjek, slučajno bačen u tu prirodu, treba da smisao života traži izvan i mimo nje.

Od prirode nije mnogo drugačije ni božanstvo, gluvo i nijemo pred patnjama čovjeka. Bog, ako ga uopšte ima, neosjetljiv je i, čak, osvetoljubiv. Za Vinjija je nespojiva sama ideja božanstva sa postojanjem zla, patnje i vječite sumnje i neizvjesnosti u čovjeku. Čovjekov odgovor Bogu treba da bude ili prezrivo ćutanje ili zahtjev da se polože računi i daju objašnjenja za sve nebožansko što pritiska čovjeka i svijet u kome živi.

Ne padajući u nihilizam i opštu negaciju, Vinji traži moguće izlaze iz ovakvog stanja. Prvo pribježište čovjeku ostavljenom od prirode i od Boga, jeste svjesno i hrabro mirenje sa takvom sudbinom i stoičko podnošenje svega što život donosi. Čovjek treba da u sebi izgradi religiju časti i dužnosti koja će ga obavezivati na gordost i prezir prema nevolji, čime čuva svoje ljudsko dostojanstvo. Uz takvu dužnost nužno idu i samoodricanje i požrtvovanost. Odbačen od društva kojim vlada prosječnost čovjek ne treba da u potpunosti pobjegne od ljudi u apsolutnu samoću. Takvom društvu, u kome ljudi postaju apatični, otuđeni i neprijateljski nastrojeni jedni prema drugima, pogotovo prema najvrednijim pojedicima, Vinji pretpostavlja kult ljubavi, sažaljenja i ljudske solidarnosti.

Pesimizam, shvaćen na Vinjijev način, nije destruktivan. On, oplemenjen i obogaćen smislom, postaje podstrek za borbu i sredstvo za duhovni i intelektualni napredak čovjeka. Garancija tog napretka je čovjekova misao koja jedino zabilježena i predata drugima čuva kontinuitet čovjekove spoznaje svijeta.

Opšte odlike

Mnogim odlikama svoje poezije Alfred de Vinji je anticipirao neka buduća poetska strujanja u evropskoj književnosti. U mnogo čemu ta poezija je izraz vremena u kome pjesnik živi i stvara, a primjetan je i uticaj prethodnih epoha.

Vinji piše sistematski i izbjegava diktat trenutne inspiracije, a osnovni ton pjesama je umjeren i uzdržan. Takav stav Vinji duguje prije svega klasičarima čiji je uticaj i dalje jak početkom 19. vijeka. Klasičarima Vinji duguje i pjesnički rječnik, kao i upotrebu određenih pjesničkih slika. U tom pogledu on odudara od aktuelnog romantizma.

Romantičar je po izraženoj subjektivnosti i temama koje obrađuje. Nemir i nezadovoljstvo koji se osjećaju u Vinjijevoj poeziji takođe odgovaraju duhu vremena i romantičarskom raspoloženju.

Ono što se prvo primjećuje kod ovog pjesnika to je bezličnost u izrazu. Međutim, ona je prividna i posljedica je upotrebe simbola koji zamjenjuju ličnu ispovjest, popularnu i kod prosvetiteljskih i kod romantičarskih pisaca. Apstraktnost u izlaganju takođe je rezultat izražavanja u simbolima. Ti Vinjijevi simboli nisu slučajni. Prva etapa u nastanku simbola je emocija pjesnika oko koje se kristališe određena ideja, a ta se ideja zatim zaodijeva u ruho simbola. Na taj način, Vinjijeva simbolika dobija na punoći i originalnosti.

Osim simbolizma, Vinji je anticipirao i egzistencijalizam 20. vijeka tako što je filozofsku misao saopštavao pjesničkim izrazom.

Slično i svom cjelokupnom djelu, skromnom po obimu, Vinji je uspijevao da sa malo riječi dočara neki prizor, osjećanje ili izrazi misao. U pogledu versifikacije Vinji posebno njeguje strofu sastavljenu od sedam aleksandrinaca. Ti stihovi su različite vrijednosti, pa ovu poeziju karakteriše stalno smjenjivanje veoma lijepih i uspjelih i slabijih stihova.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *