Mau Novak – Bova

Bova

Treba mi bova. Vežem se i mirna sam. Tako ću biti sigurna da neću odlutati čim me misli napuste i odu negdje na putovanje sa oblacima, a tjelo moje nestane za ovaj svijet na neko vrijeme. Onda dugo, dugo tražim sebe po nebeskom bespuću putem sunca, mjeseca  i ostalih planeta, nađem se kako sklupčana sjedim u nekom uglu u sazvježđu Riba i tugujem. Uhvatim sebe za ruku, povedem niz stepenice u realnost i ozbiljno zaprijetim: “Treba mi bova“.
Potrebna mi je za sve one južine u kojima plima nadolazi i potapa plaže i molove moje svijesti, a barke nedoumica se ljuljaju i ako nisu vezane more obamana ih odnese daleko na pučinu. Nikako se ne mogu pronaći nakon takvih dana. Kao pravi ludaci koračam plićakom u cipelama, vadim školjke i biram kamenčiće nesvjesna sopstvenog postojanja. Gazim za sobom u more, već mi je voda skoro do koljena, vučem za ruku ka obali, spotičem se o oštre seke u pličaku i ozbiljno prijetim: „Treba mi bova.“
 Onda sjednem za pisaći stol. Kucam, slova je sve više, riječi se nižu, mnogo ljudi putuje mojim mislima i mnogi su peroni puni u predgrađu zaboravljenih uspomena, vrte se po uglovima sjećanja, na lice navlače i skidaju mrenu, jedni pa drugi na smjenu i sad više nisam sigurna ko je ko. Odlazim za njima ulazeći u duboke hodnike davnih sjećanja, gledam mjesečeve obrise kroz neke zaboravljene prozore, neko je vodio ljubav u dalekoj noći. Kuda sam to odlutala, čija je ovo kuća, čije su ovo ruke? Stižem u poslednjem trenu dok se mjesec gasi bojeći se da me sjenka ne povuče za sobom, vučem za ruku, tragovi mjesečine vide se na golim stopalima, vučem nazad iz sjećanja, zaglavljujem se nad izborom riječi, guram kroz vrata između preblizu otkucanih slova i prijetim: “Treba mi bova.“
Utonem li u san, u rano jutro, kasno popodne ili noć za nepoznatim stopama krećem u potragu za novim predjelima, vuku me ruševine utopljene u magli i memli, ambisi pod mojim okrljem se otvaraju, nepoznata lica tako poznato izgledaju i za njima koračam kroz san. Dovikuju mi nikad viđeni, ruku mi stavljaju u dlan, vjerujem i prepuštam se , ne smeta mi ni ambis u koji propadam, ni eho mog nestajanja koje me prati, ni trenutak u kom mi se čini da vidim svjetlo tjelo kako preleće nad mojim očima. U snu ili na javi dok sanjam? Probudi me nekad ta svjetlost, ponekad me čuva dok spavam, u slučaju da ostanem budna ponovo sebi napominjem: „Treba mi bova“
Dan je i koračam ulicom, dnevne obaveze su jasne i moraju se ispuniti, jurim kroz stvarnost, postižem zadato, koračam sigurno , pred nekim očima stanem i potonom. Tonem duboko, a nisam osigurana, niti za kopno stvarnosti vezana. Gubim se u plavetnilu pogleda, ljulja me moć jednog uzdaha, nisam sigurna u svoja koljena, na usnama odgrizi jednog imena, nisam sigurna da sam nastradala, na hridima kraj starih brodova gubim osjećaj za plovnost. Sa druge strane dubine skočim i zaronim, dugo mi treba da se nađem, ne želi ni da se pomjeri, tuguje sa plavetnilom u dubini, vučem je za ruku, davi me okean očaja natopljen suzama odbijenih, ne odustajem od površine i izbijam na nju, okrećem se oko sebe i ljuto zaključujem: „ Treba mi bova“.
A ako je nađem i ako se vežem, imaću mir, imaću tišinu, stabilnu tačku koja neće dozvoliti niti da potonem, niti da odlutam, ali šta će onda mjesečina bez mojih uzdaha i šta će magla bez mojih koraka i šta će dubina bez mojih dodira i šta ću ja postati bez njih?

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *