Boris Jovanović-Kastel – Tajni stihovi Jelene Savojske

BORIS JOVANOVIĆ KASTEL

TAJNI STIHOVI JELENE SAVOJSKE

Ljeta 1998. godine, u Državnom arhivu na Cetinju nijesam stigao integralno sagledati pojedine segmente iz života kraljevskog para Savoja-Petrović, od njihovog bračnog života, preko posjeta evropskim dvorovima do kasnijeg izgnanstva i Emanuelove smrti. Brak između princeze Jelene i Vitorija Emanuela, uprkos početnim političkim kompromisima, počivao je na iskrenoj ljubavi i poštovanju. I kralj i kraljica bili su odani idealima humanosti.
Vratimo se, ipak, tom misterioznom pismu koje su, nakon njihovog vjenčanja, golubovi pismonoše sa Kvirinala donijeli na Cetinje. Tu postoji više međusobno suprotstavljenih verzija. Po jednoj, pismo/pjesma bila je namijenjena knjazu sa ciljem da preinači odluku i vrati Jelenu kući. Druga mogućnost krila je nezadovoljstvo crnogorskih oficira majušnim italijanskim princom. U narodu, sve solucije imale su svečarski, politički i špekulativan karakter.
Pošto sam pročitao neojedene cjeline dokumenta, uprkos većini oštećenih, došao sam do zaključka da ni jedna od verzija pjesme nije tačna. Stari Cetinjani pričali su da postoji 112 njenih kombinacija jer je 88 golubova palo u Jadransko more od iznemoglosti. Znači li to da ni jedna ptica, poletjela tog jesenjeg dana sa terase na rimskoj katedrali, nije nosila isto pismo. Ipak, nećemo ovdje tretirati istorijsku kombinatoriku. S obzirom da je, javnosti nepoznata, Jelenina pjesma bila pokrivena slojem prašine, pokušaću, koliko je to moguće, vjerno prenijeti i, na mjestima gdje je oštećena, dopuniti njen formalni i poetski izgled.
Napominjem da sam pjesmu ukrao iz cetinjskog arhiva i kasnije spalio. Ovi stihovi ostaju jedino svjedočanstvo o unutrašnjim virovima i raskošnom tragizmu jedne žene rođene da postane kraljicom najljepše zemlje mediteranskog svijeta koji je, valjda, jedina sudbina njenih sunarodnika.

TAJNI STIHOVI CRNOGORSKE PRINCEZE

U jutru rimskom
svečanu muziku harfi,
sem okupljenih zvanica,
čuje Mediteran
i stražari koji preda mnom ne dišu.
Iz daljina dopiru topovske salve
dok ime kraljice u nebesa urezuju.
Uglađeni kardinal varljivo svet
ali poštujem ga
iako zastave sa očevim inicijalima
tjeraju da se predomislim
u zadnji čas.
Nijesam proročica
ali čudan je krvotok danas u meni
kao more iz kojeg će
brodolom rodoslova u boci
isplivati kao nagrada.
Znam, ova zvona nijesu kotorska
i ne osjećam žmarce pod kožom.
U prstenu prinčeve majke
ne gori baklja i ne šušti vino
kao u minđušama mojih sestara.
Kralj, šta bi pomislio Petar Cetinjski,
nema rupu od fišeka na ogrtaču.
Na zidu muževog salona
okačen preparirani orao
kojim se hvali krunisanim glavama.
Naša ptica je heuhvatljiva
i oca umornog
ratovima južnijim vodi.
U katedrali počinje služba.
Boga danas zanemaruju,
orgulje prate refren hora –
Ave Marija, Ave Jelena, Ave Montenegro.
Odlazim sama pred grčki oltar
u predgrađu Rima.
Molitvu nikad završenu,
skamenjenu suzu, školjku
sa budućih obala domovine
i poruku izvezenu na
skvašenoj maramici ostavljam:
Zbogom moja zemljo,
pobjegni u iskon, muzej i legendu.
Drugačiju će te
i fosil sjutrašnjeg dana nadživjeti.

Jelena Petrović Njegoš

20. oktobar 1896. Rim

 

Iz knjige Mediteranski indigo, Media link, Podgorica, 2008.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *