Bernardo Bertolucci – Biografija

Bernardo Bertolucci (rođen 16. mart 1941.), italijanski filmski reditelj i scenarist.

Biografija

Rane godine i porodica

Bernardo Bertolucci rođen je u italijanskom gradu Parmi, u regiji Emilia-Romagna. Bio je drugi sin Atillia Bertoluccija, koji je bio pjesnik, cijenjeni istoričar umjetnosti i filmski kritičar. Kako je odrastao u takvom okruženju, Bertolucci je počeo pisati u 15. godini, a ubrzo je dobio nekoliko prestižnih literarnih nagrada za svoju prvu knjigu. Očeva pozadina pomogla mu je u karijeri: stariji Bertolucci pomogao je italijanskom reditelju Pieru Paolu Pasoliniju da objavi svoj prvi roman, a Pasolini je uzvratio angažujući Bernarda kao svog pomoćnika u Rimu na filmu Accattone (1961.). Ali Bertoluccijev potencijal primijetili su i drugi, kao Sergio Leone, koji ga je zamolio da napiše priču za njegov film Bilo jednom na Divljem zapadu. Leone je poslije odbio scenario rekavši kako je prekompleksan za američku publiku.

Bertolucci ima dva brata: filmskog producenta Giovannija (rođen 1940.) i pozorišnog reditelja i dramatičara Giuseppea (rođenog 1947.).

Prva supruga mu je bila Adriana Asti, zvijezda jednog od njegovih prvih filmova, Prima della rivoluzione. 1978. se oženio s Clare Peploe, britanskom scenaristkinjom koja je poslije režirala nekoliko filmova.

Prvi film

Bertolucci je prvo htio postati pjesnik kao otac. Zato je pohađao Fakultet moderne književnosti na Rimskom Univerzitetu od 1958. do 1961. Tada je počela i njegova karijera, kao što je pomenuto prije, bio je pomoćnik reditelja Pasolinija. Ubrzo nakon toga, Bertolucci je odustao od studija bez diplome. 1962., u 21. godini, režirao je svoj prvi film, La commare secca (1962.).Film govori o misterioznoj istrazi ubistva prostitutke. Bertolucci je koristio flashbackove kako bi sastavio mozaik i otkrio osobu koja je počinila ubistvo. Ubrzo je slijedio njegov čuveni film, Prije revolucije (Prima della rivoluzione, 1964.).

Saradnja s koproducentima

Reditelji su sve više bili prisiljeni koproducirati svoje filmove s francuskim, američkim, švedskim i njemačkim kompanijama kako bi se međusobno finansirali i takmičili na međunarodnom tržištu zabavne industrije. Bertolucci nije bio izuzetak. Posljednji tango u Parizu (1972.), s Marlonom Brandom i Mariom Schneider bio je ogledni primjer kako italijanski filmovi mogu više zaraditi angažovanjem stranih glumaca u naslovnim ulogama: u Tangu je nastupio samo jedan italijanski glumac, Massimo Girotti.

Bertoluccijevo Dvadeseti vijek (1976.), s Burtom Lancasterom, Donaldom Sutherlandom, Robertom De Nirom i Gerardom Depardieuom označio je tačku u kojoj je zavisnost italijanske filmske industrije počela pridonositi dezintegraciji nacionalnog identiteta, iako je sami film u cjelosti posvećen italijanskoj temi: hronici života dvojice muškaraca tokom političkih previranja u Italiji u prvoj polovini 20. vijeka.

Politika

Bertolucci vjerovatno nije žalio zbog ove dezintegracije: politički je aktivan te je priznati marksist. Kao i Visconti, koji je angažovao mnogo stranih umjetnika krajem šezdesetih, Bertolucci koristi svoje filmove kako bi izrazio svoje političke poglede; oni su često autobiografski, kao što su i jako kontroverzni. Konformist (1970.) je kritikovao fašističku ideologiju, dodirnuo vezu između nacionalnosti i nacionalizma, kao i neke stvari iz kolektivne memorije, a sve to unutar međunarodne Mussolinijeve zavjere da se ubije profesor politike u Parizu. Dvadeseti vijek je takođe analizirao razliku između lijevog i desnog. Epski Posljednji kineski car iz 1987. omogućio je Bertolucciju da izrazi svoja uvjerenja i kroz likove i kroz sami čin snimanja filma. Dobio je dozvolu da snima u Zabranjenom gradu u Pekingu (što je bilo bez presedana), a centralni lik Pu Yi podvrgnut je decenijskoj komunističkoj re-edukaciji pod Maom koja ga odvodi od šarene palate do sivog odijela u kojem mora provesti ostatak života kao vrtlar.

Evaluacija

Mnogi kritičari smatraju kako Bertoluccijeve filmove karakterišu seks i politika. Posljednji tango istražuje seks na iznimno bludan i poremećen način. Smatra se kako je film otvorio vrata erotici u mainstream filmovima. Konformist je temeljen na političkim temama, tačnije fašizmu i odnosu između ličnog konformizma i ideala. Film koji se bavi fašističkom Italijom može se gledati kao umjetnički i intelektualni. Film je trebao demonstrirati njegovu rediteljsku izvrsnost. Dok je režirao, pisao scenarije ili na neki način bio povezan s desecima filmova u više od pet decenija, ove teme su nedvosmisleno igrale veliku ulogu u njegovim radovima, pogotovo u onim najcjenjenijima i onim nedavnim.

Zavodljiva ljepota nudi malo heterogenosti, dok se Sanjari bave samo tim dvjema temama. Bez obzira na tematsku ograničenost, za što ga optužuju neki kritičari, Bertolucci je iskoristio neke kontroverze oko svojih filmova kako bi ohrabrio ljude da preispitaju sebe i svoje društvo; često se navodi kako uspješno širi granice utvrđenih društvenih normi. Bertoluccijevi obožavaoci će primijetiti sličnosti između likova u filmovima, posebno u ona dva nedavno objavljena (Zavodljiva ljepota, 1996., i Sanjari, 2003.). Na primjer, dvije glavne junakinje u oba filma (Liv Tyler i Eva Green) imaju svijetao ten, vitke su, tamnokose i plavooke. Obije junakinje su dosta pušile tokom mladosti, i obije se prikazuju kako gube nevinost u 19. godini. I Tyler i Green se pojavljuju potpuno gole prikazane sprijeda. U oba filma Bertolucci govori o “snazi ljubavi”, koristeći gotovo iste rečenice oba puta.

U Sanjarima, lik Isabelle kaže kako se rodila 1959. iako je film radnjom smješten u kasne šezdesete. Ovu rečenicu ne treba shvatiti doslovno; to je referenca na film Jean-Luca Godarda, Breathless (1959.), nakon čega junakinja ponavlja slavnu scenu iz Goddardova filma.

Duhovnost, sigurnost i sumnja u sebe

Bertolucci posjeduje vještinu stavljanja ljudske duše pod mikroskop. Psihoanaliza igra veliku u ulogu u njegovim filmovima, kao i u onim Woodyja Allena. Marlon Brando je tvrdio kako mu je reditelj na setu Posljednjeg tanga u Parizu pričao o psihoanalizi, što mu je pomoglo u njegovoj ulozi, koju mnogi smatraju njegovom najboljom. Bertolucci je sam poznat po velikom broju psihijatara koji su ga pratili svugdje, čak interpretirali njegove snove, kao predmet disertacija i istraživanja kreativnog umjetnika. Njegov interes za razumijevanje ljudskog stanja dovelo je do mnogih eksplicitnih scena u njegovim filmovima.

Posljednji tango u Parizu prikazuje lik Marlona Branda, Paula, kako se upušta u anonimnu aferu nakon smrti svoje žene pod nasilnim okolnostima. Film je izazvao kontroverze u Italiji zbog sodomističke scene, koju je odbor za cenzuru izbacio, a sve kopije su morale biti uništene. Italijanski sud ukinuo je Bertoluccijeva građanska prava na pet godina i osudio ga na uslovnu četvoromjesečnu kaznu zatvora. Mnogo godina kasnije, kad su se mnoge odrednice cenzure promijenile, a cenzorski odbor ukinut, film se ponovo pojavio (jer je Bertolucci sačuvao jedan primjerak) te je prikazan u neznatno cenzurisanoj verziji.

U ovom i drugim filmovima, Bertolucci istražuje snagu seksualnih odnosa u životima ljudi. Zavodljiva ljepota daje vizuelni prikaz djevojke koja postaje ženom tokom ljeta u inostranstvu. Njegov pretposljednji rad, Sanjari bio je kritikovan ne samo zbog proširene scene seksa, nego i prikaza muške masturbacije. U njemu, seksualni odnosi troje glavnih junaka služe kao izraz njihovih misli. Na primjer, kad je Theo prikazan kako masturbira, to je u kontekstu da ona koju voli najviše, njegova sestra, odlazi od njega dok on gleda razvoj veze između došljaka i njegove sestre koji isključuje njega. Film sugeriše neprirodnu vezu između brata i sestre, vezu na rubu incesta. Haos u vezama uređene porodice je odraz haosa na ulicama dok Francuska proživljava turbulentni majj 1968. kad su se dogodili studentski nemiri.

Oscar

Bertolucci je 1987. snimio epski film Posljednji kineski car, biografsku priču o Aisinu-Gioro Puyiu, posljednjem caru Kine. Bertolucci je osvojio Oscara za najbolju režiju. U filmu su nastupili John Lone, Joan Chen, Peter O'Toole, Ruocheng Ying, Victor Wong, Dennis Dun, Ryuichi Sakamoto, Maggie Han, Ric Young, Vivian Wu i Chen Kaige. Scenario su napisali Mark People i Bertolucci. Posljednji kineski car koristi Pu Yiov život kao odraz kineskog prelaza iz feudalizma kroz revoluciju do sadašnjeg stanja.

Film je osvojio osam Oscara – za koliko ih je bio i nominovan – najbolji film, najbolja scenografija, fotografija, dizajn kostima, najbolji reditelj, montaža, muzika i adaptirani scenario.

Posljednji kineski car bio je prvi dugometražni film za koji je vlada Narodne Republike Kine izdala dozvolu da se može snimati u Zabranjenom gradu. Bertoluccijev film je bio jedan od dva predložena filma. Drugi je bio “La Condition Humaine” Andrea Malrauxa. Kineska vlada preferirala je Posljednjeg kineskog cara te nije bilo nikakvih zahtjeva prema filmu. Postao je prvi zapadni film snimljen u Kini i prvi koji je snimljen uz potporu kineske vlade još od 1949.

Filmografija

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *