Lejla Kašić – Mogu sama

Mogu sama

Na Jakomini placu
ošamućena nekim prostim austrijskim vinom,
probudila sam sve nimfe ljubavi,
zazvala boginje nježnosti
i pjevala sam o tebi,
stvarala stihove tebi,
darovala vječnost tebi,
ljubavi moja.
Stranci su zastali u želji za mojom putenošću,
a ostali taknuti eteričnošću ničije žene
koja korača hrabro kao da je poharala Beč,
kojoj ne treba niko
da joj kaže da pripada,
kojoj ne treba niko
da joj briše suze
i mami osmijeh
jer može sama.
Da, mogu sama,
ali zastanem,
pokatkad
(uvijek)
u ponekom gradu
(u svakom)
i pomislim,
zamislim,
pa pobudalim od pomisli
na bjelinu jutra
s kojom bi me probudio
uz miris čaja od narandže i cimeta,
ili boju sanjivog glasa
dok rukom primičeš moje tijelo svom,
tražeći da ostanem u krevetu još pet minuta.
Pa nagađam
koliko bih bila srećna
da mogu sa tobom
bilo kada i bilo gdje.
Pa zamišljam koliko bi Šturm bio slađi
da ga ispijamo u 5 ujutru, u parku,
na klupi,
jer znaš da je draž u tome
i da ne dajem pet para za skupa mjesta,
i nema veze što ne umijem da plešem,
zanosim se kako usklađujemo korake na kotorskoj, vlažnoj kaldrimi
i učiš me da zavolim, kako si jednom rekao, najljepši grad na svijetu,
a meni je najljepši svaki u kom me voliš.
I dok osjećam da ću biti spaljena
na tom trgu zbog svojih nakana,
čeznem da dahom uskovitlaš moju krv,
da moja kosa završi u tvojim šakama,
da osjetim ukus tvog znoja,
da probudim krasotu tvog bola.
Poletna nagađam kako je biti ta
kojoj opraštaš mladost
i daruješ starost,
ta zbog koje pristaješ na raspeće,
puštaš da zariju eksere u tvoje dlanove
oni nedostojni,
neuki,
što ne znaju da bih zavadila i izmirila svjetove,
ukrala Afroditine vještine,
nadmudrila Atinu,
potopila Neptuna,
kao Hurem Sulejmana učinila te veličanstvenim,
ispijala ljubavne napitke,
bila uz tebe
do apokalipse, do pepela i praha,
razbila atom
za tebe, zbog tebe,
ljubavi moja.
Pa razdragano poželim da budeš dovoljno drzak,
blesav i hrabar
da me otrgneš od brutalnog svijeta,
zagrljajem smiriš galop razuzdanih konja u mojim grudima,
zimuješ između mojih nogu i ruku,
dok se ja, svakog jutra, iznova udajem za tebe,
a tvoj pogled odljepljuje me od zemljine kore
čineći da prkosim gravitaciji.
Pa težim da te uklešem u moju prozirnu put
i da tu za vijek vjekova ostaneš
mlad i nasmijan
i kada godine protutnje.
Na Jakomini placu
izlapilo je prosto austrijsko vino.
Nimfe su se razbježale,
boginje ućutale,
ostala sam samo ja
da o nama govorim u potencijalu
prezent je sanjan,
a futur nepostojan
kao i taj grad koji bi za mene bio najljepši.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *