Mau Novak – Ljubav u doba lajkova i mobilnih telefona

Prvo mi pošalješ poruku na javni profil, onda mi pošalješ poruku na lični profil, potom mi pošalješ poruku na viber, a ako me ne nađeš tamo pošalješ mi SMS, da nisi nešto propustio, email možda? Stavi mi like pod svaku sliku, pantljičara od dvadeset tvojih lajkova kad se rastegne u obavještenjima, sigurno ću je primjetiti.
Nemoj mi slati pet poruka dnevno jer ne mogu na svaku da odgovorim dovoljno pristojno i sa punim interesovanjem jer ih je previše i ponavljaju se svakog dana u istim terminima, a da promjenimo malo način komunikacije, na primjer da te stavim na block?
Potrebna mi je moja intima, potreban mi je dan u kom mi telefon neće zvoniti zbog beznačajnih pitanja kao: „ Šta radiš?“ na svakih pola sata, kad znaš moju svakodnevnu satnicu. Nisam umrla, da jesam neko bi ti javio.
Kako da se skoncentrišem na ono što radim ako mobilni telefon svakih pet minuta zvoni, ding-poruka, ding-poruka, ding-poruka?
Kako bi bilo da se ne čujemo deset dana, pa da se uželimo, pa da jedno o drugom maštamo, dogovorimo se nakon deset dana za vrijeme i mjesto i oboje se pojavimo onako užareni i užurbani bez poruka „ Jesi li krenuo?“, „ Dokle si stigla“, „ Tu sam“? Ah, da, deset dana je u danjašnje vrijeme dugo jer se uporedo dopisuješ još sa bar tri, a neka će brže poskočiti da se vidite.
Gdje je nestala radost iščekivanja,? Gdje su nestala uzbuđenja ponovnih susreta, a ne uporno: „ A gdje si sada?“, „A gdje si sada?“ . Evo me nigdje.
U eri mobilnih telefona i svakodnevne sveprisutnosti drugih u našim životima ne možeš u potpunosti biti nigdje, niti se posvetiti sadašnjem trenutku.
Umjesto u zalazak sunca gledaš zalazak kroz ekran zarad lajkova na internet mrežama i onda se dugo pitaš kakav je zapravo taj suton bio jer ti u grudima ostaje onaj osjećaj isprekidanosti i nepovezanosti slika i utisaka.
Kezimo se kao ludaci gledajući u telefon selfirajući se , rastežući ruku do iznemoglosti, namještamo bolji profil, anfas, buljimo oči da budu krupnije, usne pretvaramo u bezlične brijegove, nismo sigurni da na slici prepoznajemo sebe, drugi nas sigurno neće prepoznati ako nas sretnu na ulici.
Šaljemo lažnu sliku o sebi, a želimo biti iskreno voljeni. Kako?
Gledam sebe na slici iz grada, neka fina gospođa sa uljudnim smješkom, pogledam se u ogledalo u kućnoj varijanti i sve što vidim od te gospođe je pogled prestrog prema sebi i prema drugima, a da, i nema lajkova u odrazu u ogledalu, sreća, bar negdje imam mir, bar u ogledalu. Vrlo je iskreno danas.
I onda mi ponovo šalješ poruku „ A šta sada radiš?“, pa iskreno na putovanju sam balonom oko svijeta, ako te baš interesuje kvariš mi užitak maštanja, zato idi molim te lajkuj malo tamo neke slike dok se ne vratim, nisam tu.
I taj konačno dogovoreni susret protiče klasično, nismo se dugo vidjeli, radujemo se, sjedamo i svako vadi svoj telefon, nekad mi se čini poput revolvera u kaubojskim filmovima stavljamo to ubojito oružije na stol, ono koje će usmtriti protivnika, slučajnog prolaznika ili najdražu osobu pogrešnim komentarom.
 Glumimo poptunu nezainteresovanost za telefon osobe sa kojom sjedimo, a što nam više osoba znači to nas više boli njena posvećenost telefonu, a ne nama. Zar ostali ne mogu da sačekaju dva sata koliko ćemo jedno drugom posvetiti? Ding, ding, ding stižu poruke sa društenih mreža. U sebi vrištimo jedno na drugo: „ Posveti mi se! „, ali mi smo kul, glumimo opuštenost.
Između redova u rečenicama gledamo na ekran, nepristojno odgovaramo na nevažne poruke prekidajući tok misli našeg sagovornika. Fotografišemo okolinu i hranu jer lajkovi se neće sami kliknuti, moraju se nečim napojiti i najesti.
Izlazimo na kišu, ljubimo se pod pljuskom i ti mi kažeš: „ Slikaj nas“ , e slikaj se što ću da te slikam, ovo je moj trenutak, moj i samo moj, neću da ga djelim ni sa aparatom, niti sa bezličnom masom interneta, neću da ga kvarim, moj je, ne treba mi fotografija jer ću ga nositi zauvijek u sjećanju i ne treba mi potvrda drugih lajkovima ispod slike, potvrda da volim i da sam voljena. Potvrda je toplina tvog zagrljaja.
Mokri trčimo do auta, smijemo se, držimo se za ruke, pljusak, pretrčavamo na crveno, okrećemo se i vidimo policajca u autu. Smijemo se. Trenutak kakvih nema na internetu, trenutak koji ne hvata ni kamera, niti podliježe lajkovima, ovaj je samo moj.
Dolazak kući me vraća u stvarnost, vadim mobilni, gledam slike, stavljam na internet, pratim lajkove, odgovaram na poruke, nemam vremena da uživam u sjećanju na proteklo veče, nemam vremena da omirišem tragove tvojih dlanova na mojima.
Razmišljam koliko si daleko stigao na putu ka kući, da li da ti pošaljem poruku „ Javi se kad stigneš“  , „ Laku noć“ ,  „ Bilo mi je lijepo“, možda da te pustim koji dan da odmoriš od mene ili da pustim sebe da odmorim koji dan od bolesti zvane mobilna mania?
Da odmorimo danas, jer sjutra neko „ Šta radiš?“ , već  vrijeba iza ugla.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *