Ivana Lupšić – Kako sam zavoljela sebe

Tišina. Miris kafe čaroban.Valjda zato što sam inače bučna, pa volim svaki trenutak gdje vlada apsolutna tišina. Ispijam prvi gutljaj kafe i prelistavam novine (od zadnje strane, tako godinama) i samo čitam naslove. Moj ritual ujutro.

Iskolačih oči nad jednim naslovom: “Pokušala samoubistvo, jer su je drugarice ismijavale zbog debljine..”
Prenerazih se. Muk. Jeza mi prostruji čitavim tijelom.
Pomislih: “Bože, hoće li ikad prestati ?!”..
Počeše sjećanja sama da naviru.
Čini mi se da sve više postajemo robovi modernog vremena. Ubačeni u centrifugu svakodnevnice, sve više smo dio izrezirane stvarnosti i pravila kako treba da živimo i dišemo. Naravno tu je i nezaobilazni model (kalup) kako treba da izgleda žena (djevojka, djevojčica). Nameću se neka nepisana pravila i modulati po kojima djevojčice odrastaju.
Bez istupanja istog, inače si odbačena.
Sjećanja mi ne daju mira, moram ih se prisjetiti.
Ova žena koju danas smatraju “modnom blogerkom” i ženom od stila”… do juče je bila muškobanjasta. Taj stil “nestašnog dječaka me spasio od tih neprikladnih komentara.
Prijemni. Upis na fax. Veliki grad, puno mogućnosti, prošireni vidici.
Odlučih da postanem djevojka u pravom smislu te riječi. Doza skepticizma je postojala, ali se usudih. Pogledi nisu uvijek bili poželjni, ali..nekako izguram dan, uveče oplačem i sjutra nastavim dalje. Komentari su uglavnom bili od strane momaka: “Slatka je, ali debela… šteta.” Još kad je to tada rekao momak koji mi se sviđao, srušio mi se svijet. Ali, oplakah i to i pregrmjeh.
Debele djevojke su uglavnom bile odbačene, jer nisu moderne… one nisu ništa. I prihvatajući to tako, većina od njih je padala u depresiju, koristeći iscrpljujuće dijete, koje nisu davale neke značajne efekte, i nakon toga bi pokušale da naude sebi.
Mislim, ja nikad nisam imala te periode. Ni depresije. Ni dijete… o ovom trećem da ne pišem. Više je to bilo stanje bedaka, iz kojeg bi se ohrabrila i odvažila da nastavim dalje.
Veći dio svog života sam provela u ratu sa sobom i odbacivanjem djelova svog tijela za koja sam smatrala da su neprihvatljivi i neodgovarajući. Sve do jednog trenutka.
Dan kao i svaki drugi. Predavanje smorno, profesor još smorniji. I u trenutku me trza glas upućen nekom u sali.
-Koleginice, jeste li pokušavali da riješite taj problem. Postoje razne banje?!
-Smrtna tišina. Mislim da se muva čula da leti. Niko ne zna o čemu se radi. Najednom se čuje.
-Jesam, ali nema rešenja za ovaj problem. U pitanju je cerebralna paraliza i mišići lijeve strane su umrtvljeni.
Mislim da smo svi prisutni nekoliko minuta bili otvorenih usta i u šoku.
Djevojka koja je bila sa nama u grupi je imala takav problem, a niko od nas nije to primijetio. Vješto je to sakrivala. I onda kontam zašto je stalno držala torbu u toj ruci i ponekad hramljala. Eee… pazi. Svakog dana je pješačila nekoliko kilometara, uz problem koji je imala, stalno je bila nasmijana, sređena i zadovoljna..
A, ja?! Ja plačem zbog toga što sam lijena da izgubim koje kilo i što mi je muka da isprobavam stvari…i da naučim da se šminkam. To je problem.
..”Zar ćeš stvarno dopustiti sebi da koračaš sa takvim očajem za koji si ti sama kriva i koji možeš kad god hoćeš da promijeniš…?! Da, kad god hoćeš. Ona ima volje, a ti ne…Razmisli malo. Gdje je ona hrabra djevojka koja dijeli savjete svima, a sebi ne može. Pokreni se i uzmi stvar u svoje ruke. Pokaži sebi da ti to možeš..”
Tako sam i uradila. Sada sam zadovoljna žena sa svojim viškom kilograma, koje znam da sakrijem odjećom. I ne bih se mijenjala. Volim sebe!
Vaša, Iv! :*

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *