Jorgos Seferis – Biografija

Jorgos Seferis (grčki Giṓrgos Seférēs [sefe'ris], pravo ime Georgios Seferiadis/Geṓrgios Seferiádēs), grčki pjesnik i diplomat (Smirna, turski Izmir, 13. III. 1900 – Atena, 20. IX. 1971).

Studirao je pravo u Ateni i Parizu; dugogodišnji diplomat. – Smatra se korifejem novogrčkoga pjesništva. Upoznavši moderna kulturna i poetska strujanja i povezavši grčke mitove sa suvremenom zbiljom, obnovio je grčko pjesništvo. U prvim pjesmama, zbirci Prekretnica (Strofḗ, 1931) i poemi Gustijerna (Ē Stérna, 1932), kombinirao je tradicionalne forme s novom tematikom i novim izražajnim ostvarenjima. Nakon zbirke Mitsko pripovijedanje (Mythistórēma, 1935) napustio je metar i rimu te u slobodnom stihu stvorio poseban stil kojemu su glavna obilježja simbolični jezik i lapidarnost izraza. Ostale značajnije zbirke: Brodski dnevnik (Ēmerológio katastrṓmatos, I–III, 1940–55), Drozd (Kíkhlē, 1947) i dr. Pisao je i djela u prozi: putopis Tri dana u kapadokijskim manastirima (Treís méres sta monastḗria tēs Kappadokías, 1953), prozno djelo objavljeno posmrtno Šest noći u Akropoli (Éksi nýkhtes stēn Akrópolē, 1974) te eseje i filološke kritike Eseji (Dokimés, I–III, 1944–92). Dnevnici koje je vodio tijekom diplomatske karijere (1925–62) objavljeni su u sedam knjiga (Dani – Méres, 1975–90), kao i nekoliko svezaka njegovih pisama. Ostvario je i zapažene prijevode (P. Valéry, P. Éluard, T. S. Eliot, E. Pound i dr.) te novogrčke prilagodbe poznatih tekstova sa starogrčkoga (Ivanova Apokalipsa i Salomonova Pjesma nad pjesmama). Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1963.

www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=55164

ARGONAUTI

A duša
ako hoće sebe da upozna,
u dušu ona
treba da gleda:
stranca i neprijatelja spazismo u ogledalu.

Bili su drugovi dobri momci, nisu gunđali
ni zbog napora ni zbog žeđi ni zbog zime
držali su se poput stabla, poput talasa
koji prigrle vetar i kišu
prigrle noć i sunce
ne menjajući se usred promene.
Dobri su bili momci, po cele dane
uz veslo, znojni, spuštena pogleda
disali su složno
a krv im je bojila poslušnu kožu.
Ponekad bi zapevali, spuštena pogleda
dok smo prolazili kraj pustog ostrva s indijskim smokvama
prema zapadu, s one strane rta pasa
koji laju.
Ako hoće sebe da upozna, rekoše
treba u dušu da gleda, rekoše
i vesla su udarala po zlatu pučine
u suton.
Prošli smo mnoge rtove mnoga ostrva more
koje vodi u drugo more, galebe i tuljane.

Nesrećne su žene ponekad s vriskom
oplakivale svoju izgubljenu decu
a druge su u besu tražile Aleksandra Velikog
i slavu utonulu u dubinu Azije.
Usidrili smo se kraj žala punog noćnih mirisa
sa ptičjom pesmom, s vodom što je ostavljala na rukama
uspomenu na veliku sreću.
Ali se putovanja nisu završila.
Duše su im se sjedinile s veslima i žljebovima
s dostojanstvenim izgledom pramca
sa brazdom iza krme
sa vodom koja im je razbijala lik.
Drugovi poumiraše redom
Spuštena pogleda. Vesla im
Označavaju mesto gde spavaju na žalu.

Njih se i ne seća niko. Pravda.

(Prevela Ksenija Maricki Gađanski)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *