Ivana Lupšić – Priča iz mog ugla.: “Preboljena bol”

“..Danima viđam nepoznatu ženu u ogledalu. Na svojoj duši nosim tugu njenu, kao medalju.

To nisam ja, oči me varaju.
To nisam ja, maske mi stavljaju.
Odakle meni bore te, oči od suza izbledjele. To nisam ja ni u snu, samo ličim na nju..”
Da. Preboli čovjek sve.
Oluju. Grom. I, naravno tragove koje oni ostave za sobom.
Staviše, naučiš da živiš s tim tragom i prihvatiš ga kao nešto što je “moralo biti”.
Bude uspomena koje se prisjetiš, kao najnormalnije tekovine svog života.
Šta znam, preboliš, živog oplačeš, pa ti bude svejedno.
“Ljubav je bajka za budale”- govorio je čika Bukowski. On je samo dodao još jedan razlog da još više vjerujete da to ne postoji. Ubijeđena da su ljudi izmislili riječ: “Ljubav” za svoje gluposti.
Ali, kako to biva, ono što svjesno odbijamo, podsvjesno prihvatamo. Ne može se baš svim upravljati. Neke stvari se jednostavno dese, uprkos našem odbijanju.
I desi se ON. A, s njim i “ljubav”. Ironično, zar ne ?!
Dok ti shvatiš šta se dešava, vrijeme prolazi i nisi svjesna kad prođe sve to. Još zbunjujuće kad treba da pričate o “velikim stvarima”..O “voljenju, o vama, o zajedničkom životu, djeci, o prstenu koji zeliš..” Iako iznenađena, osmjeh ne silazi sa lica. Raduješ se kao dijete novoj igrački. Sve se dešava spontano, ne sluteći na to, iznenađuje te i dolazi da te prosi. Šok blagi i skok do plafona. Od uzbuđenja ne spavaš, jer mora sve da se isplanira.
Dopusti ON da ti za jedno veče osmisliš sve… i dekoraciju, boju mašnica, čaše, tanjire, salvete, pozivnice, nakit, cipelice, … čak i njegov stajling… boju njegovog odijela, košulju, cipele i čarape… moju vjenčanicu… imena djeci… bračno putovanje. Svaki dio “naše” kuće je popunjen… i na kraju zaspiš.
Živiš od toga par dana. Opet iznenađenje. Poziv kojem se raduješ, bez ikakvog uvoda ti samo kaže: “Od onog nema ništa, jer on nije spreman za to još uvijek”… kao da govori vremensku prognozu. I muk. Sa obje strane.
Zastaje dah. Nevjerica. Blagi šok.
Povratiš se i nastaviš razgovor tj. popljuješ sve do devetog koljena, nazoveš ga svim pogrdnim imenima iz rečnika, pljuneš i spustiš slušalicu.
Izvrištiš se na sav glas, isplačeš i završiš priču. Nije se desilo i nastaviš dalje…
Živog ga oplačeš i ožališ.
“Ko zna zašto je to dobro”- kažu!!!
Vaša, Iv! :*

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *