Branko Radičević – Rodonačelnik srpskog romantizma

Branko Radičević (Slavonski Brod, 28. mart 1824Beč, 1. jul 1853), srpski romantičarski pjesnik. Radičević je uz Đuru Daničića bio najodaniji sljedbenik Vukove reforme pravopisa srpskog jezika i uvođenja narodnog jezika u književnost. Napisao je svega pedeset četiri lirske i sedam epskih pjesama, dva odlomka epskih pjesama, dvadeset osam pisama i jedan odgovor na kritiku. Branko Radičević je pored Jovana Jovanovića Zmaja i Laze Kostića bio najznačajniji pjesnik srpskog romantizma. U spomen na pjesničku zaostavštinu B. Radičevića svake jeseni na Stražilovu, u S. Karlovcima i Novom Sadu održava se manifestacija Brankovo kolo.

Biografija

Radičević je rođen u Brodu na Savi 28. marta 1824. godine u porodici Todora (Božidara) i Ruže Radičević, kćerke bogatog vukovarskog trgovca Janka Mihajlovića. Pošto je rođen dan uoči svetog Aleksija, po njemu je i dobio ime Aleksa. Kršten je sjutradan od strane kuma Janka Božića, građanina brodskog. Branko po ocu vodi porijeklo (iz Novog Sada) starinom iz stare Zete, porodica se zbog turskog nasilja selila preko Kotora i Budve, u Slavoniju. Pred objavljivanje svoje prve knjige, ime mijenja u Branko. Brankov otac Todor je bio činovnik, ali se takođe bavio i književnošću i preveo je sa njemačkog jezika ŠilerovogViljema Tela“. Branko je imao brata Stevana i sestru Amaliju, koja je umrla u drugoj godini života.

Porodica mu se 1830. godine preselila u Zemun, gdje je Branko završio pet razreda srpske (1830—1832) i njemačke (1832—1835) osnovne škole. U gimnaziju u Sremskim Karlovcima se upisao 1836. Sremski Karlovci i obližnje Stražilovo su imali velik uticaj na Brankova kasnija djela, od kojih su najpoznatija „Đački rastanak“, u kojoj izražava svoju želju da tu bude i sahranjen. Nakon završenih šest razreda u Sremskim Karlovcima, sedmi i osmi razred je završio u Temišvaru, gdje mu je otac bio premješten 1841. godine. U Temišvaru mu je preminuo brat Stevan.

Statua Branka Radičevića na Stražilovu

1843. je upisao studije prava u Beču, ali nakon tri godine studija odustaje od fakulteta. Staro prijateljstvo porodice Radičević sa Vukom Karadžićem bila je Branku najbolja preporuka za stupanje u krug Vukovih saradnika i prijatelja. Kada mu je preminuo brat Stevan, Branko se zbratimio sa drugim mladim Vukovim sledbenikom Đurom Daničićem.


Đački rastanak

Oj, Karlovci, mesto moje drago!
K'o detence došao sam amo;
Igra beše jedino mi blago;
Slatko zvah ja med i smokvu samo.
Dete malo – goluždravo tiče –
Dođe tiče, pa se tu naviče;
Ovde, ovde, gde krioce malo
Prvi put se sretno ogledalo;
Iz početka, od grane do grane,
Od drveta jednog do drugoga,
Dok je smelo setiti se strane,
Setiti se neba visokoga,
Dok je moglo krila svoja laka
Nebu dići tamo pod oblaka!
Pod nebo se dig'o ptić i sada;
Al’ veseo nije k'o nekada!
Gleda dole, reku, vrelo, luga,
Drva, žbune, gore i vrleti,
Pa mu s’ čine do toliko druga,
Do toliko uspomena sveti’,
S kima dane prelepo probavi,
Pa ih sada mora da ostavi.
Teško mu se, teško rastaviti;
Ali šta će, kada mora biti!
Za njih srce njemu mlado tuče,
Ali nešto na daleko vuče…

Vinogradi, zbogom umiljati,
Zbogom grožđe, – neću te ja brati!
Ao, berbo, tebe žalim kletu!
Ta šta lepše od tebe na svetu?
Ko tebeka nikad ne video,
Šta je jošte sirotan video?
Ao, braćo, amo u to doba,
Dođi, vidi, čuj, pa hajd’ u groba!
Zora zori, sve poustajalo,
Pa s’ uz brdo veselo nagnalo;
Svirac svira, puške popucuju,
Mome poju, momci podvikuju –
Jošte malo – eto vinograda.
Gledaj sada ubavoga rada:
Beri, nosi, čas dole čas gore;
Momci klikću, a pesme se ore:
“Živo, živo!” jedan drugog kori;
Živo s’ radi, al’ niko s'ne mori.
Gledni samo, posle uje svake,
Gledni, brate, one noge lake!
Ta tek što se svirac čuje
Već u kolu s’ podskakuje.
Kolo, kolo, svirac svira,
Noga zemlju ne dodira;
“Sitno, brate, ijujuju!”
Momci čili podvikuju;
“Svirac svira,
ne da mira,
A još više devojčice,
Njine oči i nožice!
Dede, brate, ijujuj,
De, poskoči, ne luduj!
Ko bi jako momak bio,
Pa se ne bi pomamio!
Ao, sele bosonoga,
Zla ti maja do zla Boga –
Ne dala ti čarapica,
Ni laganih papučica,
Da učiniš klepa klapa –
Za tobome, dušo, skapa’!
Oho, sele vita stasa,
Drž’ se braći oko pasa!
Kolovođa kolo vija,
Kolo leti, znoj probija –
Al’ u tvoji’ nedri tude
Okle snega do dve grude?
Čudo, sele, divno čudo,
Ala bih se mlađan grud'o!”…
Kolo, kolo, naša dika,
Puška puca, cika, cika,
Pa sve tako, pucaj, beri,
Pevaj, igraj, do večeri.
A kad sunce veće seda,
Besna momčad još se ne da;
Ide kući, podvikuje,
Puni puške, popucuje,
Svirac svira, moma poje:
“Kolovođo, zlato moje!”…
Pa u krčmu, te do zore,
Kolo igra, pesme s’ ore;
A u zoru s’ zajuhuče,
Udri opet ka’ i juče.
Zbogom pesme, zbogom kolo,
Zbogom momci naokolo,
Zbogom kito moma mladi’,
Zbogom grozde, zbogom vinogradi!

Sunce jarko zašlo već odavna;
Ot'š'o danak, došla nojca tavna.
Mome platno davno pokupile,
Pa s’ odavde mene izgubile.
Sve mi milo nojca rasplašila;
Što ne mogla, u tamu zavila…
Al’ opet čini se meneka
Kao bela da zorica zori:
Tice poju, gore stoji jeka,
A kraj mene potočić žubori.
Ja se šetam, družina sa mnome.
Mi idemo Stražilovu tome.
Pod nogama ona rosna trava,
A sa strane brda mirisava,
A ovde se potok pošalio,
Pa nam puta mladim preprečio;
Preko njega skačemo lagani,
I evo nas na drugojzi strani.
A odavde sve još ubavije –
Kako samo dolina se vije!
Kako gora podigla se gusta!
A po gori sva ta lipa pusta!
Lipa cveta, cvetići mirišu,
A uz miris vetrići uzdišu;
A uz vetrić kosi poklikuju;
Uz kosove braća podvikuju:
“Ao, danče , ala si mi beo!
Još bih dugo gledati te hteo!
Al’ kad mi se veče smrći mora,
Nek’ se smrkne izmeđ’ ovih gora!
Tu nek mi se hladna kopa raka,
Tu će meni zemlja biti laka”…
Zbogom ostaj, krasno Stražilovo!
Mlogi te je u zvezdice kov'o;
Mlogi reče: Ao rajska sliko!” –
Al’ ko ja te rad ne im'o niko!

Tambur, tambur, sitna tamburice –
Udri, pobro, u sićane žice!
Danas ima, a sutra nas nema,
Hajd’ u kolo, ko će tu da drema…
Kolo, kolo,
Naokolo,
Vilovito,
Plahovito,
Napleteno,
Navezeno,
Okićeno,
Začinjeno –
Brže, braćo, amo, amo,
Da se skupa poigramo!
Srbijanče, ognju zivi,
Ko se tebi još ne divi!
Hrvaćane, ne od lane,
Od uvek si ti bez mane!
Oj Bosanče, stara slavo,
Tvrdo srce, tvrda glavo,
Tvrd si kao kremen kamen
Gde stanuje živi plamen!
Ao, Ero, tvrda vero,
Ko je tebe jošte ter'o?
Ti si ka'no hitra munja,
što nikada ne pokunja.
Ao, Sremče, gujo ljuta,
Svaki junak po sto puta!
Crnogorče, care mali,
Ko te ovde još ne hvali?
Mačem biješ, mačem sečeš,
Mačem sebi blago tečeš:
Blago – Turska glava suva,
Kroz nju vetar gorski duva!
Oj sokole Dalmatinče,
Divna mora divni sinče!
Oj ti krasni Dubrovčane,
Naš i danas beli dane,
Ta se pesma iz starine,
Puna slave i miline!
Oj Slavonče tanani!
Banaćane lagani!
Oj Bačvani zdravo, zdravo,
Ko j'u pesmi veći đavo!
I vi drugi duž Dunava,
I vi drugi gde je Drava,
I vi drugi, tamo, amo,
Amo da se poigramo!
Hvatite se kola toga,
Od višnjega je ono Boga!

Branko Radičević je bio sljedbenik ideja Vuka Karadžića. Svoju zbirku pod nazivom „Pesme“ napisao je na narodnom jeziku. Branko Radičević je pisao ljubavne i rodoljubive pjesme. Kada se razbolio, počeo je da piše tužne pjesme (elegija).

Putnik na uranku

Tama dolom, tama gorom,
Naokolo sve počiva,
Samo voda sa žuborom
Sa kamena što se sliva,

Samo što se kasto petli,
Samo klepka što se čuje,
Samo s’ onde malko svetli.
Jer se danak približuje.

Bela zora već je tuna,
Jošte putnik jedan- glaj!
Pored stene pored žbuna
Na vrletni stiže kraj

Kako stiže sunce granu,
Svetli s’ gora i dolina,
A putniku duša planu,
Pa zaklikta od milina:

” Oj sunašce što razgoniš
Puste noći silne tame,
Oj ti nebo, štono roniš
Rosne svoje suze na me,

Oj ti goro štono gajiš
Mile pesme, mile tice,
Oj livado što se sjajiš
Puna rose i travice,

Dolo, stado, janjci dragi,
Vrulo, cveće mirisavo,
Mili vetre, vetre blagi,
Oj izvore zdravo, zdravo!

Zdravo i ti momo tudi,
Da divna si sele pusta,
Odi amo, od’ na grudi,
Da t’ poljubi braca usta.”
(novembar, 1843.)

Prve stihove Branko je napisao još dok je pohađao Karlovačku gimnaziju, a oduševljen Vukovim reformama intenzivnije se počeo baviti književnim radom. Prvu knjigu pjesama je objavio u Beču 1847. godine, na čistom narodnom jeziku u duhu modernog evropskog romantičarskog pjesništva. Iste godine su objavljeni i Vukov prevod Novog zavjeta, Daničićev „Rat za srpski jezik i pravopis“ i NjegoševGorski vijenac“, tako da se ta godina smatra godinom nezvanične Vukove pobjede.

Njeni jadi

Sini zoro bela,
Sini slatka sele,
A ti sunce grani
Kao nikad do sele.

Ta danas će danas,
Dragi moji doći,
Brže dragi, brže,
Dane mi u noći??

I zorica sinu,
I sunašce granu,
Ona uze sude,
Ode niz poljanu.

I već eto stiže,
Na tu reku lednu.
Oko joj se ote,
Uz maticu gledne.

Bože što to plovi,
I sve amo bliže,
Ko je Bože ko je,
Već do brega stiže.

Glednu, on je
Ao njeni jada,
Bože strašni Bože
Povrisnula mlada.

Onda zatrepeta?
Pa s obale klonu,
Te dragome svome
U vodicu tonu.

Zbog revolucije koja je zahvatila Habzburšku monarhiju, Radičević je napustio Beč i živio je po raznim mjestima u Sremu. Slava koju su mu donijele prve pjesme bila je velika i u Kneževini Srbiji, u koju je nekoliko puta dolazio. U strahu da njegovo prisustvo ne izazove nemire među velikoškolskom omladinom, vlasti su ga protjerale iz Beograda.


Slatka Misli

Misli moja slađana
A o dragoj mojoj,
Kad na ruci mlađana
Ležaše na mojoj,

Kad joj srce kucaše
Da probije grudi,
Kad joj usne mucaše:
“Ta evo te tudi!”

Kad mi ono vesela
Oko vrata pade,
Kad suzica ona vrele
Niz lice joj teći stade,

Oh kako se zarumene,
Kad polete ono k mene
Kano zora belu danu
Jedva dočekanu.

Mila moja, zoro moja,
Sunce danu mome,
O, sladjana misli moja
A o zlatu mome!

U to vrijeme je počeo da oboljeva od tuberkuloze. Vrativši se u Beč 1849. upisao je studije medicine, ali je nastavio da se bavi književnošću i 1851. je objavio još jednu zbirku pjesama.

GUSLE MOJE


Gusle moje ovamote malo,

Amo i ti tanano gudalo,
Da prevučem, da malo zagudim,

Da mi srcu odlane u grudim’
Ta puno je i prepuno sreće,
Čudo divno što ne pukne veće.

Zora bela, sunce ogrejalo,
Lisna goro, polje obasjano,
Cveće milo, roso, bistro vrelo,

Pa ti jošte moje čedo belo-
Ko da gledne čarne oči tvoje
Pa u srcu da mu ne zapoje!

Ao svete mio i premio,
Krasno li te višnji udesio,

Samo, samo, da još mreti nije,
Al’ već neka kad ionako nije.
Danas sutra čas će udariti,
Jarko sunce meni zakloniti,
Iz ruku mi jasne gusle trgnut,
Moje telo pod zemljicu vrgnut.
Al’ što pevah neće propanuti,
Nakon mene hoće ostanuti,
Dok se poje, dok se vince pije,

Dok se kolo oko svirca vije,
Dokle srce za srcem uzdiše,
E pa dotle, a kuda ću više.

Radičević je preminuo 1. jula 1853. godine u bečkoj bolnici na rukama Vukove žene Ane. Imao je 29 godina, a sahranjen je na bečkom groblju Sv. Marka. Posthumno, zbirku pjesama je objavio njegov otac 1862. Srpska omladina je ispunila pjesnikovu želju 1883. prenijela je njegove ostatke iz Beča na Stražilovo.

PUTNIK I PTICA

Divno gora lista,
Divno sunce sija,
Divno
reka čista
Zrake mu odbija.

A na reci lednoj
Divno lipe
stoje,
A na lipi jednoj
Divno tica poje.

Jošte putnik tuda
Nogom
lakom odi,
Stazica krivuda,
Pored lipe vodi:

” Oj tiče
umilno,
Što na grani stojiš,
Okle tako silno
Srce meni svojiš?

Da
li odozgore
S neba amo dođe,
Da li mimo dvore
Moje mile
prođe?

Valjda moju milu
Vide prevesela,
Pa bi meni silu
Govoriti
tela,

Ali ne znaš, mila,
Šta pre od milote,
Jer si tako
sila
Videla krasote.

Ti joj lice belo
Vide i rumeno,
I
još vito telo,
I to oko njeno.

Oči joj veljau
Da meneka
ceka,
I da je u strau
Za mene daleka.

I suze joj lilo
Drago
u samoći:
” O ti višnja silo,
Kad ćeš mi pomoći!”

Tako
putnik tudi
Tici maloj zbori,
Po mladi mu grudi
Silan plamen
gori,

Plamen, plamen sveti-
Putnik suze roni,
Tici da
poleti
Plamen njega goni.

Skoči lakom nogom,
A tičica prnu,

” Zbogom, tico, zbogom!”
On se stazi vrnu.

” Stazo vita,
nes'me
Preko oni gora,
Pa sretna odnes'me
Sred miloga dvora.

Nes'me
dragu mome
Da više ne tuzi,
Da suzno za mnome
Lica svog ne
ruži.”

Po njemu se zovu trgovi u Sremskim Karlovcima i Zemunu. Imao je podignut spomenik u Slavonskom Brodu 1984. godine.

Djela

Sa Brankom Radičevićem su u nacionalnu književnost prvi put ušle pjesme sa izrazito lirskim motivima i raspoloženjem. Te pjesme su prvenstveno pjevale o radosti i ljepotama mladosti. Ipak, veći deo svojih pjesama, kao što su „Kad mlidija’ umreti“ ili Đački rastanak Radičević je pisao kao elegije (tužne pjesme). U jeku Vukovih polemika sa protivnicima reforme srpskog jezika, Radičevića prva zbirka pjesama je dokazala da se i na narodnom jeziku mogu ispjevati umjetničke pesme.

Kad mlidijah umreti

Lisje žuti veće po drveću,
Lisje žuti dole veće pada;
Zelenoga više ja nikada
Videt neću!
Glava klonu, lice potavnilo,
Bolovanje oko mi popilo,
Ruka lomna, telo izmoždeno,
A kleca mi slabačko koleno!
Dođe doba da idem u groba.
Zbogom žitku, moj prelepi sanče!
Zbogom zoro, zbogom beli danče!
Zbogom svete, nekadašnji raju, –
Ja sad moram drugom ići kraju!
O, da te tako ja ne ljubljah žarko,
Još bih gledo tvoje sunce jarko,
Slušo groma, slušao oluju,
Čudio se tvojemu slavuju,
Tvojoj ruci i tvojem izvoru –
Mog života vir je na uviru!
O, pesme moje, jadna siročadi,
Deco mila mojih leta mladi’!
Htedoh dugu da sa neba svučem,
Dugom šarnom da sve vas obučem,
Da nakitim sjajnim zvezdama,
Da obasjam sunčanim lučama…
Duga bila, pa se izgubila,
Zvezde sjale, pa su i presjale,
A sunašce ono ogrejalo,
I ono je sa neba mi palo!
Sve nestade što vam dati spravlja –
U traljama otac vas ostavlja.

Najpoznatije Radičevićevo djelo je poema Đački rastanak, u kojoj je opjevao Frušku goru, đačke igre i nestašluke. Elegija „Kad mlidijah (razmišljah) umreti“, objavljena posle Radičevićeve smrti, je jedna od najljepših elegija u srpskoj književnosti, u kojoj je pjesnik predosjetio blisku smrt.

Ukor

Gde si dušo, gde si hrano!
Gde si, danče mio?
Gde si, sunce ogrejano?
Gde si dosad bio?
Ta sinoć se tebi mlada
Baš zacelo nada’!
Sunce zađe – pade tama –
A ja ostah sama!
Ala ljubiš, moje lane,
Ala grliš slavno!
Grli, ljubi, dok ne svane –
Ta već nesi davno!
Već nedelja dana prođe
Kako mi ne dođe!…
Jao zlato, tako t’ Boga,
Ta kako si moga’?!

Pored lirskih pjesama, ljubav prema narodnoj poeziji uputila je Radičevića i na pisanje epskih pjesama. Dvije epske pjesme izašle su 1851. kao druga zbirka pjesama. Ostale neobjavljene pjesme su izdane u zbirci iz 1862. Branko Radičević se prvenstveno ugledao na narodnu deseteračku pjesmu i mjestimično na Džordža Bajrona, ali nije uspio da stvori ozbiljnija umjetnička djela, pa njegov rad na epskim nije doživio slavu lirskih pjesama.

Devojka na studencu

Kad sam sinoć ovde bila
I vodice zaitila,
Dođe momče crna oka
Na konjicu laka skoka,
Pozdravi me, zborit ode:
“Dajde, sele, malo vode!”
Ove reči – slatke strele –
Minuše mi grudi bele –
Skoči’ mlada, njemu stigo’
Digo’ krčag, ruku digo’
Ruka drkta… krčag dole…
Ode na dve na tri pole.
Još od njega leže crepi,
Ali de je onaj lepi?
Kad bi sada opet došo,
Ma i ovaj drugi pošo!

Kao pristalica Vukovih shvatanja, Radičević je napisao alegoričnu-satiričnu pjesmu „Put“, uperenu protiv pseudoklasičarske poezije i starog književnog jezika. U prvom dijelu pjesme Radičević ismijeva najvećeg Vukovog protivnika Jovana Hadžića, a u drugom dijelu pjesme se veličaju reforme Vuka Karadžića.

Mini Karadžić

u spomenicu

Pevam danju, pevam noću,
Pevam sele, što god hoću;
I što hoću, to i mogu,
Samo jedno još ne mogu:
Da zapevam glasovito,
Glasovito, silovito,
Da te dignem sa zemljice,
Da te metnem međ’ zvezdice.
Kad si zvezda, sele moja,
Da si među zvezdicama,
Među svojim, sele moja,
Milim sestricama.

Zbirke pjesama
  • Pesme I (1847).
  • Pesme II (1851).
  • Pesme III (1862, posthumno).
Nagrade i ustanove nazvane po njemu

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *